Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Mirta Stantić • 15.11.2010.

O ljubavima na prvi i drugi pogled

Nekad se sama sebi stvarno činim onakvom kakvima ljudi valjda zamišljaju spisateljice, potpuno hirovitom i nepredvidivom. Ne piše mi se na temu, ne bih da mi netko drugi govori kako da pišem, još gore - kada. Mrzim rokove.

Definicija umjetnika? Svakako. Dobar opis tinejdžera? Nepobitno.

Zato, na stranu ta čudna činjenica da sam napisala roman, ipak sam još uvijek najviše - tinejdžerica.

Dala sam sama sebi tjedan dana. Pa onda još jedan.

Na kraju drugog tjedna sam odlučila: "Mirta, nema sutra, nema preksutra, sjedni i napiši tu kolumnu sad!"

Sjela sam za stol i suočila se s istinom. A ona je - nemam pojma kako se pišu kolumne. I strah me je i početi.

Ali onda sam se jednim od onih naizgled potpuno nepovezanih tokova svijesti sjetila kako prije tri godine nisam pojma imala da mogu napisati roman. Ali jesam. I čini se da je dobar. Čitateljima se sviđa, kritike su dobre i priča se o njemu, ljudi ga čitaju. I, što je jako važno - i meni se još uvijek sviđa.

Dakle, ne znam znam li pisati kolumne. Ali pisati znam. Ako išta, pisati znam.

Pa, eto nas...

Ono što zadnjih dana (tjedana, pa čak i mjeseci) zaokuplja najveći dio mog svjesnog razmišljanja je izbor fakulteta i prijave na iste. Za jednu maturanticu, prilično uobičajeno.

Još se sjećam kad sam u studenom 2009., slijećući u Boston u kojem smo  proveli sljedećih desetak dana, objašnjavala mami kako "ne znam baš  da bih studirala ovdje, "u toj užurbanoj i neljudskoj Americi". Moj prvi susret s Amerikom, naime, koji se odigrao tog ljeta, nije bio ljubav na prvi pogled. Dapače, sve me smetalo - zrak mi je vani bio prevruć i prevlažan, klimatizacija u unutrašnjosti prejaka, hrana bljutava i kartonska, sokovi preslatki, a sladoledi neukusni. Riječju - zgodan i drukčiji godišnji odmor, ali živjela ovdje ne bih.

Danas je početak studenog 2010., a ja živim u Bostonu, zasad privremeno. Što se dogodilo? Ljubav na drugi pogled.

Ili sam onog ljeta samo gledala u krivom smjeru?

Bilo kako bilo, u Boston sam se zaljubila odmah. Čim smo sletjeli i izišli iz aerodromske zgrade, znala sam da je drukčiji.  Nekako, onim osjećajem koji nikad ne znate objasniti, istim onim koji kao radar prepoznaje dobronamjerne ljude. Boston je bio upravo to - dobronamjeran, topao, ljudski.

Tjedan je prije godine dana milio polako, a mi smo iskoristili svaki trenutak. Išli smo gledati kitove na ocean, posjetili sveučilište Tufts, na kojem mama danas radi, šetali po MIT-u i uz ocean, slikali se uz Charles River.

A onda smo, nakon jednog vrlo kišnog dana i jednog nepogrešivo tinejdžerskog "Ja ne želim tamo ići, već smo vidjeli i Tufts i MIT i nema šanse da je išta drukčije, sva su ta američka sveučilišta ista" , otišli posjetiti Harvard.

Postoje trenuci u životu za koje odmah znamo ćemo ih pamtiti, a postoje i oni za koje, dok se događaju, mislimo da nećemo, ali onda, kao nekom malom čarolijom, postanu važni oslonci skriveni u svakom od nas.

Moj prvi susret s Harvardom bio je ovo drugo.

Kad sam prvi put stupila na poznati Harvardov Old Yard, zaboravila sam i kišu i mokre cipele i mamu i brata i mejlove koji su doma čekali neodgovoreni i udžbenik iz fizike koji je gotovo prijeteći drijemao na stolu hotelske sobe.

Od tog sam trenutka znala samo jedno: "Ovdje želim biti."

Vratila sam se u Hrvatsku promijenjena, s potpuno neizvedivom, nemogućom idejom u glavi. Tamo ću studirati. Zašto sam se tog četvrtka zaljubila u Harvard, ni danas ne znam objasniti. Zašto tamo želim biti, to znam potkrijepiti rečenicama uvjerljivijim od "Meni se sviđa osjećaj koji me obuzme kad sam tu", ali osnovni razlog zašto se vidim tu i dalje je isti - na harvardskom kampusu imam osjećaj da mogu sve.

Tata kaže da mi oči, otkad sam se vratila, izgledaju kao male zvijezde *.*

Tako se i osjećam, kao da mogu sve na svijetu. Mama je lani u zimi nekako (crnom magijom, ako se mene pita) uspjela srediti da polovicu sljedeće godine provedemo u Bostonu, a drugu polovicu u Indiani. I tad sam, prvi put u životu, ozbiljno zasanjala.

I danas, kad znam da na Harvard primaju 7% prijavljenih (a valjda se prijavljuju samo oni koji misle da imaju neke šanse), kad znam da su rezultati potrebni na međunarodnim SAT testovima između  95 i 100%, kad znam da traže ljude koji su sviraju tri instrumenta, govore pet jezika i imaju tri objavljena znanstvena rada, još uvijek sanjam.

Ali danas, nakon što je mojih posljednjih godinu dana obilježio potpuno mladenački impuls koji je s vremenom postao ozbiljna želja, znam jednu istinu o snovima: na početku se čine neostvarivima, kasnije nevjerojatnima, a na kraju neminovnima.

Posvetila sam godinu dana pripremama upućujući svu svoju energiju u nešto što se većini ljudi oko mene činilo besmislenim. U međuvremenu sam se zaljubila u još neka američka sveučilišta pa tako lista mjesta na kojima se vidim u budućnosti više nije više skup sa samo jednim elementom. Manje od dva mjeseca udaljena od konačnog roka za prijave, okružena desecima papirića s popisom stvari koje treba napraviti, kad se pogledam u ogledalo - u očima još uvijek vidim zvijezde.

I zato znam da idem u dobrom smjeru.


U sljedećim kolumnama pisat ću o tome zašto znam da je ovo zasad mjesto za mene i o razlikama u edukativnim sistemima iz vizure maturantice koja ide na izborni kolegij na Harvardu pa tako ima pristup dvama potpuno drukčijim, a zapravo vrlo sličnim svjetovima. Ovo je trebao biti neki uvod, potpuno subjektivna priča o tome kako i zašto - sanjamo.

Pozdrav iz vjetrovitog Bostona,

Mirta

 

***

Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.

Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog  (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –