Nova dugmetara

Pošalje Zoran Milanović Željku Antunović u dućan da kupi Antu Ðapića.  

"Ajde, Željka", reče Milanović, "ionako ništa ne radiš, otiđi u dućan kupiti Antu Ðapića."  

"Odmah, šefe", kaže Antunović.  

Kad, eto ti je za pola sata, praznih ruku.  

"Nema, Zoki."  

"Kako nema?"  

"Nestalo im Ðapića. Nema ga ni na skladištu. Naručili su, kažu, možda bude početkom idućeg tjedna."  

"Ajde, dobro", malodušno će Milanović.      

Prevrće on neke papire po stolu i u jednom trenutku upadne mu u oči jedno ime pa se pljesne dlanom po čelu. Bog te tvoj, kako je na njega mogao zaboraviti. Brzo obuče kaput, istrči iz zgrade, sjedne u auto i odveze se na drugi kraj grada.      

"Dobar dan, molim vas", poviče kao bez duše još s vrata Milanović, "dajte mi jednog predstavnika romske nacionalne manjine."     

"Joj, gospodine", kaže trgovac nemoćno šireći ruke, "da ste prije pola sata došli. Maloprije smo zadnjeg Roma prodali."  

"Prodali?! Kome?!"  

"Eh, tko će upamtiti tko sve..."     

"Jedan visoki, prosijed, malo mu se kao osjeti dalmatinski naglasak?" opiše nestrpljivo Milanović.  

"Jest, sad kad ste rekli, sjećam se..."  

"Pu, majku mu!" opsuje Milanović ogorčeno pa izvadi iz džepa mobitel i nazove Ivu Sanadera.  

"Šta je, kurvo", upita, "kupio si Cigu, a?"  

"Pa kad si prije čuo", veselo će Sanader s druge strane.  

"Smeće jedno, kupuješ ljude kao da su roba", razbjesni se Milanović. "Sram te može biti!"  

Sanader se razdragano zakikoće.  

"Koliko si ga platio?" upita predsjednik Esdepea, sada mirnijim glasom.  

"Koga, Cigu?" upita šef Hadezea. "Ništa, jeftino me došao. Dao mu harmoniku."  

"Harmoniku?!" zaprepasti se Milanović.  

"Dugmetaru", objasni Sanader. "Kaže: 'Daj, gazda, harmoniku, i nosi.' A ja mu još sto eura zalijepio na čelo. Za nepokolebljivu odanost načelima demokracije."  

"E, jesi čovjek", dobaci Milanović zajedljivo.  

"Jesi vidio."  

"Oprosti, imam drugu liniju", kaže esdepeovac pa prebaci na razgovor sa Željkom Antunović.  

"Zoki, kaži dragička", zacvrkuće Željka s druge strane. "Ja kupila Matu Granića. Kaže trgovac: 'Uzmite, Granića, sad vam je na popustu, imamo ga na bacanje.'"  

"Naravno da je na bacanje, Mate Granić uopće nije ušao u Sabor."  

"Granić nije ušao?!" zgrane se čisto Antunović. "Zašto sam ja mislila da jest?"  

"Ne znam, Željka, zašto si ti mislila da jest. Da se koncentriraš na

"Vrati ga u dućan. Imaš li još račun?"  

"Ma, sačuvala sam račun, nego ako ga ne budu htjeli natrag?"  

"Željka, imam ja i drugog posla, nego se s tobom zajebavati oko Mate Granića", plane Milanović živčano. "Šta ja znam što ćeš ti s Matom Granićem? Radi što god hoćeš! Baci ga u kontejner! Ubij ga!"      

Predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske ljutito prekine vezu i zamahne kao da će zavitlati mobilni telefonski uređaj u obližnju fasadu, a onda se ipak predomisli i sumorno zagleda preda se.

Tko je prije pola godine mogao pretpostaviti da će nakon izbora biti ovako teško sastaviti Vladu? Kada je postao predsjednik stranke, sve je žensko u dvorani ustalo orgazmički skandirajući: "Zoki! Zoki!". Uplašio se gotovo da će još početi uzvikivati prostote i bacati veš na pozornicu. Sramežljivo im se osmjehivao, skrivajući plamen u grudima. Sjajno se osjećao. Ništa u tim trenucima, činilo se, nije stajalo na putu njegova potpuna političkog trijumfa, osvajanja vlasti u čitavoj zemlji. 

Partija je bila tako snažna da su izbori djelovali kao formalnost. Jednostavno, u nedjelju će navečer osvojiti većinu saborskih mandata, a već u ponedjeljak ujutro otići do kaveza s haesesovcima, pokazati prstom na Josipa Friščića i reći...      

"Ovoga."      

Čovjek će mu zavući ruku u kavez, zgrabiti predsjednika Hrvatske seljačke stranke za uši, a ovaj će se dvaput kratko zabatrgati nožicama i završiti u Milanovićevoj vreći. Prosto ko pasulj.      

A onda krene predizborna kampanja i Milanović s užasom shvati da za premijerskog kandidata ima Ljubu Jurčića, koji kako zine, SDP u anketama padne pola posto.      

"Šuti Ljubo, bog te mazo blesava, izginit ćemo zbog tebe."      

Nego, ne možeš ti Jurčića zaustaviti. Već se u izbornoj noći, na temelju izlaznih anketa, proglasio novim hrvatskim premijerom. Tukao bi mu čovjek glavom o zid, kako je blesav. Ali, što ćeš kad nasilje nije u socijaldemokratskoj tradiciji. Sad imaju što imaju, kratki su deset mandata, jednako kao i HDZ, pa su se zečevi iz malih stranaka i zastupnici nacionalnim manjina osilili. Umjesto da ih Milanović drži za uši, oni su njega uhvatili. Mašu im ispred nosa svojim zastupničkim mjestima i pjevaju...      

"La la la la la la, ne možete bez nas."      

"Ajde, Friščiću, što si peder, pa dogovorili smo se."      

"Ne znam ja", lukavo će Friščić, jer ipak je on seljak. "Moramo još razgovarati o programima."      

Onda kao sjednu razgovarati o programima. Milanović misli da Josipa Friščića zanima položaj malih obiteljskih gospodarstava, otkupna cijena žitarica i poticaji za proizvođače uljane repice, a šef Hrvatske seljačke stranke na ručku zbog nečega priča samo o masažnim kadama. Te masažne kade ovo, te masažne kade ono. Milanovića napokon obasja svjetlo spoznaje.      

"Pa dobro, koliko koštaju te masažne kade?" upita on šapatom Tonina Piculu. Picula nema pojma. Pošalje ga Milanović u salon keramike i sanitarija i koga, molim vas, Picula tamo sretne. Vladimira Šeksa! Pravo se prepadne kad ga je vidio. A ni Šeksu, čini se, nije svejedno.      

"Ej, bog, Vlado", kaže Picula oprezno. "Otkud ti ovdje?"      

"Ma, ništa", reče Šeks. "Baš razmišljam kako bi možda kupio masažnu kadu."      

"I ti isto", začudi se Picula.      

"Supruga mi kaže da je to odlična stvar", kaže Šeks.      

"Ne možeš danas više bez masažne kade", složi se Picula, a samo čeka da se odmakne od Šeksa i nazove predsjedništvo svoje stranke.      

"Friščić igra dvostruku igru", prosikće on minutu kasnije uzrujano, dlanom pokrivajući slušalicu. "Naručio je masažnu kadu i od nas i od Hadezea."      

"Ðubre!" zaviče Milanović ogorčeno. "Šta će mu dvije masažne kade?"      

"A možda ima vikendicu", primijeti Picula nedužno.          

"Ðubre!" zaurla, gotovo istovremeno, i Sanader u središnjici Hadezea, nakon što je i on od Šeksa dobio dokaze Friščićeve nevjere.       Onda obojica, i Milanović i Sanader, uhvate telefon i nazivaju Josipa Friščića da još malo kao razgovaraju o političkim programima.

A Josip Friščić upravo sa ženom razgledava Mercedeseov katalog i pravo se čudi kako se prije nije sjetio neku od ovih prelijepih limuzina uvrstiti u program Hrvatske seljačke stranke.      

"Ova CL klasa je divna."      

"Ma, pusti CL", reče žena, a znate kako žene znaju biti gramzive, "ja bih ovaj SLK."      

"Joj, grlice, ne znam baš, puno je..."      

"Nije puno, što ti je", prekori ga žena. "Nego ti sebe, Joža, ne cijeniš dovoljno."      

Joža Friščić teško uzdahne. Nije ni njemu lako. Što on zna koliko zaslužuje? Procijeniti vlastitu vrijednost teže je nego što se čini, s jedne se strane bojiš da ne pretjeraš, a s druge da ne ispadneš imbecil. Kako je, na primjer, Eduardo Da Silva znao da bi mu Arsenal dao dvanaest milijuna eura? Dobro, Da Silva je imao Zdravka Mamića da pregovara za njega.

A možda je on i Friščićevo rješenje? Možda bi baš neki prepreden i spretan nogometni menadžer najlakše riješio mučnu krizu oko skupljanja parlamentarne većine? Jedna od dvije velike stranke neka angažira Zdravka Mamića da im kupi potrebne političke kadrove.      

Osobno bih, kad bolje promislim, bio najsretniji da ih Mamić sve skupa proda u inozemstvo.