Niccolo Ammaniti : Kako bog zapovijeda
"Varrano i okolna mjesta bili su među područjima Italije s najvišim dohotkom po glavi stanovnika. Zahvaljujući naraštaju malih i srednjih poduzetnika koji su znali na najbolji način iskoristiti lokalne resurse i ljudski kapital, gotovo da nije bilo nezaposlenih", piše Niccolo Ammaniti o izmišljenom talijanskom gradu Varranu (s dva "r"). No junaci romana "Kako Bog zapovijeda" ne nalaze se među tom poduzetničkom elitom. Upravo suprotno, „naši su junaci bili jedini stanovnici Varrana s dohotkom ispod šesto eura mjesečno“ nastavlja Ammaniti.
Neonacist Rino Zena, njegov sin Cristiano, alkoholičar Danilo Aprea, i maloumnik Četrisira, svi odreda nezaposleni, nisu predstavljali uzorne primjerke varranskog "ljudskog kapitala". Toga su i sami bili svjesni. Već u drugoj rečenici romana Rino Zena kaže sinu: "Znaš da moraš spavati samo na jedno oko. U snu te naguze."
Niccolo Ammaniti jedan je od ključnih talijanskih pisaca iz generacije koja se proslavila "talijanskim pulpom". Nakon prekida studija biologije Ammaniti (1966.) objavljuje roman "Škrge" (1994.), a ubrzo potom i zbirku priča "Blato" (1996.). Iste godine priče mu se pojavljuju u antologiji "Ljudožderska mladež". Nije poznato tko je Ammanitiju i škvadri prilijepio generacijski nadimak, ali prikladniju odrednicu teško bi se moglo pronaći. Ammaniti zbilja jede svoje likove.
Prvo poglavlje romana "Kako Bog zapovijeda“ čitatelja udara ravno u pleksus. Pijani otac traži od sina da ubije susjedova psa koji, zamotan u dugački lanac, cijelu noć ne prestaje lajati. U zbirci priča "Blato" Ammaniti je naredao sedamnaest ubijenih likova; par stotina stradalih u nesrećama i eksplozijama; silovanje; staricu spaljenu bacačem plamena; plus desetke ubijenih mačaka. I ovoga puta je nesmiljen. Njegovi likovi neprestano dobijaju po glavi.
Ammanitija već godinama možemo pratiti u domaćim prijevodima. No najznačajniji talijanski suvremeni pisac nije nalazio na veliko oduševljenje. S romanom "Kako Bog zapovijeda" to bi se moglo promijeniti. I ovo je prepoznatljivi Ammaniti – ali ovoga puta na literarnim stereoidima i književnim hormonima rasta. Roman je teško odložiti, a i sporedni likovi prave su minijaturne bravure. Etiketa "Dickens našeg doba“ u varranskoj siročadi ima svoje ozbiljno pokriće.
Nesretnici iz Varrana sami sebe osuđuju na propast. No Ammaniti razvija simpatiju za svoje likove, za taj svoj šljam - jer "kada Bog udari, pogađa najslabijeg. Najslabiji i najsiromašniji posebno su privlačni zlu".
Zbog Boga koji se okomljuje na najslabije oni uvijek moraju spavati s jednim okom otvorenim, kako to otac savjetuje sinu. Ali ni to ponekad ne pomaže. I tada ih netko naguzi. Ponekad i doslovce. Pred kraj romana stari neonacista, ironijom sudbine, pada u komu. Sina to baca u očaj. Ne prestaje misliti kako bi "bolničari mogli podjebavati njegovog oca, smijati mu se, dok on leži tamo, ispružen kao kakva lutka".
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )