Neopravdani u multipleksu

Trgovački centri blagoslov su za markiranje s nastave. Krasno je školovati se otkad je ovaj zapadni trgovački običaj došao u nas. U moje vrijeme dosađivali smo se po robnim kućama.

Dođete li u bilo koji naš trgovački centar u jutarnjim satima, neizbježno ćete vidjeti barem jednu grupu tinejdžera u kafiću. Naglo izrasli, nespretni i nesigurni, glasno se prepiru. Rugaju se nekome u društvu, obično samo zbog straha da se drugi ne bi rugali njima. Opsesivno uvrću neki pramen pored uha, a školske torbe išarane su im imenima bendova.

Zbog tih torbi na podu, nehajno bačenih kraj stolica, nekako naslućuješ da bi oni u to vrijeme trebali biti na nekom drugom mjestu. Ne treba ti uistinu osobit detektivski talent da bi shvatio kako se nekakav četvrti ce odmetnuo u hajduke. Na nastavi je vjerojatno ostalo samo dvoje ili troje štrebera, za koje ostatak razreda, koji ovdje bezbrižno kafeniše, osjeća samo najdublji prezir i gnušanje.
 
Raznježiš se gledajući tu djecu. Sve je zapravo jednako kao u vrijeme kad si se ti školovao, čak i jednaku muziku slušaju, samo što se scenografija nešto promijenila i jedino zbog nje im zavidiš. Trgovački centri blagoslov su za markiranje s nastave. U moje vrijeme, ako bi umakao zbog kontrolnog iz matematike, nije bilo takvih sadržaja. Negdje u parku kamenčićima bi gađao golubove ili se dosađivao u bijedno opremljenim robnim kućama. Karate film na matineji gledao si još prekjučer, kada si razumno izbjegao ispitivanje iz kemije, a fliperi i stolni nogomet su ti nedostupni otkako su te uhvatili gdje kradeš žetone.

Današnji bjegunci od prosvjetnog sustava, s druge strane, imaju raskošan kinorepertoar, u šest dvorana multipleksa svakih pola sata počinje nova projekcija, a tu su i kafići, Dieselov dućan, CD shop i knjižara s bogatim izborom multimedije. I sve pod jednim krovom. Učas ti prođe šest sati. Nisi se ni okrenuo po Avenue Mallu, a završila i matematika, i biologija, i povijest, i hrvatski, i blok sat informatike. Krasno je školovati se otkad je ovaj zapadni trgovački običaj došao u nas. Shoping mallovi učinili su đačko doba vrlo ugodnim.

Prednost je to i za roditelje, koji se više ne moraju sa zebnjom pitati gdje su im djeca. Prije dvadeset godina školski odmetnici besciljno su lutali po kiši i studeni, a iz grmlja su ih vrebali perverzni muškarci koji su ih željeli dirati po preponama. Danas možeš biti siguran da ti je mali na suhom i toplom, u objektu pod videonadzorom, a negdje blizu mu je i naoružani zaštitar.

U jednome to ipak može biti i nedostatak. Kada sam ja išao u školu, blesava je zgoda bila jednom da su dvojica pobjegla s nastave, a razrednik ih kasnije ugledao na televiziji, na snimci košarkaške utakmice kako se deru na tribinama, junački bodreći najdraži klub. A danas se gotovo sve snima.

Zamislite, samo na primjer, da nastavnici u splitskim školama počnu pregledavati snimke nadzornih kamera trgovačkog centra Joker. Neki Ivica, recimo, donese falsificiranu liječničku potvrdu da je u utorak imao virusnu upalu srednjeg uha s temperaturom trideset devet, a razrednik ga, prepredeno mu se smješkajući, pusti da mulja i naposljetku uključi videouređaj u kojemu je izdajnička snimka ustupljena dobrotom lanca restorana McDonald's. Utorak, deset i četrdeset tri. Ovdje prisutni Ivica srče čokoladni frape. Razrednik zamrzne snimku u trenutku kada Ivica sa slamkom u ustima ima osobito glupav izraz, zločesto mu namigne i upiše neopravdan sat.

Ali, ruku na srce, takvih je izostanaka previše i bez nadzornih kamera trgovačkih centara. Ministarstvo obrazovanja prošli je tjedan objavilo podatak da su hrvatski srednjoškolci samo u prvom polugodištu, od početka rujna do kraja prosinca, uspjeli skupiti 371.296 neopravdanih sati. Zabavljao sam se matematikom. Školski sat traje četrdeset pet minuta, no preračunato, to je još uvijek zastrašujućih 278.470 punih sati, a njih u jednoj godini ima samo 8750. Podijelimo li 278.470 sa 8750, dobivamo, nećete vjerovati, trideset jedan cijelih osam. Kad se sve zbroji, učenici srednjih škola u Hrvatskoj bez ikakva su razloga gotovo trideset dvije godine izostali s nastave. Isus Krist, kad su ga razapeli, nije imao mnogo više.

Trideset dvije godine naše je srednjoškolsko obrazovanje dokono razgledavalo izloge dućana, grickalo sjemenke u kinima i postavljalo nove rekorde u videoigricama. I to samo u zadnja tri mjeseca 2007. Naravno, u nas ima mnogo srednjoškolaca i kada se to golemo vrijeme podijeli na sve njih, ispadne razmjerno podnošljivih 2,37 neopravdanih sati po učeniku. No, uzmete li da su većina tinejdžera ipak disciplinirana djeca i ne markiraju bez razloga, ili se makar potrude oko nekakve ispričnice, ostanu vam školski šampioni, široj javnosti nepoznati junaci koji se stažom skrivanja od školskih institucija mogu mjeriti s mafijaškim šefovima koji se desetljećima kriju u sicilijanskim brdima.

U školskom dosjeu imaju njegovu sliku iz prvog razreda osnovne. Nitko od nastavnika ne zna kako on danas izgleda. Jedni tvrde da su ga vidjeli s brkovima. Drugi pričaju da se oženio. Treći odmahuju rukom i kažu da je on samo mit. Pozovu mu naposljetku mamu u školu i izlože joj slučaj, a žena se načisto zgrane. Ona mu svako jutro napravi sendvič za užinu i poljubi ga na vratima prije nego što ode. Nikada ne bi rekla da njezin jedinac bježi s nastave. Štoviše, govorio joj je kako je zadovoljan nastavnicima, razrednik da mu je divan čovjek, a građevinska škola baš za njega...

"Gospođo, ali ovo nije građevinska, nego ekonomska i birotehnička škola", prekine je ravnatelj oprezno.

Ženska ostane paf. Neugodno joj je, srami se, ne zna što bi rekla. Ali, opet, možda joj i nije neugodno i ne srami se, nego je baš poput vlastitog djeteta. Možda ni ona ne zna u kojem poduzeću radi, baš kao što njezino sunce nema pojma koju školu pohađa. Nekoliko dana nakon što smo otkrili kako je nevjerojatan broj neopravdanih izostanaka u našim školama novine su objavile da su u Hrvatskoj, zbog propisivanja previše bolovanja, kažnjena čak 184 liječnika. Ove dvije vijesti zrcalno se odražavaju. U osnovi je riječ o jednakoj stvari.

Vidite li pubertetliju sa školskom torbom u jednanaest ujutro na drugom katu Avenue Malla, znatna je vjerojatnost da ćete u prizemlju naći i njegova oca, a da ni jedan ni drugi u to vrijeme tu zapravo ne bi smjeli biti. To je jednaka narav, mali se zajebava sa školstvom, a ćaća mu s radnim zakonodavstvom Republike Hrvatske. I tko bi zamjerio prvome, kad vidi drugoga. Imate li zaposlenika koji je posljednje četiri godine na bolovanju zbog izmišljene bolesti, naprosto je očekivano da je njegov sin skupio sedamdeset neopravdanih sati. Njegovi neopravdani sati nisu izdvojen slučaj, nego grijeh otaca. Sistemska greška našeg lopovskog društva.

Kada to vidiš, postane ti nejasna samo jedna stvar. Kako se podmitljivi liječnici dosad nisu dosjetili da prodaju obiteljske pakete lažnih uvjerenja? Treba li netko dijagnozu za bolovanje od tjedan dana, liječnik bi mu mogao, za malu doplatu, srediti i ispričnicu za sina, kojemu je baš ovaj tjedan školska zadaćnica iz matematike. Uzmeš lažni lumbago za sebe, imaginarnu gripu za sina i kćer i izmišljenu migrenu za ženu, a liječnik ti zaračuna dvadeset pet posto popusta i pokloni kemijsku i upaljač. ?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )