Niall Ferguson : Kolos - uspon i pad američkog imperija

Fergusona bije glas da je najobrazovaniji i najinteligentniji među današnjim povjesničarima. Što to znači (osim što znači da je jako pametan i vrlo obrazovan te da je desničar)? Mula Nasrudina, lika iz brojnih anegdota, zbunjivao je učeni jezik svećenstva i liječništva. Jednom je rekao svome liječniku da mu, bez upotrebe latinskoga, jednostavno kaže što mu je. Ovaj mu je rekao: Nasrudine, savršeno si zdrav, nije ti ništa, samo si nevjerojatno lijen. Mula Nasrudin je onda rekao: e sad mi to fino napiši na latinskom, da imam što pokazati svojoj obitelji.

Ferguson izbjegava pretjerano stručnu terminologiju i nije sklon teoretiziranjima koje ne može povezati s događajima na terenu (što je najveća boljka većine prevratničkih teorija). Jasan je, a prednost mu je ta spomenuta naobrazba - ne mogu ga zavaljati ni Nasrudini ni liječnici. Prilično poznat postao je dvotomnom knjigom 'The House of Rothschild', koja vrvi dokazima kakvi bi razveselili Nietzschea, jer bi onda mogao zafrkavati svoje prijatelje Gasta i Overbecka kako se vječno vraćanje istoga zbiva i na najbanalnijoj razini.

Recimo, Grci su se koncem XIX stoljeća mogli zadužiti jedino uz čvrste garancije Velike Britanije. Rotschildi su se obogatili i zahvaljujući Napoleonovu porivu za ratovanjem. Zakopali su u vrt blago princa elektora Wilhelma koji, nakon što je Napoleon odstranjen s političke mape Europe, nije htio preuzeti svoje bogatstvo, već ga je iz zahvalnosti ostavio u ovih bankara ubirući tek minimalnu kamatu (2 %) kroz narednih dvadesetak godina. S druge strane, kraj Napoleona označio je i kraj poslovanja s kreditima.

Ferguson je napisao tisuću stranica povijesti bankarskih mešetarenja jedne od nautjecajnijih obitelji svijeta koje možete čitati kao krimić. I to domaći krimić: povjesničari, piše Ferguson u 'House of Rotschild', nikada nisu dovoljno jasno objasnili kako se sitni švercer i beznačajni izvoznik tekstila premetnuo u ključni kanal za protok novca od britanske vlade do njenih bojnih polja na kontinentu. I ne samo to: davši Wellingtonu gomilu novaca za financiranje njegova rata s Napoleonom, Rotschild je napravio, kako je sam govorio, 'posao života.' Napoleon je završio na Svetoj Heleni jer iza sebe nije imao ovako sposobnog kreditora.

"Kolos" se sastoji iz dva dijela, ali je u knjizi moguće razlikovati nekih sedam osnovnih stavaka. Ferguson isprva govori o imperijalnim korijenima Sjedinjenih država do Prvog svjetskog rata. Nakon toga posvećuje pozornost nedaćama kroz koje su Amerikanci prolazili u nastojanju nametanja svoje volje brojnim zamljama u kojima su intervenirale u Dvadesetom stoljeću.

U trećem uvjetno rečeno dijelu redefinira događaje oko 11. rujna i tumači ih kao vrhunac proturječnosti karakterističnih za američku politiku na Bliskom istoku. Malo je smiješan kada Saddama Husseina nazove 'pakosnim tiraninom', no dobro. Fergusona fascinira da jedna u biti zaspala, ili, kako sam piše, duhom 'odsutna nacija' odjednom postaje ujedinjena u želji da se iskorijeni terorizam, ma gdje bio smješten. Izolacionizam većine biračkoga tijela je nestao kao posljedica rušenja dvaju nebodera Svjetskog trgovačkog centra.

Nakon toga poduhvaća se objašnjavanja unilateralističke američke politike kao pokušaja da se realiziraju stvari kojima UN nisu bili dorasli. Sjedinjene Države improviziraju, idu u intervencije bez traženja suglasnosti UN-a, fakat na koji Ferguson gleda sa simpatijama. Zatim se upušta u dokazivanje potrebitosti američkog imperijalizma povezujući ih, ne baš inteligentno, s potrebom iskazivanja altruističkih težnji koje, kao, rese Sjedinjene Države.

Ferguson se zalaže za model liberalnog imperija. Od čega će se dići kosa na glavi svim našim ljevičarima. Najzanimljiviji je kada konstatira da se radi o ne baš prisebnoj naciji zainteresiranoj za lagodan i vrlo dug život, što ne smatram problematičnim, problematično je što se to odvija na tuđi račun. Nedavno je Ferguson govorio o budućnosti Europe. I bio zanimljiv. Rekao je kako Hrvatska stiže na tulum u tri ujutro, u trenutku kada je svo piće popijeno, i kada se mora paziti u koju se sobu ulazi. I inače ima zanimljivu sliku budućnosti. Koja ovisi o novcu, jer smo u međuvremenu silno razmaženi. Pelevin je u pravu kada piše kako se za Raj po samostanima trenira cijeloga života, a u Paklu smo, oduzmete li nam novac, za tri dana.

Imperijalizam za koji se zalaže utemeljen je u povijesti: nacionalna država je relativno nova izmišljotina. Devetnaesto stoljeće. Dobro, mi smo se malo zadržali, pa smo nekako, na jedvite jade, koncem Dvadesetoga napokon stigli do tako fenomenalnih okolnosti da sada možemo pjevati 'Vilu Velebita' bez straha od hapšenja. Više nitko ne zna o kojoj se to pjesmi radi, ali tko mari. Znamo kroz maglu osnovnu melodiju. Znamo samo da je jednostavna, da bi je i idioti mogli zapamtiti.

Ferguson misli kako će uskoro središte iz Bruxellesa preseliti u carstvujušću Viennu, što je nama već domaći teren. Amerikanci nisu efikasni imperijalisti kao što su to bili Britanci. Nekoliko je razloga: nedostatak novca, manjak muškaraca radih upuštanju u vojno službovanje i nedostatak - pažnje. Amerikanci su rastreseni, kako već citirasmo, 'duhovno odsutni', i čini se da im Ferguson zamjera što se rano povlače iz osvojenih zemalja. Kao da im stvari kao razaranje odgovaraju dok sve ima privid video igrice, što im omogućava suvremeno naoružanje. Čizma na terenu lako pocrveni od krvi, i to vlastite, na što se gleda kao na žrtvu kojoj nesuđeni imperijalisti nisu skloni.

Bez obzira na sve, jako zanimljiv vodič kroz zadnjih nekoliko desetljeća (i stoljeća), vizija imperija koju je Ferguson dao, da se vratimo Muli Nasrudinu, na jednostavnom jeziku, izbjegavajući terminološki zanos, posve lišen teorijske vrućice koja kosi mladu i staru inteligenciju na Balkanu ( i, kako se to kaže: šire).

 
Niall Ferguson: "Kolos - uspon i pad američkog imperija"
Preveo Mijo Pavić

Profil, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )