Oficiri Ozne opet uzimaju zemlju
Održava se
01.01.1901.
01.01.1901.
Nakon onog rata vlasti su oduzele neke njive mojima, zajedno s njivama i vinogradima mnogih u selu, da bi se, po uzoru na sovjetske kolhoze, napravio poljoprivredni kombinat Vino duhan voće Imotski. Seljaci su plakali, kako seljaci uvijek plaču zbog nekakve muke i blata, ali narodna vlast je bila neumoljiva.
Iz obiteljske predaje znam da je moja baka, tada još vrlo mlada žena, noseća s mojim stricem, legla pred traktor ukrajinske proizvodnje da zaštiti svoj posjed, ali službenik Ozne bio je pripasan pištoljem. Njegovi su argumenti naprosto bili uvjerljiviji. Na kraju od pobune, kako biste i očekivali, nije bilo ništa. Pojeo vuk magare. Ostala je samo pjesma, napola ogorčena, a napola zajedljiva: “Vino duhan voće, tuđu zemlju hoće“.
U šaljivom obratu, šezdeset godina kasnije, dijelom razvalina nekadašnjeg sovjetskog gospodarskog eksperimenta gospodari Vladimir Železnjak, ali ruskog poduzetnika ne zanima ni vino ni duhan ni voće, nego pravi votku. Ipak, nije mi namjera s tim poentirati. Ove sam se pripovijesti sjetio prije nekoliko dana, kada sam čuo za Zakon o golfu, što je usvojen u Saboru.
Pravni akt neobičnoga imena iz zagonetnog je razloga izglasan po hitnom postupku, premda Hrvatska još nema ni dobar zakon o pikadu, ni zakon o kajaku na divljim vodama, a ni zakon o preponskom jahanju. Razlog da se jedan sport, mimo odbojke na pijesku, brzog klizanja, skoka s motkom i brdskog motociklizma, uređuje zakonom je vjerovanje da je golf naš strateški gospodarski interes. Bez golfa hrvatski turizam ne može na zelenu granu.
To je, naravno, idiotizam u koji zaista ne vjeruju ni oni što ga izgovaraju. Zakon se zapravo donio da bi se po obali nakeljila apartmanska naselja, betonski korupcijski disneylandi u kojima će političari imati mali neprijavljeni prihod sa strane za sebe i najmilije. Tek zbog svoje gramzivosti izmislili su takvu nevjerojatnu, upravo djetinjastu laž kako bjelosvjetskim bogatašima ide voda na usta već od pomisli da bi mogli igrati golf na tratinama Lijepe Naše. Ne znam za vas, ali mene baš vrijeđa kada netko ovako bijedno mulja. Sramotno je, od petogodišnje curice očekivali biste da se više potrudi.
Ali, to čak nije najgore u slaboumnoj turističkoj utopiji o golfu i daždu eura koji će pljuštati po travnjacima. Nekoliko stranica u zakonu što je u ponedjeljak usvojen kriju mnogo gadniju, zloslutniju minu, a samo zbog nje akt je zapravo usvojen. Da bi se načinilo igralište za golf, treba veliki komad zemlje, ujediniti mnogo malih parcela, a neki sadašnji vlasnici možda ne žele prodati djedovinu da bi se po njoj u električnim automobilčićima vozikali nakvarcani austrijski bankari.
Takvim se sitnoposjednicima fućka za strateški interes hrvatskog turizma, oni ne mare za dobro domovine, nego bi na svojoj beznačajnoj njivici sebično sadili grašak i ciklu, okopavali kukuruz, sjekli šumu i pasli ovce.
U jednu riječ, oni su loši Hrvati, sramota za svoj narod i država ih mora kazniti zbog toga. Njihov neposluh će se kažnjavati oduzimanjem zemlje. Zakon o golfu dosta otvoreno najavljuje tu mogućnost: zemlja se mora prodati ima li graditelj igrališta većinu susjednih parcela. Ako nećeš dobrovoljno i na lijepe, represivni će te aparat, policija i sudstvo, silom maknuti s tvog posjeda. Legneš li pred bager, uhvatit će te za noge i odvući.
Sad vam je, vjerujem, jasno zašto sam se sjetio poljoprivrednog kombinata Vino duhan voće Imotski i čeličnog argumenta službenika Ozne koji je otjerao moju baku s njezine njive. Otprije osamnaest godina ovdje u nas vrijedi kapitalistički društveni sustav i vjerovali smo da se takve svinjarije više ne mogu dogoditi. Američka poslovica, napokon, kaže da je u kapitalizmu privatno vlasništvo devet desetina zakona. Ipak, naš je parlament, vođen tobožnjim višim interesima, upravo donio zakon koji izrijekom kaže kako nitko od nas nije siguran na svome, kako zemljišne knjige ne jamče da nećeš biti izbačen sa svoje nekretnine.
Zvuči bezazleno i smiješno kada čujete da se nešto zove Zakon o golfu, no taj mali dokument zapravo je opasan presedan koji nas vraća u zaboravljenu povijest, u nešto za što smo vjerovali da je iščezlo prije šezdeset godina. Jednom su davno ljude tjerali s njihova grunta da bi napravili kolhoz, a danas bi to činili zbog terena za golf. Ono što je Sabor prije tri dana izglasao, pogledate li bolje, u osnovi je jednako nasilje kakvo je, uime viših interesa, tobožnjeg zajedničkog dobra, nekad činila komunistička vlast.
Štoviše, rekao bih da je ovo danas i gore, jer su kolhozi i seljačke radne zadruge, makar u govorima, bili društvena imovina, vlasništvo svih, a ovdje, državnom intervencijom, privatno vlasništvo jednoga postaje tek privatnim vlasništvom drugoga. Posrijedi je drsko, golo otimanje. Zakonom o golfu političari su jasno dali do znanja da neće dopustiti da išta stane između njih i njihova malog neprijavljenog prihoda sa strane.
Nevjerojatno je zapravo koliko se različitih stvari može pročitati iz jednog malog dokumenta od samo nekoliko papira, naoko nevažnog dokumenta kojim se hoće urediti jedna tako rubna djelatnost kao što je golf. Meni je vjerojatno ipak najbolnije otkriće da se vlast bez imalo krzmanja stavila protiv ljudi koji su glasali za nju, država se otvoreno stavila protiv svojih državljana. Jer, razmislite malo bolje, tko bi zapravo htio graditi igrališta za golf? Graditelji su obično neke međunarodne firme kojima se zapravo ne zna vlasnik. Upoznate njihove pravne zastupnike, otmjeni odvjetnički ured iz Zagreba, ali oni sami obično su skriveni iza nekog računa na Antilima.
Otimajući njivu ili šumu nekom konkretnom stanovniku Istre, Kvarnera ili Dalmacije, nekom našem čovjeku, Juri, Stipi, Mati, Milošu ili Giuseppeu, da bi ih udijelila nekakvom off shore razbojniku bez imena i prezimena, za kojega ne znamo ni čiji je ni kakav je, Republika Hrvatska je bestidno kazala da je ne zanima dobrobit njezinih građana.
Zakon o golfu, to ja zovem rasprodajom Hrvatske!
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )