Odlazak Eve Grlić, Saše Meršinjaka i Aleksandra Solženjicina

U razmaku od samo nekoliko dana mnoštvu uobičajenih neveselih vijesti kojima nas mediji svakodnevno obasipaju pridružile su se i one o smrti Eve Grlić, Saše Meršinjaka i Aleksandra Solženjicina, čija neumitnost odlaska je donekle ublažena činjenicom da će ponegdje na policama knjižara, knjižnica i kućnih biblioteka ostati njihove knjige... za prisjećanje, ali i za prvo upoznavanje.

Eva Grlić (1920 - 2008)

Eva Grlić rođena je u Budimpešti 1920. godine, djetinjstvo i mladost provela je u Sarajevu, a od 1938. živjela je u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata surađivala je u partizanskim listovima, a od 1945. do 1949. godine surađivala je s brojnim novinama, među ostalima pisala je i za list "Naprijed" i "Vjesnik".Tri je godine bila internirana na Golom otoku i na Grguru, a od 1964. bila je urednica tvorničkog lista Chromos-Katran-Kutrilin.

Eva Grlić bavila se i prevođenjem s njemačkog i mađarskog jezika, a bila je i urednica nekoliko zbornika.Godine 1998. objavila je autobiografsku prozu "Sjećanje", gdje kao svjedokinja života prijeratne i poslijeratne lijeve inteligencije uvjerljivo prikazuje svu složenost, kontroverznost i patnje zbog svjetonazorskog opredjeljenja. Iscrpno je opisala vrijeme i zbivanja 1964-74. u krugu zagrebačkih filozofa, kojemu je pripadao i njezin suprug filozof Danko Grlić. "Sjećanja" Eve Grlić prevedena su na mađarski i talijanski jezik. Godine 2002. objavila je knjigu "Putnik za Krakow i druge priče".

Saša Meršinjak (1949-2008)

Saša Meršinjak rođen je 19. rujna 1949. g. u Nišu, a studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je slobodni umjetnik, pisao je pjesme i prozu, eseje, novinske članke te filmske i likovne kritike. Uređivao je Polet i Studentski list, a od 1991. godine predsjednik je zagrebačke udruge Jutro poezije i voditelj istoimene tribine koja slovi kao najstariji pjesnički klub u svijetu, utemeljen u Zagrebu davne 1962.

Kao pripovjedač, Meršinjak je najčešće svrstavan među 'hrvatske fantastičare', koji se javljaju na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine. U pripovijestima i novinskoj kratkoj priči tematizirao je odnos politike i vlastoljublja, fenomene totalitarnog sustava i slobode kao autonomne vrijednosti svakog pojedinca.

Objavio je dva romana: "Predstave na granici" (1978) i "Ispovjednik" (1978) te zbirke pripovijesti "Akrobat" (1974), "Lude gljive" (1998) i "Gordijski čvor" (2002). Za života su mu izašle dvije zbirke poezije: "Šahovska polja spavača" (1979) i "U ruhu gurua" (1994), a u rukopisu je ostao "Snježni leopard".

Kao voditelj Jutra poezije utemeljio je nagrade za poeziju Josip Sever i Ružica Orešković za mlade pjesnike te pokrenuo izdavaštvo, tiskajući u biblioteci Jutro poezije knjige i afirmiranim i neafirmiranim pjesnicima. Udruga je dodjeljivala zaslužnim osobama i počasne diplome za promociju hrvatske poezije u svijetu.

Aleksandar Solženjicin (1918 - 2008)

Aleksandar Složenjicin rođen je u Kislovodsku 1918. godine, bio je časnik Crvene Armije u Drugom svjetskom ratu, ali je poslije njega optužen za protusovjetsku propagandu i kažnjen s osam godina boravka u radnom logoru.

Svoja iskustva iz gulaga opisao je u noveli "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" koja ga je 1962. godine pretvorila u poznatog književnika. Sljedeća dva remek djela "Odjel za rak" i "U prvom krugu", koja su po SSSR-u kružila u prijepisima, a prvi su put objavljena u inozemstvu, donijela su mu Nobelovu nagradu za književnost 1970. godine.

Sličnu sudbinu doživjela je i opsežna knjiga u tri sveska "Arhipelag Gulag", koja je također ilegalno kružila SSSR-om, a objavljena je na Zapadu 1973. godine. Bila je to dokumentarna, ali i duboko osobna optužba sovjetskoga sustava koncentracijskih logora, bazirana na osobnim iskustvima i mnoštvima pisama i dokumenata koje je dobivao od bivših zatočenika.

Takvo precizno opisane optužujuće strahote sovjetskih logora bile su previše za tamošnje vlasti koje su ga po nalogu Leonida Brežnjeva prvo uhitile, a zatim i protjerale iz domovine. Skrasio se u Sjedinjenim Državama, a u Rusiju se vratio 1994. godine i dočekan je kao heroj.

Tadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin mu je prošle godine uručio najviše rusko državno priznanje, uz obrazloženje kako se radi o "autoru djela bez kojih bi povijest 20. stoljeća bila nezamisliva".