Čovjek vijest

Ekshibicionist se popne na ogradu mosta i nedužne prolaznike plaši da će se baciti, da će skokom u prazninu na njihove oči skončati svoj bijedni život. Jedna žena krikne, netko se prekriži, netko pokrije oči djetetu, a najsabraniji među okupljenima zove dežurne službe.

Policiju, vatrogasce i kola hitne pomoći inače ne krasi brzina, ali u ovakvim slučajevima gotovo uvijek dođu na vrijeme i samoubojicu zateknu još živoga, kao što je u ponedjeljak bilo s jednim što se htio usmrtiti skokom s Masleničkog mosta.

Samoubojice su, generalno gledajući, nepouzdane osobe. Kao loši majstori, ne možeš im vjerovati, obećaju ti da će nešto napraviti i onda ne naprave. Tako je i ovaj u Maslenici prekovremeno mučio policijsku patrolu, nekolicinu bolničara i županijsku vatrogasnujedinicu. Zbog jednog neodlučnog suicida desetak je ljutitih žena čekalo s hladnim objedima, a djecu nije imao tko voziti na treninge, njemački i repeticije iz matematike. Umjesto da odu kući, izuju se i s novinama ispruže na otomanu mrdajući utrnulim nožnim prstima, pozornici su se dosađivali zureći u usamljenu figuru na ogradi.

"Ajmo, sokole", izustio je možda koji od njih naposljetku iscrpljeno. "Skoči više."
"Dobro što on ne cijeni vlastiti život, ali zašto nema poštovanja za moj", rekao je gorko jedan vatrogasac. "Imam ja i drugog posla, nego čekati da se on ubije."

"Ðubre!" opsovao je bešćutno vozač ambulantnih kola. "Svi ovi samoubojice, sve je to stoka!"

Trebalo bi možda donijeti propis za kolebljive samoubojice, ako se do kraja smjene ne bace s mosta ili nebodera, da policija ima pravo pucati u njih. Uštedjeli bi tako mnogo radnih sati, novaca poreznim obaveznicima i živaca novinskim urednicima. Zamislite samo muku nekog dežurnog urednika u ponedjeljak predvečer, dok je čekao ishod masleničke drame.

"Je li više skočio, počet će mi 'Ponos Ratkajevih'?" zove on nervozno novinara na terenu.

"Još se dvoumi."

"Slušaj, otiđi do njega..."

"Do koga da otiđem, do samoubojice?!"

"Tako je. Otiđi mu i reci da štamparija više ne može čekati. Mi ovdje imamo rokove. Ne ulazi u prvo izdanje ako ne skoči u idućih dvadeset minuta."

Neobično je to, ako bolje pogledate. Istinska namjera većine potencijalnih skakača s javnih objekata samo je u privlačenju pozornosti, a oni su opet tako medijski neosviješteni. Onaj se na Maslenički most, na primjer, popeo kasno popodne, kada su već bile napravljene i novinske naslovnice i raspored priloga u glavnim informativnim emisijama.

Da je skočio u jutarnjim satima, na dvije stranice bi objavili njegovu veliku sliku, razgovor s neutješnom udovicom, njegovi bi susjedi i znanci imali priliku reći kako je pokojni bio krasan čovjek od kojega nikada ne bi očekivali takvu strahotu, a u okviru bi se neizbježno našlo i mišljenje psihijatra i sociologa, koji bi osobnu tragediju stavili u prikladan medicinski i društveni okvir. "Društvo je krivo", upozorit će sociolog. Kakvo se god sranje dogodi, možete se okladiti da će sociolog upozoriti da je društvo krivo.

Jutarnji samoubojica dobiva divan plasman u svim medijima. Osobnu priču, mišljenje stručnjaka, statističku tablicu suicida u posljednjih pet godina i izjavu glavnog projektanta mosta, ali onaj od popodne može se nadati samo popišanoj vijesti na četiri centimetra novinskog stupca. Pa je li se za to vrijedi ubijati?

