Nema Evanđelja za Šakića

Održava se
01.01.1901.

Veća je moralna snaga potrebna za pokajanje nego za oprost, jer onaj koji oprašta stoji na nogama, a onaj što moli da mu se oprosti mora se spustiti na koljena. Čovjek koji oprašta je velikodušan, a ugodno je i lako biti velikodušan.

Oprostit ćemo gdjekad možda samo zbog taštine, zbog zadovoljstva u vlastitoj milostivosti. "Bože, kako sam dobar. Netko drugi nikad ne bi mogao oprostiti, a vidi mene", pomislit će onaj što prašta zadivljen svojom veličinom. U isprici, s druge strane, nema takve radosti. Ispričati se znači sam sebe uniziti, priznati slabost, glupost, nesmotrenost, nehat ili zabludu.

Već i zbog ovoga, puno je više onih koji smatraju da im netko duguje ispriku, nego onih što misle da su je nekome dužni. Oni koji se osjećaju zbog nečega oštećeni i zakinuti brojem mnogostruko nadmašuju one koji što se grizu da su negdje nekoga oštetili i zakinuli. Po vlastitom uvjerenju, ljudi zlo više trpe nego što ga čine. Rijetko ćete uistinu naći nekoga da misli da je više zla učinio, nego što ga je njemu učinjeno. Zatvori su, napokon, puni nevinih ljudi.

Jedan takav neshvaćeni pravednik bio je Dinko Šakić, koji je prošli tjedan u osamdeset sedmoj godini posljednji put slabašno izdahnuo u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici. Umro je vjerojatno spokojan, možda i nasmiješen, zadovoljan svojim životnim saldom, spreman bez straha suočiti se s licem Gospodnjim. Pa i svećenik koji ga je dva dana kasnije ispratio na onaj svijet, pater Vjekoslav Lasić, nad otvorenim grobom rekao je jednaku stvar: "Bog je Dinku Šakiću oprostio."

Vjerujete li dominikancu Lasiću, dragi Bog je budala.

Pokojni Dinko Šakić, podsjetimo, u drugom svjetskom ratu je bio zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, gdje je u četiri godine, temeljem rasnih zakona, u krvavoj političkoj odmazdi nad drugim i drugačijim, ubijeno oko sedamdeset tisuća ljudi. Stanovništvo jednog našeg županijskog središta, po prilici, smaknuto je tamo, uz blatnjavu obalu Save.

Zamislite da ste došli u Zadar, na primjer, i nigdje nikoga niste našli. Hodate pustim ulicama gledajući prazne dućane, kafiće i frizeraje, prazne automobile zaustavljene nasred ceste i semafore što svijetle ni za koga. Nikakav se zvuk ne čuje, nema žamora ni graje, tek neugodan smrad raspadanja sve je jači kako se približavate centru. Izbijete napokon Kalelargom do svetog Donata i tamo, na Zelenom trgu ugledate golemo, trideset metarsko brdo nabacanih leševa svih sedamdeset tisuća Zadrana.

E, to je napravio voljeni i neprežaljeni suprug, otac i djed Dinko Šakić, kojemu je Bog, kako kažu, oprostio.

Bog je, znamo, velik. Beskrajna je milost Njegova. On može oprostiti što čovjek ne može, pa bi valjda mogao i Šakiću prijeći preko Jasenovca. Ali, to valja lijepo i ponizno upitati. Znate onaj vic kad čovjek moli Boga da dobije na lutriji, a Bog mu reče: "Nema problema, ali kupi srećku." Jednako tako ne možeš dobiti ni oprost ako se nisi pokajao, a što se zna, nekadašnji zapovjednik Jasenovca nikad uistinu nije požalio zbog užasnog zločina kojim je zauvijek osramotio i sebe i svoj narod.

Dinko Šakić je mirno spavao, imao dobar apetit, živio u zdravlju i veselju sve do duboke starosti. Savjest ga nije mučila. A da je ikada u više od šezdeset godina osjetio makar srh krivnje za zlo koje je nanio bližnjima, mogao je, tek s neznatnim preinakama, kazati sljedeće: "Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao."

Citirani tekst je isprika koju je pred Međunarodnodnim sudom za ratne zločince 2004., malo prije nego će biti osuđen na trinaest godina robije, rekao kninski ratni vođa Milan Babić. Kad je on ovo izgovorio, mnogi su sumnjali u njegovu iskrenost, pretpostavljajući da je kajanje plod nagodbe za manju kaznu. No, vjerodostojnost isprike uskoro je potvrđena na okrutan način, kad se Milan Babić objesio u svojoj ćeliji. Jer, ako se mislite objesiti, zapravo je savršeno svejedno jeste li dobili trinaest, dvadeset ili četrdeset godina zatvora.

Uže, rukav košulje ili komad plahte na kojemu je ostao visiti osuđeni ratni zločinac bešćutno je posvjedočio da su njegova sramota i kajanje bili istinski, a ne predstava za tužiteljstvo. On nije spašavao svoj život, nego svoju dušu. Zbog ovakvih slučajeva pomislite kako još uvijek ima šanse za kršćanstvo i kako ljudski rod nije sasvim izgubljen. Postoji li Bog, prilično sam uvjeren da je On oprostio svome nesretnom slugi Milanu Babiću.

Za Dinka Šakića, na drugoj strani, ne bih se okladio. Premda pater Lasić tvrdi suprotno, meni se čini se Gospodin nije pretjerano zauzeo za besmrtnu dušu zapovjednika Jasenovca. Neugodno je to možda kazati za pokojnika, ali ovaj nije s Bogom imao ništa. Sportskim rječnikom, Dinko Šakić je igrao za suprotnu momčad. Trener koji je njemu uz rub autlinije vikao upute imao je trozubac i kozje noge.

Ne postoji evanđelje u kojemu bi se našlo išta u korist Šakićeva slučaja. Ima li Vjekoslav Lasić takvu nekakvu knjigu, može je slobodno baciti u klozet. Nijedan pristojan čovjek i kršćanin neće prihvatiti da ima spasa duše za neokajanog masovnog ubojicu, jer to je suprotno svemu u što on vjeruje.

Ono o čemu je svećenik pričao nad otvorenim grobom zapovjednika koncentracijskog logora samo je primitivni šovinizam, kancerogena ideologija što izjeda gotovo sve narode. Za svakog šovinista na ovom planetu njegov je narod nedužna žrtva okolnosti. Njegovi nisu nizašta krivi. Ako i jesu, drugi su pouzdano krivlji. Povijesno je nesumnjivo utvrđeno, u gram je izvagano, njegov narod više je zla otrpio, nego što ga je počinio.

Svi šovinisti na ovom planetu napravili su račun da drugi njima duguju ispriku i uvrijeđeno gledaju preda se čekajući da im dušmani dođu moliti za oprost. A oni im ga, kako su velikodušni, možda i udijele. Gotovo svi će nadmeno zameketati kako su spremni "oprostiti, a ne zaboraviti". U tome je tobože njihova ljudska veličina.

No, to je, naravno, sranje. Najviše što oni za svoju ljudskost mogu učiniti jest da se spuste na koljena.?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )