Otkucaji kapitalizma

Održava se
01.01.1901.

Kad s makroekonomistima razgovarate o stanju u Hrvatskoj, većina će vam njih reći kako je naš problem u tome što smo nacija koja previše troši. Hrvati nemaju kulturu štednje, reći će. Oni žive preko svog standarda, ponašaju se kao prosjaci s halbcilindrom.

Takvo ponašanje, treba odmah reći, u ovoj je zemlji jednako svojstveno i nebogatima i bogatima. Oni nebogati ući će u siječanjski minus ili kupiti preskupe cipele. Onda će ih sociolozi i ekonomisti prekoravati, prigovarat će im pogrešan lifestyle, kuditi što upadaju u dužničko ropstvo i konzumizam, kriviti što se trgovinska bilanca zemlje nagnula kao brod torpedirana boka. Ali, isti takav “lifestyle”, samo s nešto više nula na novčanici, diktiraju i oni imućni.

Kad čovjek gleda na “sretnu djecu” domaće medijske i ekonomske posttranzicije, ponekad mu se čini da gleda likove Fellinijeva filma “E nave va” koji se zalijevaju pjenušcem dok se uokolo gomilaju tmasti oblaci. Medijski prostor prelijeva se od ljudi koji kao da su izišli sa stranica knjiga Lane Biondić. Noktiju još crnih od tranzicije i muklog kala devedesetih, naši noveaux riches putuju u suptropske destinacije, gomilaju statusne simbole, diktiraju stil prekomjerne, bezrazložne potrošnje i više-manje potpune društvene neodgovornosti.

Čovjek koji je u javnoj percepciji postao gotovo personifikacijom tog novog sloja splitski je kralj mini marketa Željko Kerum. Kod Keruma nema laži: ono što je iznutra ujedno je i izvana. Kad vidite Keruma, posve vam je jasna predatorska priroda kapitalizma. Kerum nije svladao korektnu štokavicu, nije naučio šesno vezati kravatu. Kerum nikad ništa ne sponzorira, ne troši na ruski balet, centarfore i mlade slikare, nego na sebe. Kerum se nije uspio uputiti u rafinirane forme trošenja, u birane butelje, cigare i plovila. Kad on kupi brod, on ne kupi neki otmjeni Menorquin ili Apreamare, nego neko još skuplje čudovište agresivnih linija, po kojem odmah vidiš da ga se friga za more. Kad on kupi auto, on ne kupi neku diskretnu tamnu germansku makinju koja ulijeva nijemo uvažavanje, nego kupi Maybach, pa ga još smjesti u izlog dućana, okruži zlaćanim stupićima i crvenom špagom.

Kad čovjek vidi Keruma, shvaća poruku koja mu možda promiče kad su posrijedi neki uglancaniji bogataški primjerci. Ta je poruka, kako bi Ratko Maček rekao, da “nema više socijalizma, uravnilovke i egalitarizma”. Svoje smo novce zaradili u vučja vremena, veli ta poruka. Trošit ćemo ih kako nam je ćeif, egoistički i bezobrazno, i tko nam što može. Nemojte se žaliti, veli ta poruka, jer ovo je društvo koje ste sami tražili i opetovano za njega glasali, kako ‘90. tako i poslije.

Pa ipak, čak ni taj Kerum, najbogatiji oriđinal u povijesti Hrvatske, čovjek koji je kupio najskuplji auto u katalogu i više puta pokazao da baš ne haje za društvenu mjeru i poželjni lifestyle, ne bi vjerojatno učinio ono što je učinio Ivo Sanader. Teško mi je povjerovati, naime, da bi čak i Kerum kupio sat koji košta trideset tisuća eura.

O Sanaderovoj kolekciji satova ovih se dana pisalo puno, i previše. Trošili su se novinski stupci, raspravljalo na televiziji, debatiralo na Vladi. Politička elita latila se svađe oko toga jesu li ti satovi kupljeni ili poklonjeni, jesu li oni imovina ili ne, je li ih treba prikazivati u imovinskoj kartici ili ne, je li kao javni službenik Sanader mogao zaraditi toliko novca ili nije i je li taj Pathec Phillipe ili-kako-se-već-zove krunski dokaz njegova lopovluka i korupcije. Pritom se, međutim, nitko nije pozabavio nečim mnogo prizemnijim. Zašto bi, zaboga, netko za sat dao onoliko novaca koliko koštaju dvije i pol škode fabije ili petnaest kvadrata stana u Zagrebu? Kome to pada na pamet platiti cijenu kuće s okućnicom u kontinentalnoj Hrvatskoj, a za nešto što stoji na ruci i pokazuje vrijeme? Zašto biste platili cijenu sedmometarskog deplasmanskog glisera za nešto što je Čačić u “fake” verziji u Kistanjama kupio za 150 kuna? Naravno, mogućnost da je Sanader potkupljen zabrinjavajuća je i vrijedna javne pažnje. Ali, ljudi, mene ovdje brine nešto drugo. Ja sam, naime, posumnjao u njegov zdrav razum.

O Sanaderu unutar danas medijski dominantne lijevo-liberalne kulture ne postoji jednodušan i jasan stav. Percepcija hrvatskog premijera kod domaćeg se mislećeg establishmenta mijenjala od umjereno pozitivne do umjereno negativne, ali nikad nije bila nepomiješana i čista. Sanaderu se priznavalo i moralo priznavati da je hrvatski nacionalizam izveo iz barbarstva i uveo u civilizaciju. Valja mu zahvaliti što je nacionalnu ideologiju spregnuo s bazičnim vrednotama ljudskih prava i pluralizma, jer je prvi koji je to učinio još od Vladka Mačeka. Mislim da čak ni najveći apologeti Ive Sanadera ne mogu pobjeći od toga da je sadašnji premijer politički prilično nedosljedna osoba, svjetonazorni protej, čovjek koji gomila afere, ali ih onda iza sebe i nemilosrdno čisti.

Od Žužula do Sunčanog Hvara njegov je kabinet proizveo mućaka za tri mandata, ali ih je Sanader poput nemilosrdnog egzekutora likvidirao žrtvujući suradnike ili povlačeći odluke. To migoljenje užasava njegove političke protivnike, neopisivo nervira dio analitičara, ali pruža utjehu što barem imamo politiku koja se javne predodžbe boji. Sanader je, ukratko, ostavljao dojam čovjeka kojem ne smijete previše vjerovati, ali je ipak civiliziran i doličan. Moram priznati da nakon “slučaja sat” više u takvu sliku ne vjerujem sasvim.

Možda će me Ratko Maček nazvati “egalitaristom” i pristašom “uravnilovke”, ali eto - takav sam. Ja, naime, nekako instinktivno ne vjerujem čovjeku koji je mogao kupiti sat koji košta kao tri hyundaija. Mislim da čovjek koji je učinio takvo što ne živi u zbiljskom svijetu i zbiljski svijet stoga ne razumije. Što je još važnije, čovjek koji je učinio nešto takvo odaslao je jezivu poruku naciji kojom upravlja. Poslao joj je poruku da i sam spada u družbu Keruma i Biondića, posttranzicijskih kicoša i bezobzirnih nouveaux riches, a ne u nišu konzervativne dolične gospode u kakvu smo ga smještali.

Najgore je, međutim, što je svojom urom od dvjesto tisuća Sanader Hrvatskoj poslao poruku o lifestyleu. Zašto bismo mi štedjeli, zašto bismo se mi skrbili o platnoj bilanci, zašto bismo mi prihvaćali prodike o suzdržanosti i ulaganju u znanje kad to ne čine i oni gore?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )