Nova osječka književnost
Domaća prozna scena, barem onaj najživlji njezin dio, posljednjih desetljeća doista se nije mogla pretjerano hvaliti svojom osječkom dionicom. Predvodnici novih proznih trendova, nagrađivani i čitani autori, pisci-novinari, sve se to nekako raspodijelilo na Zagreb, kao stjecište raznoraznih utjecaja i biogafija, s jakom logistikom na jugu, u Splitu, odakle su i krenuli neki novi prozni vjetrovi.
Bez obzira na neospornu činjenicu kako je FAK svoje prvo izdanje imao upravo u jednom osječkom kafiću, čini se kako grad i nije bio previše plodno književno tlo jer među sada već srednjom, trenutno najproduktivnijom generacijom pisaca, gotovo da i nema glasa iz Osijeka. S iznimkom sjajnog pjesnika i prozaika Delimira Rešickog koji je svoje književne tragove ostavio još osamdesetih, prvenstveno dramatičara Davora Špišića, popularne spisateljice Julijane Matanović koja se početkom devedesetih "izmjestila" u Zagreb, baš kao i Krešimir Pintarić, autor "muških ljubavnih romana", slavonska metropola, unatoč pokušajima nekih mlađih književnih znanstvenika da je naprave referentnim mjestom na zemljovidu hrvatske suvremene književnosti, posljednjih se desetljeća činila sve samo ne živom.
Očit je problem nepostojanja onoga što bismo mogli nazvati književnom scenom, u pravom smislu te riječi, bez obzira stvarala se ona literarnim poticajima ili običnim druženjima uz šank i trpezu, poput jakih snaga splitskih "utorkaša". Problem s nepostojanjem osječke književne scene, grada koji u svojoj povijesti pamti puno sretnije i kreativnije trenutke za što i ne treba ići daleko u prošlost jer je dovoljno prisjetiti se osamdesetih, promatraču izvana prije svega razotkriva se u na specifičan način postavljenim čvrstim centrima lokalne književne moći kojima već desetljećima vladaju osrednji, lokalni pisci koje su pojedini kritičari, iz lokalpatriotskih razloga, pokušali uzdići do literarnih veličina u što su onda i oni sami povjerovali.
Recentna osječka književnost stoga se, uglavnom s pravom, iz drugih kutova percipirala kao nekakva mrtva scena koja se tu i tamo oglasi povremenim pastoralnim zapisom i obranom lokalnog, zavičajnog, regionalnog, nacionalnog značenja ispodprosječnih i prosječnih tekstova koji su se proglašavali romanima ili pripovijestima. Premda je to bilo za očekivati, s obzirom na intenzitet ratnog iskustva, najbolje romane o Domovinskom ratu još uvijek nismo dobili iz Osijeka i Slavonije, nego nekih drugih dijelova Hrvatske, ali i BIH.
Upravo zbog toga, poput meteora koji se pojavio posve neočekivano djeluju tri kvalitetna, žanrovski i stilski posve različita romana koji svaki na svoj način tematiziraju Osijek. Kad bismo bili jako hrabri mogli bismo ih čak proglasiti vjesnicima novog trenda ili novim valom suvremene osječke proze na koju će, konačno, očito itekako trebati računati.
Ivana Šojat Kuči (1971), koja se nakon osam belgijskih godina vratila u Osijek, gdje je na plaći u zboru osječkog HNK, aktivna je prevoditeljica sa engleskog i francuskog jezika, autorica nekoliko poetskih, proznih i esejističkih knjiga, no romanom "Unterstadt" nadmašila je sva očekivanja. Taj složeni roman-freska, kronika je jedne osječke obitelji ispripovijedana iz četiri ženske perspektive, ali i čitavog 20. stoljeća.
Povijest essekerske obitelji, sa svojim tajnama i tragedijama, događa se na pozornici ratova, stradanja, nacionalne netrpeljivosti, od Austro-Ugarske do socijalizma i njegova raspada u krvavom ratu. Ivana Šojat takvu je gotovo megalomanski postavljenu priču uspjela ispripovijedati rafiniranom rečenicom, u polaganom ritmu i s naglaskom na priču o identitetu glavne junakinje Katarine koja nakon majčine smrti saznaje pravu istinu o svome skrivanom njemačkom podrijetlu, mučnim obiteljskim šutnjama i klackalici povijesti na kojoj pojedinci moraju trpjeti sve ono što "povijest zasere".
Posve u trendu velikih europskih romana o pitanjima identiteta, manjinama, Šojat-Kuči napisala je prvi "veliki" roman o gradu čija je povijest multikulturalna, bez obzira na konstantne pokušaje da se ta njegova osobitost zatre negdje u nekom tajnom logoru, kao nakon 2. svjetskog rata, ili nekoj garaži ne tako davno.
Premda prvenstveno zamišljen kao generacijska priča o odrastanju osamdesetih u Osijeku, o kolebanju glavnog junaka Ota Olenjuka između novog vala, šlagera koji čine nekakvo obiteljsko nasljeđe i tamburice, "Sat pjevanja" Nenada Rizvanovića (1968), Osječanina zagrebačke adrese, jednim svojim dijelom također dotiče ono čime se bavi Šojat-Kuči - umatanjem prošlosti u "dimne zavjese" i njihovim odmatanjem.
Ovaj svakako najzreliji i najbolje napisan Rizvanovićev roman, suptilna je i minimalistički postavljena nostalgična priča prepuna autentičnih osječkih lokacija, generacijske mitologije, s laganim obrisima ljubavne priče i razotkrivanja obiteljske tajne. Otova opsjednutost Ninom Kostom, legendarnim pjevačem šlagera sa svjetskom karijerom neosporno povezanim s njegovim ocem i majkom, odmjerena je i pametno ispripovijedana "mala" priča s kojom je književnost u/o Osijeku/o također na velikom dobitku.
U tom kontekstu ponešto je različit, ali iznimno vrijedan prinos osječke profesorice Ekonomskog fakulteta Jasne Horvat (1966) koja već godinama uspješno spaja nemoguće - znanstvenu karijeru u području statistike i književnu s naglašenim interesom za baštinu. Na 200. obljetnicu proglašenja Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom napisala je svoj "Bizarij", roman o gradu, njegovim kratkoročnim i dugoročnim stanovnicima i prolaznicima kroz povijest, bizarnim događajima, ali i roman o vezama i veznicima, kao životnoj i gramatičkoj kategoriji.
Taj roman zamišljen kao mješavina "high concepta", unutarnje simetrije i simbolike brojeva, kao opsesije ove autorice, začudna je i na kraju uspjela mješavina fikcionalnih i nefikcionalnih žanrova, pojedinačnih sudbina koje se povezuju logičnim i iracionalnim slijedom, primanju i davanju utjecaja između ljudi i prostora, riječju pametna posveta gradu.
Zajedničko je ovim naslovima, osim tematiziranja Osijeka, svakako i to što su tako očito nastali spajanjem talenta i truda, istraživanjem dokumenata ili privatnih sjećanja, svejedno, za razliku od mnogih "glasnih" naslova za koje njihovi autori misle kako je za pisanje baš posve dovoljno vlastito iskustvo, svedeno na puke svakodnevne rutine.
Osijek - "premda geografski u 'pripizdini', neprestano je zapravo bio djelić 'mitteleuropskoga' duha čiji su se djelići raspadali na očigled" (Šojat), "grad naseljavan strancima i prolaznicima" (Horvat), "često golema željeznička stanica na koju se dolazi i odlazi žurno i zauvijek, sve dok konačno nije postao grad duhova" (Rizvanović) - posve očito nakon ovih knjiga, samostalnih ili smještenih u zajednički kontekst, otvara novu književnu stranicu, a točke žarišta na kartografiji nove hrvatske proze uskoro bismo mogli obilježavati mnogo istočnije no što je to u posljednje vrijeme bio slučaj.
Premda svaki od romana itekako korespondira i u "globalnom" okruženju, ponekad ne treba zaboraviti spomenuti zavičajnost, ali kad za to doista ima argumenata.