Ne mogu se pomiriti što su gasili olimpijsku baklju

Što itko od nas zapravo može osjećati za Tibet? Kome je ovdje, ili u Francuskoj, ili Sjedinjenim Državama, svejedno, uistinu važna državna nezavisnost jednog himalajskog naroda pod kineskom okupacijom? Nazovite me sebičnim, no ja sam mišljenja kako je ograničen skup problema za koje čovjek zaista može biti zabrinut.

Nemam ni vremena ni živaca baš se svačim uzrujavati, a trebam li izabrati što će me naljutiti, uzet ću nešto iz svoga susjedstva. Ovdje, na pet minuta hoda od moje kuće. Tražim li ljudsku nesreću, ne treba mi putovati četrnaest sati Malaysia Airlinesom. Ima nasilja, bijede i ropstva sasvim dovoljno i mnogo prije Dalekog istoka. Zašto bih se, ukratko, ozbiljnije bavio svinjarijama kineske vlade, kraj toliko svinjarija koje čini moja vlada?

Zbog toga ne mogu ozbiljno doživjeti demonstracije protiv kineske politike što se ovih dana događaju diljem zapadnog svijeta. Ne vjerujem prosvjednicima, sumnjivi su mi njihovi motivi. Nekoliko čudaka u nas, samo za primjer, svim srcem navijaju za tibetansku slobodu od Kine, ali te ljude, zanimljivo, nikad niste čuli da su rekli išta o klanju u Ahmićima, u Lori ili Medačkom džepu.
 
Zlo koje se događa nekoliko tisuća kilometara od njih važnije im je od onoga pod njihovim prozorom. Baš kao što i Richard Gere s Dalaj-lamom plače zbog kineske represije, ali je inače savršeno ravnodušan na represiju koju čini vlast njegove zemlje. On svijetu otvara oči na himalajsku tragediju, no potpuno je slijep na mučenje ratnih zarobljenika u Bagdadu ili koncentracijski logor u Zaljevu Guantanamo.

Zgodno je tako biti zabrinut za nešto na drugom kraju svijeta, suosjećati s ljudima koje ne poznaješ i čiju sudbinu ne dijeliš. Učiniš privid vlastite političke osviještenosti bez ikakva osobnog rizika. Neki te šangajski radio možda nazove prljavim psom, ali koga ustvari briga za šangajski radio. Te emisije tvoj tranzistor ionako ne hvata. Oni koje si naljutio ne mogu ti nanijeti štetu, tako su daleko da ne strahuješ ni od kakvih ružnih posljedica vlastitog političkog djelovanja. I što bi nas tu trebalo impresionirati?
 
Istinska je hrabrost, ako mene pitate, kada te desničari krenu vrijeđati na domaćim kratkovalnim stanicama, kada ti prijete ljudi koje svaki dan vidiš uživo. Pravo junaštvo je kad si Drago Hedl i zbog moralnih načela trpiš sranja u svome rodnom gradu.

Zagovornicima tibetanske slobode takva se neugodnost ne može desiti, oni su oprezno izabrali komfornu, toplu i suhu političku borbu koja ne ugrožava ni njihov građanski mir ni radno mjesto. To je njihova površna šminkerska zabava, egzotična pomodnost kao pakistanski restoran. Tibet im je kao finger food. U dućanu uvjerenja uzeli su borbu za tibetansku nezavisnost, a u CD shopu ulicu dalje senegalski etno.

Gledam na vijestima te redikule kako divljaju protiv olimpijske baklje i u jednom malenom trenutku gotovo poželim da ih policija istuče. Da redarstvo ni zbog čega krene pendrecima i vodenim topovima na njih. Da ih prebije iz jednakog razloga zbog kojega oni prosvjeduju. Iz čiste obijesti.

Koji je inače smisao njihovih pokušaja gašenja kineskog olimpijskog plamena? Kakve koristi Tibetanci od toga doista imaju i što bi se zaista dogodilo da se onaj londonski šašavac s protupožarnim aparatom probio do baklje? Zar bi Olimpijada stvarno bila otkazana zato jer se utrnuo jedan upaljeni štap? Glavni inžinjer na novom pekinškom stadionu, investiciji od nekoliko milijardi jena, okupio bi radnike, tužnim glasom im zahvalio na dotadašnjem trudu i poslao ih kućama.

"Ljudi, baklja je ugašena, sutra ne morate dolaziti na posao."

"Šta, neće biti Olimpijade!?" upita neki tesar zaprepašteno.

"Ne, sad su mi javili, Olimpijada se otkazuje do daljnjega", potvrdi inžinjer skrivajući suze.

"Šit!" vikne gnjevno jedan varilac bacajući zaštitne naočale.

Valjda je to krajnji učinak ovih prosvjeda, to je ono što zamišljaju protibetanski aktivisti. A opet, možda i ne? Možda i oni sami shvaćaju kako su besmisleni, patetični i smiješni njihovi transparenti i plakati? Kako je to ulično kazalište u kojemu se ni oni ni njihovi protivnici ne shvaćaju pretjerano ozbiljno. Prosudite i sami. Prvo su demonstranti htjeli ugasiti olimpijski plamen, a zatim su ga, da se ne dogodi kakvo zlo, nekoliko puta gasili i ponovno palili sami organizatori nošenja baklje.

Zar to nije razočaravajuće? Do jučer smo mislili kako olimpijsku baklju može upaliti, obred se ne računa ako to na konkavnom zrcalu na nekoj grčkoj planini ne učini Zeusova svećenica u bijeloj togi, ginekološki utvrđena djevica s lovorovim vijencem na crnim kovrčama. Možda sam djetinjast, ali ja sam iskreno želio vjerovati da, ako se plamen ugasi, valja trčati natrag u Atenu i ponovno se moliti hirovitom grčkom bogu. Otkriće kako se olimpijski oganj može upaliti bilo gdje plastičnim upaljačem marke Bic bilo mi je neugodan udarac. To mi je baš onako, kako bih rekao, pederski.

I zapravo se ne mogu pomiriti s činjenicom da je olimpijski plamen zaista gašen. Ne može to biti. Ni Međunarodni olimpijski komitet ni vlasti Narodne Republike Kine ne bi dopustile da se takvo nešto dogodi. Nego, znate u čemu je fora? Prije neki dan mi je sinulo. Postoje dvije baklje. Jedna, lažna, koja nije s grčke planine niti je grčke planine vidjela, je ova na televiziji. Nju su napravili samo da odvuče pažnju, da prima na sebe gnjev protibetanskih aktivista. Nose je sportaši od istoka na zapad i smije se gasiti.

Drugi, pravi olimpijski plamen, ne prikazuje se u medijima i nećemo ga vidjeti sve do svečanosti otvaranja Igara u Pekingu.

Ova baklja putuje na drugu stranu, od zapada na istok, preko Gruzije i Nepala, i ne nose je atletičari i košarkaši, nego agenti kineske obavještajne službe. I ne dao im bog da im se slučajno ugasi. Centralni komitet Komunističke partije milosrdno bi im pustio tek da se sami ubiju i ne čekaju javno smaknuće hicem u zatiljak.

Takav bi slučaj predstavljao odgovoran odnos prema jednoj takvoj značajnoj internacionalnoj političkoj i sportskoj instituciji kakva je olimpijski plamen. Jer, nije to plinski štednjak da se svako malo pali i gasi kako kome ćefne, njega treba čuvati kao bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svoga.

Premda, priznajem, baklja je ponešto zastario način. Danas postoje mnogo brži i učinkovitiji načini prenošenja vatre. Kineska vlada mogla je, na primjer, razvući brzogoreći štapin od Atene do Pekinga i samo pripaliti šibicom na grčkom kraju. Jednostavnija, premda nešto skuplja mogućnost je i da se olimpijski plamen pošalje sibirskim naftovodom. Istina, ovo posljednje praktično je neizvedivo bez ljudskih žrtava.

Svakakve mi gluposti dolaze na pamet dok na vijestima gledam šaljive političke demonstracije dokonog zapadnog svijeta. Njihovi plakati i vikanje baš mi nimalo nisu približili patnje himalajskih redovnika u narančastim haljama. Štoviše, kad sam isključio televizor, više se nisam mogao ni sjetiti o čemu su govorili.
 
Ne sjećaju se možda ni oni sami. Afganistan, Kurdistan, Burma, Sierra Leone... na svijetu je toliko nesreće da ti se na kraju sve pomiješa, više ne znaš ni tko je tko, ni gdje je što. Tibet?... Tibet?... Što je ono bilo s Tibetom?... Ah, da, Tibet je kolevka srpstva.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )