Nema šanse da ubijete Keruma

Željku Kerumu, trgovcu, ugostitelju, popularnom pjevaču, boksačkom šampionu i kandidatu za splitskog gradonačelnika ovih dana netko prijeti smrću. Od ubojice je, kaže, dobio pismo namjere. Kao čovjek koji je uvijek i u svemu poštovao sustav i zakone, o tome je obavijestio policiju, a ona je ozbiljno shvatila prijetnju.

Ekipe naših najboljih detektiva rade na ovom slučaju, iskusni kriminalisti sastavili su iscrpan popis svih koji Keruma ne mogu smisliti. Na obavijesni razgovor pozvano je nešto manje od sedamdeset pet hiljada osoba. Svi osumnjičeni dobiju papir i olovku i izokola ih se, tobože u šali zamoli da napišu rečenicu: “Željko, ubit ću te“, a zatim se to šalje na grafološko vještačenje u Zagreb. Kako neslužbeno saznajemo, policija traži čovjeka koji na “i” i “j” umjesto točke stavlja malena bucmasta srca.

Zamašna istraga poduzeta u ovom slučaju potpuno je razumljiva. Praksa pokazuje da atentatori redovito obavještavaju žrtve o svojim nakanama. Suprotno vjerovanju, profesionalni ubojice samo u izvanrednim okolnostima posežu za oružjem. Velika većina njih pokušat će nalijepe uvjeriti čovjeka, uljudno mu poslati pismo, dopisnicu, brzojav ili čestitku, u najgorem slučaju, barem nazvati. Bolji je građanski običaj upozoriti nekoga prije nego mu smjestiš olovno zrno između obrva.

Tko god je u krvničkom poslu ikada držao do sebe, nije to propustio učiniti. Gavrilo Princip, Marcus Junius Brutus, Mehmet Ali Agca i James Earl Ray, ubojica Martina Luthera Kinga, svi su se na vrijeme, pristojno najavili da ne bi, što se kaže, poljubili vrata. “Otkaži sastanke poslije Dallasa i reci Jackie da provjetri crninu“, napisao je Lee Harvey Oswald Johnu F. Kennedyju. “Lennone, jebo si ježa“, poručio je razglednicom Mark Chapman članu Beatlesa. “Zoki, bre, nemoj kasnije da pričaš da ti nisam rekao“, kazao je na telefon srbijanskom premijeru Ðinđiću snajperist Crvenih beretki Zvezdan Jovanović Zveki.

Kerumova je strepnja osnovana. Njegov je život u pitanju, strijela je odapeta. Nelagodno je, složit ćemo se, normalno se ponašati sa sviješću da negdje čuči bezumnik koji ti želi uskratiti Ustavom zajamčeno pravo na život. Čovjek se trza na svaki šum, prestrašeno hvata za srce kad god netko lupi vratima, sumnjičavo gleda prolaznike. Je li on moj dušmanin, pita se tjeskobno proučavajući lica neznanaca.

A to zaista može biti bilo tko, atentat se može dogoditi bilo kada i bilo gdje, čak i u naoko bezazlenim prilikama. Svako oglodano janjeće rebarce, svaka mlada kapulica, kruh ispod peke, mek k’o duša, Željku Kerumu mogu biti zadnji. Dođe on, na primjer, na Olimpijadu seoskih sportova u Radošić i, ništa ne sluteći, gleda završnicu natjecanja u bacanju kamena s ramena. Čini mu se da je siguran, ali u neko doba jedan se natjecatelj zatrči prema svečanoj loži i na generalnog sponzora s krikom baci okrugli bovan od dvanaest kilograma. Šanse za preživljavanje u ovakvim slučajevima gotovo da i ne postoje, s tako velikim kalibrom praktično ne možeš promašiti.

Što onda preostaje našem trgovcu, ugostitelju, popularnom pjevaču, boksačkom šampionu i kandidatu za gradonačelnika, što on može učiniti da izbjegne metak sa svojim imenom? Mogli bismo mu preporučiti nekoliko mjera. Za početak, valja zavarati, zbuniti potencijalnog ubojicu, zamesti tragove kretanja, da on nikada ne zna gdje si. U trenutku kada profesionalni ubojica kalašnjikovom izrešeta Maybach, Kerum mora biti u Ferrariju. Kada zločinac raketnim bacačem strefi Ferrari, Kerum neka se zadovoljno smije u Mercedesu S klase. Kada Mercedes odleti u zrak, on se treba voziti Hummerom. A za Hummer ga boli đon. Hummer je napravljen da odoli napadu iz svih oružja.

Savjetovali bismo zatim da se angažira dvojnik. Povijesne legende govore kako su mnogi slavni državnici, u strahu od atentata, na manje važne sastanke slali ljude koji su im slični, no to je u ovom slučaju neizvedivo, jer je malo vjerojatno da je ikada i igdje živio itko nalik Željku Kerumu. To majka dvaput ne rađa.

Umjesto dvojnika, preporučili bismo prerušavanje. Dobra maska čini čuda. Dosta je, recimo, da Kerum stavi naočale i nitko živ ga ne bi prepoznao. Svi bi mislili - to je neki intelektualac.

“Izvolite, čime vas mogu poslužiti?“ upitao bi nedužno konobar jednoga, po izgledu primarijusa, profesora doktora ili barem inženjera u Kerumovu restoranu na vrhu trgovačkog centra, a ovaj bi samo malo spustio naočale, namignuo i zavjerenički šapnuo:

“Pst! To san ja. Željko!“

Ubojica bi mogao biti za susjednim stolom, u znojnom dlanu u džepu držati nabijen i otkočen Walther PPK i nervozno gledati prema ulazu, nemajući pojma da je njegova žrtva uglađeni i učeni gospodin što nekoliko metara dalje pijucka gemišt od Dom Perignona.

Naposljetku, tu je i posljednja, navažnija mjera koju poduzimaju svi koji se nađu u smrtnoj opasnosti, a boljeg su imovnog stanja: tjelesni čuvari, nekolicina krupnijih, kratko ošišanih muškaraca, s poznavanjem stanovitih istočnjačkih vještina, treniranih da hladnim i vatrenim oružjem ili čak goloruki onesposobe svakog napadača. Njihova je samurajska etika takva da će i skočiti pred metak da zaštite klijenta.

A Željko Kerum već sada ima bezbroj takvih. U njegovu je slučaju prednost da je on omiljen u narodu, vole ga kao najrođenijeg, bezbroj je malih ljudi koji bi dali život za njega. Istina, kad pucaju na tebe, bolje je da si okružen velikim, nego malim ljudima, ali ne valja podcijeniti požrtvovnost ovih drugih. Sve one blagajnice i skladištari, koji se navečer prije spavanja mole pod slikom Željka Keruma, plaćaju mise za njegovo zdravlje i u suzama zahvaljuju da im daje dvije i po hiljade kuna mjesečno, oni su mu najbolji čuvari od neprijatelja. Čak i ako se atentator kroz gomilu čuvara probije do njega, siguran sam da bi se neka Bosiljka što reže mortadelu u presudnom trenutku bacila pred cijev oružja i svojim tijelom obranila voljenog poslodavca.

Tko se sprema ubiti Željka Keruma, dao je sebi neostvarivu zadaću. Ta je stvar, da ne duljimo, osuđena na propast. Pucanj u Željka Keruma je pucanj uprazno.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )