Nemojte da nas zbog vas izbace iz NATO-a

Iskreno da vam kažem, jedva čekam da George Bush otiđe iz Hrvatske. Lijepo da je došao i velika je čast za našu malu zemlju, ali zamislite da se, ne dao Bog, njemu ovdje nešto dogodi, da ga tkogod... strah me je to i reći.

Tko bi kasnije Amerikancima na oči? Ništa nas ne bi opralo od te sramote. Mogli bismo se pozdraviti s ulogom lidera u regiji, istog časa bilo bi poništeno naše primanje u NATO. Condoleezza Rice oduzela bi našem premijeru već uručenu omotnicu s pozivnicom u Sjevernoatlantski savez, ošamarila ga dvaput i rekla...

"Sram te bilo, onakvog čovjeka... Pu! Ðubre jedno!"

Takav bi strašni događaj sasvim uništio naš međunarodni ugled i vanjskopolitičke šanse. Na konferencijama šefova država i vlada drugi bi državnici uočljivo izbjegavali Sanadera i Mesića. Odjednom bi postalo neprirodno tiho i jedan drugoga bi šapatom upozoravali da se ne okreću kada bi hrvatski predstavnik ušao u prostoriju. Pozivali bi nas samo u službene posjete arapskim zemljama i, ruku na srce, neobično toplo dočekivali u Islamabadu i Teheranu, ali sumnjam da bi itko to držao diplomatskim trijumfom.

Sretna je okolnost da se na predsjednika Sjedinjenih Američkih Država može pucati samo strateškim nuklearnim oružjem s dvije tisuće kilometara udaljenosti, jer njegovo osiguranje praktično isključuje svaku drugu mogućnost atentata. Jedne su novine tako donijele vijest da Bush čak ne jede spizu svojih domaćina, nego sve nosi sa sobom, po prilici kao provincijski studenti kad nose pohanu piletinu od kuće. U Washingtonu mu valjda, ovisno o dužini diplomatske misije, pohaju tri do četiri pileta i naljepnicama s imenima dana označe plastične zdjele s poklopcem, a onda on i prva dama glođu krilca u predsjedničkom zrakoplovu. Nude i agentima da se posluže, ali se agenti uvijek ispričavaju da su maločas ručali.

Istina je, međutim, drugačija. Agenti ne jedu piletinu jer je opasno masnim prstima izvlačiti pištolj iz futrole ispod pazuha.

A dao bih se okladiti da Laura Bush izvadi pohana krilca čim Air Force One počne rulati na pisti, jer znate kako je ono bilo u vlakovima. Samo što bi izašao s kolodvora, uhvatila bi te glad. Putovanje neviđeno otvara apetit. Ne bi Kaštela prošao, a svi su već iz torbi i kartonskih kutija izvadili i piletinu, i tvrdo kuhana jaja, i pancetu, i luk, i uštipke, i savijaču od jabuka, i od kupea do kupea pitali ima li tko soli. Nije sigurno ni sa Bushevima drugačije. Ako uopće nose hranu sa sobom.

Jer, druge opet novine tvrde da će se svečana večera s američkim predsjedničkim parom spremiti u Zagrebu. Kuharice će drhtavim rukama sjeckati mrkvu i pržiti odreske pod nadzorom službenika Centralne obavještajne agencije. I ne dao im bog da štogod pokušaju flambirati. Da plane u tavi, predsjednikovi tjelesni čuvari bi u idućih šest i po sekundi poubijali sve u kuhinji.

Opasni su, osim toga, i uzvanici na večeri. Koliko god oni bili detaljno provjereni, osiguranje Georgea Busha vjerojatno ipak ne dopušta upotrebu baš čitavog pribora za jelo. Nije zgodno, složit ćete se, da netko u njegovoj blizini podigne nož. Ili nešto objašnjava tobože nehajno mašući s viljuškom u ruci. Ako se to i tolerira, agenti su zacijelo kao na iglama, nespokojno šaraju očima po dvorani za čitavog trajanja glavnog jela i mrvicu se opuste tek kada dođe desert i malim žlicama se jede krema od jaja.
 
Napeto je u društvu najmoćnijeg čovjeka na svijetu, čovjek u svakom trenutku mora krajnje pažljivo postupati, čuvati se da mu nešto nepromišljeno ne izleti. Vjetrić, na primjer. Svjedočili ste zacijelo i sami kako ta zvučna senzacija gdješto može biti vrlo nalik pucnju iz vatrenog oružja. Neoprezno prdneš, a tren kasnije nađeš se s rukama na leđima i nosom u perzijskom sagu i netko nešto sikće na engleskom jeziku, gurajući ti cijev pištolja u obraz.

Svih onih šezdeset žena i muškaraca što ih je pozvalo naći će se u velikim i neočekivanim kušnjama na večeri s američkim predsjedničkim parom, ali neće uistinu biti mnogo lakše ni nama vani. Policija, samo za primjer, preporučuje građanima da bez velike potrebe ne izlaze na prozore. Dobro, živite li u Bjelovaru, vjerojatno će vam progledati kroz prste ako malo virnete u dvorište, jer se to ipak ne smatra ozbiljnijim kršenjem propisa o sigurnosti američkog predsjednika sto dvadeset pet kilometara dalje. No, u glavnom gradu podizanje roleta ravno je neprijateljskom činu. Tko god u Zagrebu voli svoju domovinu, u subotu i nedjelju neće vješati mokru odjeću ili zalijevati cvijeće na balkonu.

"Ženo, bog te mazo, miči se odatle, hoćeš da nas iz NATO saveza zbog tebe izbace!" viknut će možda u subotu koji od nas nepromišljenoj supruzi.

A nevolja je k tomu i ako ste ovaj vikend na nekoj svadbi. Znate već kako u nas o Novim godinama, velikim sportskim pobjedama i vjenčanjima narod voli pucati u zrak. E, pa ove subote, nađete li se na slavlju nečijeg uplovljavanja u bračnu luku, dobro razmislite prije nego ošinete rafalom iz kalašnjikova u nebesa, jer bi se lako moglo desiti da vam netko uzvrati vatru. Razarač američke mornarice negdje je blizu, kao i uvijek kada predsjednik Bush negdje putuje, a njegova posada ima jasne upute za slučaj da se u predsjednikovoj blizini zapuca.

Vi možda nećete ni isprazniti okvir automatske puške, a satelit će već poslati snimku vašeg ozarenog lica na komandni most. Trideset sekundi kasnije krstareći projektil udara u seosko dvorište, bez osobitog reda razbacujući po okolici kašu od prasetine i francuske, nevjeste, mladoženje, kumova, rodbine, prijatelja i orkestra, koji je upravo svirao "Samo jedan život imam".

Teško je zapravo sjetiti se svih načina na koji se može isprovocirati osiguranje predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, osobito u zemlji koja je dosad bila blaženo neupućena u terorističko djelovanje muslimanskih fundamentalista. Ulaskom u Sjevernoatlantski savez zacijelo ćemo brzo nadoknaditi propušteno, ali u ovome času zapravo nemamo blage veze o čemu se tu doista radi. U nas je islamski ekstremist kad ti dvojica iz Bugojna rade na vikendici, a jedan je nezgodan kad popije.

Dolazak Georgea Busha sa suprugom u tom nam je smislu vrijedna lekcija, da shvatimo kako je svijet nesigurno, neprijateljsko mjesto, da se naučimo bojati za vlastite živote i cijenimo svaku lipu uloženu u oružje i opremu, radarske sustave, prislušne uređaje, kamione poduzeća za selidbe što su kao slučajno parkirani kraj džamija. I kako je divno živjeti u gradovima gdje su svi kanalizacijski šahti zavareni i sve rolete na prozorima spuštene. I kakva je neizreciva milost čitav dan imati policijski sat.

Meni je, s druge strane, čitava ta stvar mučna i zapravo se nikad se ne bih mijenjao s najmoćnijim čovjekom na planetu. Njegov život, dakako, ima bezbroj prednosti, ali je zapravo mizerno i turobno uvijek  tako strahovati od neprijatelja, od budala, više izmišljenih nego stvarnih, koje te žele ubiti. Možda među vama ima onih što mu zavide, ali ja se uistinu ne bih želio voziti praznim ulicama, kraj zatvorenih prozora i da mi policija provjerava one s kojima ću se rukovati i večerati.

I baš će mi laknuti, rekao sam vam već, da se takva ljudska nesreća dulje ne zadržava u nas.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )