Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 27.04.2009.

Očinska ruka iz hipermarketa
Održava se
01.01.1901.

TV reklama o kojoj pišem pojavila se na malim ekranima prije nekoliko mjeseci - baš nekako u ono vrijeme kad su se u Hrvatskoj počeli davati prvi otkazi, a naši sugrađani shvaćati da kriza nije fikcionalna floskula s CNN-a.

Njezini junaci pripadnici su neke apstraktne hrvatske obitelji, ona vrsta plastičnih, umjetnih middle-class kreatura koje postoje valjda jedino u reklamama za deterdžente i banke. Sjedi tako ta plastična, umjetna obitelj u isto tako umjetnom, nestvarnom tinelu, a pred njima objed - onako sjajan i umjetan kakva je uvijek hrana u reklamama. A muž i žena - e, oni uz taj svjetlucavi obrok govore rečenice kakve su posljednji put valjda govorili trudbenici iz sovjetskog i titovskog agitpropa. Govore o tome kako jedu domaće, zdravo i ukusno, a sve zato što kupuju u domaćem lancu Konzum. Pritom virtualni muž i žena ne propuštaju jedan drugog pohvaliti: oni, naime, time spašavaju i domaća radna mjesta.

Tako nam hrvatsku ekonomsku zbilju tumači Konzumova reklama: to je jednodušni, harmonični svijet čiji pipci počinju u porečkim vinogradima i na slavonskim njivama, da bi se svirkom skladnog orkestra laboranata, kasirki i vozača taj plod radićevskog žuljnog težaka materijalizirao u crvenoj vrećici s logom. I eto ga, tu je na stolu, ispred savršene hrvatske obitelji. Pravo "domaće" je to, jedino - eto - što ne izgleda tako. Jer, barem za nas koji se sjećamo stvarnog ukusa povrća, "domaće" je sinestezijski skopčano s kvrgavom, sivom balancanom, pretilom pomom kancerogenog oblika te malom, prljavom jagodom iz vrgoračkog vrtla. To ružnije povrće, bolji mu je ukus, naučio sam davno i držim se tog uporno. Hrana u toj "Konzumovoj" reklami stoga već svojim izgledom upozorava na laž.

To što kazuje Konzumova reklama, s malim preinakama već tjednima kazuju svi, od političara pa do naših novinskih kolega. Kažu - da bismo pomogli ekonomiji, trošite naše, ali svakako trošite. Otvorite dućane nedjeljom. Pustite šoping centre da rade. Ne dajte da ljudi idu u šoping u Breganu i Neum. Jer, veletrgovine su hramovi naše ekonomske okrepe, mjesto gdje će hrvatsko gospodarstvo niknuti iz pepela i išetati iz limba kroz neonski slavoluk. Tako kažu reklame - no što na to kažu ti romantični heroji kapitalističkog agitpropa, žuljeviti proizvođači?

Ako je po njima suditi, trgovci su (a najviše Konzum) daleko od blagotvorne, očinske ruke pokrovitelja. "Ako se uvjeti trgovaca prema Krašu ne promijene, do kraja godine možemo staviti ključ u bravu", zavapio je jučer u Novom listu nitko drugi do moćni, nepoderivi Kraš. "Zahtjevi trgovaca prema proizvodnji postali su potpuno nerazumni i mi vidimo elemente da se tu sastane ekonomsko vijeće ili održi saborska rasprava... ne može jedan dio gospodarstva gomilati ekstraprofite dok se druge pušta da umru... Mi po 150 dana ne možemo naplatiti svoju robu."

"Neka vam ljudi iz prehrambene industrije pokažu kakve zahtjeve im daje Ivica Todorić da bi se njihovi proizvodi našli na policama", dosolio je svađu opozicijski zastupnik Ivica Linić. "Traže se deseci milijuna kuna godišnje da bi se uopće ušlo u dućane, a taj isti Todorić istovremeno proizvođačima hrane ne plaća i po 150 dana", rekao je Linić. To je stvarna istina o hrvatskim proizvođačima i trgovcima: proizvođači u toj prgavoj zbilji plaćaju maržu koja se u pet godina udvostručila, plaćaju "ulaznicu" za svako prodajno mjesto, plaćaju "plasman", "lojalnost" i kojekakve općenite trice, a jedan proizvođač pričao mi je čak i to da mu je Billa naplatila bojenje dućana, a Konzum 2 posto za - vlastitu pedesetogodišnjicu! Eto ti naličja "kupujmo hrvatsko": brižna mati privrede svojoj djeci naplaćuje i - vlastiti rođendan.