Ako se već radi o zadnjem što ćete napraviti u životu, potrudite se to bolje učiniti. Nemate li znanja i sposobnosti vlastitom samoubojstvu dati doličnu medijsku pažnju, angažirajte neku agenciju za odnose s javnošću, koja će vam, za početak, stilski i gramatički dotjerati oproštajno pismo. Ne želite valjda da se ljudi nakon vaše smrti smiju kako ste bili nepismeni. Vješt pisac može vam to skladno i osjećajno složiti da se i najtvrđe srce rasplače čitajući. Za malu doplatu možete čak dobiti i sonet, a tko ne bi ozbiljno shvatio samoubojicu koji se oprostio sonetom.

Sljedeće što trebate je da se profesionalnom opremom osvijetli i snimi čin vašeg umiranja iz nekoliko kutova, da se kasnije može lijepo rezati u montaži. Prvo total mosta, zatim rez na pogled u dubinu preko vašega ramena i, napokon, vaše lice, sasvim krupno. Grašci znoja, vjetar što vam mrsi kosu. Maslenički most za ovo posljednje je vrlo zahvalna lokacija, jer tamo uvijek ima vjetra. Sve ovo, dakako, ne bi bilo jeftino, ali da se riješiti bez vašeg osobnog troška.

Stvar o kojoj biste također morali razmisliti prije nego se odlučite na samoubojstvo je sponzor. Agencija za odnose s javnošću ne bi trebala imati većeg problema naći vam nekoga. Zagrebačka pivovara, recimo, vjerojatno bi dala lijepe pare da se na ogradu Masleničkog mosta popnete u majici "Žuja je zakon", ako će se to sutra vidjeti na svim naslovnicama.

Nećete se valjda bacati u dubinu vičući nešto tako banalno kao što je: "Zbogom okrutni svijete!" Skočite i viknite: "Perilica dulje živi uz Calgon!". Čut ćete se u udarnom televizijskom terminu i neizbrisivo urezati u memoriju potrošača, a sponzor će to, vjerujte mi, znati cijeniti. Osim toga, svi će se vodeći proizvođači perilica za suđe složiti s vama.

Takve su mi i slične zamisli padale na pamet dok sam u ponedjeljak predvečer u konobi, na utišanom televizoru gledao mutnog i loše osvijetljenog čovjeka koji se zbog tko zna kakve svoje nevolje popeo na Maslenički most i prestravljeno gledao dolje u crnu provaliju, satima se premišljajući da učini ono zašto je došao. Nije se naposljetku, mislim, bacio. Netko ga je uvjerio da ne čini pizdarije, zagrnuo ga dekom i potresena odveo u bolničko auto. Ili se možda ipak ubio, ne znam više.

Njegovu priču zacijelo bi vrijedilo čuti, ali koga je ustvari briga. On je sasvim sporedno lice u medijskoj stvarnosti, trideset sekundi vijesti koju će voditelj pročitati s profesionalnom zabrinutošću, baš kao što će malo kasnije s profesionalnim veseljem objaviti da je neki drugi epizodist negdje zubima vukao putnički avion. I samoubojica na mostu i onaj što zubima vuče avion u osnovi su vjerojatno jednaki ljudi, osjećaju se nevoljeno i zanemareno, htjeli bi da ih svijet pogleda, svrne pozornost na njih, ali sve što će naposljetku dobiti je cinična ravnodušnost i zaborav.

Jer, tko bi se zapravo više sjetio svih onih samoubojica i ubojica, sudionika pjevačkih audicija i reality emisija, pobjednika televizijskih kvizova, misica, alkara, menadžera, pomoćnika ministara, heroja i zločinaca, žena i ljubavnica, darovitih centarfora i mladih nada naše književnosti, cijenjenih umjetnika i uglednih znanstvenika, najvećih sinova, naše gore listova, toliko je onih, ukratko, za koje su nam rekli da ćemo još čuti, a onda više o njima nismo čuli ništa, toliko je toga da ako se popneš na ogradu Masleničkog mosta, javnost nema vremena čekati. Nema tu vremena za premišljanje i buljenje u mračni ambis, nema hoću neću, pišiću kakiću. Ili skoči, ili umjesto tebe u vijestima ide prilog o kozletu sa šest nogu.

Možda vam je neobično čuti ovako nešto od jednog novinara? Možda vi očekujete da bih vas novine i televizija trebale oplemeniti i prosvijetliti, učiniti građanski svjesnijim i u svakom smislu boljim osobama? Huh! Ne znam što bih vam rekao. Upišite se u gradsku biblioteku.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )