Otkud vam novac za skijanje
Održava se
01.01.1901.
01.01.1901.
Prošlu Novu godinu dočekao sam na skijanju u austrijskom Obertauernu. Pretpostavljam da bi se Obertauern moglo prevesti kao Gornji Vakuf. Čitav tjedan proveo sam u kožnatom naslonjaču u baru čitajući Borisa Akunjina, gledajući hrastove cjepanice kako izgaraju u ozidanom ognjištu i čudeći se nekom svijetu koji je u krutim skijaškim cipelama vedrih boja robotskim koracima ulazio i izlazio iz hotela.
Kako sam ne skijam, bio mi je to zaista sumoran tjedan. Veseljem me obasjala možda tek zanimljivost da su Beatlesi dolazili skijati u Obertauern. Prijatelju Ivici, koji se u to vrijeme, baš kao i ja, zlopatio sa skijanjem, ali u nekoj slovenskoj planinskoj zabiti, poslao sam bezobraznu poruku: “U mene su skijali Beatlesi, a tko je bio u tebe? Milić Vukašinović i grupa Vatreni poljubac?”
Poremećeni obožavatelj Mark Chapman prije nekog je vremena, na žalost, ubio Johna Lennona, a George Harrison je umro od raka i Beatlesi su bili opravdano spriječeni. Umjesto njih na dočeku Nove godine u Obertauernu svirala nam je grupa Fast Forward, tri štajerska antitalenta s fudbalerkama, vrlo popularna u ovom kraju. Kratko sam ih čuo na tonskoj probi na silvestarsko popodne i razumno zaključio da ću ostati u sobi. Vjerojatno bih nekoga ružno ozlijedio ledenim stalaktitom odlomljenim s oluka da me je netko ostavio s grupom Fast Forward i ruskim turistima što razulareno pjevaju: “Hey, mister tali-ban, ta-li-li ba-na-na”.
Zbog svega ovoga ne mogu reći da sam s tugom u srcu napustio Gornji Vakuf. Otišao sam možda tek s malo nelagode, jer sa sebe nisam otklonio sumnju osoblja da sam se popiškio u hotelskom bazenu. Ne vjerujem da ću ikada više na skijanje. Sina sam ove godine poslao sa šogorom i njegovom djecom, a gospođa i ja smo ostali svatko sa svojim krimićem na kauču, tu i tamo preko oka zgranuto pogledavajući skandinavske samoubojice na novogodišnjoj turneji Četiri skakaonice.
Znate one slučajeve kad se neki očajnik popne na neboder i prijeti da će se baciti, vatrogasci dolje na ulici razapnu platno, a policijski psiholog biranim riječima, oprezno pokuša odgovoriti čovjeka od besmislenog nauma.
Jednaku bi stvar, ako mene pitate, trebalo napraviti skijašima letačima. Da se stručna osoba popne na vrh skakaonice i očinskim tonom objasni nesretniku: “Kaurismaki, jebo ga ti, nemoj. Razmisli još jednom. Sutra je novi dan. Ima i drugih žena, nije ona jedina na svijetu...”
Skijanje i sve što s njim ide ispunjava me nerazumijevanjem, zimskim radostima nazvao bih samo neka variva, od čitavog Kranja uzeo bih jedino kobasicu. Ipak, tolerantno ću prihvatiti da neki ljudi u ovo doba godine ne mogu bez smrznutog dupeta na velikoj nadmorskoj visini mlađeg nabranog gorja. Pa i ako se kreditno zaduže da sebi ispune taj neobični hir, baš me briga. Njihova je volja sa svojim novcem učiniti što god požele. Dapače, lijepo mi je da se oni ni u crnim danima globalne krize ne odriču svoga užitka, da tmurne ekonomske prognoze nisu slomile njihov hedonistički duh.
Pročitao sam u posljednjem Globusu odličan komentar Mirjane Kasapović, koja se zgraža nad televizijskim reporterima što ovih dana na graničnim prijelazima isljeđuju one što idu na skijanje pitanjem: ”Otkud vam pare za to?” Na stvari je zaista takva neodgojenost da bi im čovjek iz ruke istrgnuo plavi mikrofon s logotipom Hrvatske radiotelevizije i odalamio ih njime po gubici.
Kad je ono bio potres u crnogorskom primorju, neki se čovjek, pričaju, večer prije tako ubio klekovačom da je prespavao i podrhtavanje tla, i rušenje, i krikove, i plač, i zapomaganje. Probudio se on mamuran u podne i samo u gaćama izašao na balkon. Pogleda on lijevo, pao plafon. Pogleda desno, nema pola kuće. Pogleda dolje, a tamo se, na gomili zdrobljenog betona, stakla i opeke, skupilo nekoliko prolaznika i užasnuto pokazuju prstom na njega.
“Šta je?!” dovikne im on zlovoljno. “Šta gledate!? Ako sam rušio, svoje sam rušio!”
Sjetio sam se ovog vica čitajući jutros Mirjanu Kasapović, u cijelosti dijeleći njezinu konsternaciju televizijskim mediokritetima koji, samo zato što je Sanader rekao da treba stegnuti remen, na Bregani prepadaju ljude pitanjem otkuda im pare za skijanje. Kako se usuđuju? Tko im je dao pravo da se brinu o tuđim financijskim prilikama, pitaju o kreditima, dopuštenim minusima i sličnim diskrecijama. “Šta gledate!?” odgovorio bih im ja, baš kao onaj crnogorski pijanac. “Ako sam rušio, svoje sam rušio!”
Zaista, posljednjih mjesec dana neviđeno me živciraju medijski mudrijaši koji se smatraju podarenima posebnom milošću da nam prenesu premijerovo mišljenje kako je kriza i valja štedjeti. Čitajući treći ili četvrti, navlas jednaki komentar takvog jednog instantnog ekonomskog stručnjaka, koji na jednoj strani hvali Sanaderovu zabrinutost i oprez, a na drugoj oštro osuđuje bezumnu rastrošnost našeg čovjeka, što se tako razmazio da više neće ni pogledati mortadelu bez maslina, od uzrujanosti su mi se gotovo tresle ruke.
U takvim mizernim, podaničkim tekstovima nećete naći mnogo o uzrocima krize, osim općenitog zaključka da je ona globalna, da za nju nitko od nas nije kriv i na nju se ne može značajnije utjecati. U to tumačenje ja ne vjerujem. Naša Vlada, s danas zabrinutim i opreznim doktorom Sanaderom na čelu, imala je mnogo prilike, a nije štedjela u prethodnih pet godina mandata. Dapače, milijarde kuna potpuno su slaboumno potrošene. Vreće para otišle su, tek za primjer, potpredsjednici Kosor, koja se zbog oportunizma i kukavičluka ulizivala braniteljima, te ih naposljetku nabrojala gotovo pola milijuna.
Nevjerojatnih pet stotina tisuća branitelja čini mi se vrlo plastičnom ilustracijom koliko nam je sadašnja vlast bila razumna i štedljiva. Lumpali su i razbijali, bekrijski se zaduživali, tamburaši ih ispraćali kućama, a sada, kada im je voda došla do grla, plaču da se nema i mole narod da se odreknete skijanja. Ma, gonite se! Ako me niste zvali kad se trošilo, di ste me se sjetili sada kad se štedi?
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )