Održan Književni generator u splitskoj Info zoni
Književni generator u Info zoni prošle je srijede 20. travnja okupio pjesnikinje Irenu Delongu Nešić, Petru Rosandić i Katju Grcić. Tri su mlade pjesničke muze u razgovoru s moderatoricom Luizom Bouharouom progovorile su o poziciji pjesništva, pjesničkoj produkciji kao i pristupu tom tipu umjetnosti. Autorice su kroz svoja različita iskustva publici približile proces stvaranja književnog djela, od prijave na natječaje, objavljivanja rukopisa, distrubicije i konačno "feedbacka" publike.
"Cijeli taj proces je jako spor, rukopis je tek prva stepenica koja ništa ne znači“- zaključila je Katja Grčić, autorica pjesničke zbirke Nosive konstrukcije. "Šalješ na natječaje, ali sve je to nevidljivo, poezija je uvijek nekako sa strane".
Ipak, Katjina poezija je bila vidljiva za one koji su znali prepoznati njezin poetski senzibilitet, tako je na poziv urednika Branka Čegeca krenula u objavljivanje rukopisa.
Prema Ireni Delongi Nešić za objavljivanje prvih radova najvidljiviji oblik i put u medije su upravo književni natječaji. Irena je imala drugačije iskustvo, 2010. godine je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike za zbirku "Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti".
Nagrada na našoj najvažnijoj pjesničkoj manifestaciji bila je prekretnica koja je odškrinula vrata ovoj mladoj pjesnikinji iz Sinja. Osim prestižne nagrade Irena je dobila tom prilikom i urednika čija je važnost golema u književnom procesu.
"Književnih natječaja ima, među njima prednjače knjižnice no gase se časopisi, a upravo su časopisi oni koji sve okupljaju i sve čine živim" - izjavila je Irena.
Književni časopisi danas teško opstaju, a oni bi trebali biti prva platforma mladim autorima i odskočna daska na književnu scenu. Zapinjanje u distribucijaskom kanala projicira se domino efektom književnih časopisa: potpore Ministarsva kulture su sve manje, cijena časopisa je poprilično visoka u usporedbi s drugim tiskovinama i u konačnici nitko ih više ne kupuje.
Da je problem nedostatka entuzijazma za poeziju u Hrvatskoj veći u usporedbi s susjednim zemljama potvrdila nam je Petra Rosandić, autorica zbirke pjesama "Ako dugo držiš usta otvorena" koja je s nama podijelila pozitivna iskustva književne scene van Hrvatske.
Petra je svoj prvijenac objavila 2014. godine u Srbiji u izdanju Presinga i potvrdila da pjesnik ne mora biti nužno priznat da bi njegova poezija prodirala u epidermu društva, poezija kao i svaka umjetnost postoji radi sebe same, ne poznaje granice niti se može omeđiti fizičkim prostorom.
"Književna scena u Beogradu je puno dostupnija i življa, ima više događanja i cirkulacije ljudi i ideja. Publika ima više energije, force i želje, ali se vode iste polemike.“ - izjavila je Petra.
"Najveći problem leži upravo u nedostatku kreativnih ideja i pristupa ovom tipu umjetnosti kod nas" - zaključile su autorice.Medijska eksponiranost lakše prolazi kod drugih oblika umjetnosti i koje se grčevito bore kako bi zadržali svoj "kutak" u sve užoj kulturnoj rubrici dok poezija, nažalost, ostaje van očiju šire javnosti.
Također i unutar same književnosti poezija poprilično marginalizirana, a posebno je tome pridonijela danas sve veća popularnost kratke priče, ali i jednosmjernost medija istim autorima, uglavnom prozaistima.
"Kratka priča je poslala trend zadnjih nekoliko godina, roman je izgleda za čitatelje predug, ali kako ne kuže da je pjesma još kraća?"- našalila se Irena.
Mladi talentirani autori i autorice ne smiju se obeshrabriti, odbijanje izdavača ne znači nužno poraz već priprema za iskorak na kulturnu scenu. Od umjetnosti nikada ne treba odustati pa ni onda kada biti pjesnik ili pjesnikinja često danas u sebi nosi i pejorativno značenje.
"Treba raditi i djelovati dok god je to strast! Mi smo mala zemlja, ali se neprestano ograničavamo u toj malenkosti. Danas mladi sve bolje barataju engleskim jezikom, ne treba se ograničavati, postoje i strani natječaji.“ - nadodala je Katja
"Današnje tehnološko društvo i život ubrzanog tempa, u kojem radno vrijeme ne postoji, ne dopušta da se na trenutak distanciramo i posvetimo radu." - zaključile su autorice.
Pokušati pisati poeziju zaista je izazov koji mnogi olako shvaćaju. Oko poezije i pjesnika se stvorio mit o pjesničkom nadahnuću iz kojeg se pjesme rađaju u jednom dahu, ali poniranje u svijet pjesme zahtjeva podjednako mnogo vrijemena i napora poput pisanje dužih književnih formi. Njezino mjesto na društvenoj margini ne znači nužno loše jer poezija nikada nije ni bila pisana da bi komunicirala s masama.