Umjesto mitskoga bratstva žetelaca, kamiondžija i brižnih majki, pred nama se tako otkriva druga, napukla slika: predatorski matriks koji jedan dio nas drži u medijskoj obmani, a druge u ovisničkom ropstvu. U isto vrijeme, trgovci bubre od moći, a neki od njih - poput Keruma - grade politički karijeru (pri čemu je Kerum - ma kako to grozno zvuči - u ovoj priči među korektnijima).

Okej, ali zašto su ti strašni trgovci takvi? Odgovor je prijesno, glupo jednostavan: zato što mogu. Zato što su veliki, jer ih je malo i jer imaju položaj sasvim blizak monopolu: uostalom, i novine koje baš sada čitate kupili ste u jednom od takvih oligopolističkih pipaca.

I tu dolazimo u srž priče, a to je ovo: lisice u kojima nas drže, sami smo sebi namakli. Namakli smo ih onog časa kad smo, umjesto na Dolac ili Pazar, počeli odlaziti u hipermarkete, onog časa kad smo se zbog pedeset lipa cijene odrekli kvartovske butigice, pekarnice na uglu i albanskog voćara te šoping počeli obavljati u virtualnim gradovima poput Jokera i Avenue Malla.

Još prije šest godina u mojoj su ulici bila tri marketa. Danas nema ni jednog, a jedini koji radi je Konzumov odvjetak u susjednoj ulici, mali sovjetski turobni mini market u kojem su jedina vina Laguna Poreč i Belje. Još prije šest godina Račanova je vlada predlagala zakon prema kojem bi nedjeljom radili jedino mali, a ne veliki dućani. Taj posljednji alat kojim se moglo spriječiti okrupnjavanje otpuhao je bezumnom odlukom Ustavni sud, a "prosvijećena", "ateistička" javnost tomu je još aplaudirala. Zato danas imamo arogantni oligopol, rokove plaćanja od 150 dana i pokleklu proizvodnju.

Unaprijed znam kojim ćete me prigovorom presresti, i bit ćete u pravu. Ja, dakako, nisam tipični radni čovjek. Imam profesiju kakvu imam, svoj tekst mogu pisati u podne i u ponoć, mogu ga pisati doma ili u kafiću na laptopu, kao Tomić. Nisu me sprašili u Dugopolje kao moje kolege, pa uvijek mogu pola sata pobjeći do Pazara, kupiti bljušć, žutinicu i cikoriju - divlje zelje za koje znam da ga Španjolci još nisu počeli plantažirati. Taj realitet koji zagovaram za većinu je smrtnika, međutim, jednako nestvaran i nemoguć kao i realitet one plastične, umjetne obitelji iz Konzumova agitpropa.

U sredini između ta dva lifestyle kiča stoji zbilja, a tu zbilju vjerojatno živite vi koji ovo čitate: dugi radni sati koji postaju sve dulji, kasna popodneva na poslu, subote koje služe tome da se prisjetite kako vam djeca uopće izgledaju. A cijeli taj sustav neumitno vas vodi prema onom što se u Njemačkoj nekad zvalo "Lange Donerstag": kupuje se u ekstra vremenu, navečer i vikendom, kupuje se u letu, tamo gdje imate pristup automobilom i parking, tamo gdje možete doći u ono mrtvo, "garbage" vrijeme koje vam je poslodavac prepustio nakon što vas je iscijedio do kosti.

I tako kupujete kod velikih igrača, osnažujete monopol, i još ste sretni da pripadate manjini koja to može jer ima plaću, novac, može si priuštiti te šljašteće hramove - dakle, ukrcali ste se u priču o uspjehu, ne pripadate u onu većinu (?) koju će ono što zovemo "tranzicija" zbaciti s palube kao kolateralni višak. Navukli su nas kao hrčke na kotač da trčkaramo u mjestu, i sad smo tu.

Kad je već tako - trebamo li dopustiti da nam se rugaju u lice, da se etosom "domaćeg" i kultom proizvodnje diče oni koji proizvodnju sadistički ubijaju? Ja mislim da ne. A vi promislite drugi put kad posegnete za kolicima na kotačićima.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –