Pad čekića na glavu književnog besmrtnika

Poštovani gospodine Biskupiću,

vjerojatno pretpostavljate zašto vam pišem i već vas vidim kako se mrštite. E, pa možete biti mirni, ne pišem vam zbog državne stipendije za pisce. Ostavite to, ministre, za niskotiražne autore. Ja milosti ne tražim niti bih vam je dao. O drugoj stvari bih vam pričao.

U ponedjeljak popodne prolazio sam Ulicom Lava Tolstoja, možda znate gdje je ta ulica u Splitu? Od Vukovarske se vijugavo spušta prema Pazara presijecajući četvrt lijepih, premda malo oronulih četverokatnica. Posljednjih mjeseci tu se živahno obnavlja te je svako toliko neka zgrada pod skelama. Hodam ja tako pokraj jedne takve skele u Tolstojevoj pa se u sebi nasmijem šašavom upozorenju na njoj, crno naslikanom čekiću što u crvenom trokutu malo ukoso pada težom stranom, već kako zakon fizike propisuje, nadolje.

"Eh, da", pomislim ja, "padaju kiša i snijeg, zrele kruške, lišće s listopadnog drveća i vlade u Južnoj Americi, pa što ne bi padali i čekići."
I, što se dogodi, nisam ni završio ovu vrijednu misao, mene nešto bubne u glavu i zacrni mi se pred očima. Zadnje što sam čuo, negdje gore s krova, bilo je, čini mi se...
"Ljubo, jebo te čekić, da te jebo, jesam li rekao da se to ne baca, ubit ćeš jednom nekoga dolje!"
No, nije dugo potrajalo, možda sekundu ili dvije, zbunjeno sam ustao i uhvatio se za zatiljak, a bol je tamo neobjašnjivo nestala. Napravio sam korak ili dva, osvrnuo se oko sebe. Neka je žena vrišteći trčala prema skeli. Jedan penzioner s vrećicama u rukama kleknuo je pokraj muškarca što je beživotno ležao na pločniku, a djevojka utegnuta u uskoj trenerci, što je na vratima videoteke preko puta upravo na mobitel razgovarala s nekim, rekla je...
"E, nećeš mi vjerovati, ovdje sad, preda mnom, tipa ubio čekić s krova... Majke mi, mrtav mrtavcijat."

Priđem ja znatiželjno malo bliže mjestu nesreće. Još dobro ne vidim siromaha od gomile što se učas skupila oko njega. Jedino Što vidim, gle, slučajnosti, čovjek ima iste cipele kao ja. I smeđe čarape. Smeđe samtane hlače baš kakve ja nosim. Povirim preko glava okupljenih, kao ono, sunce ti žarko, pa to sam stvarno ja! Ležim dolje na asfaltu sklopljenih očiju, s nekim idiotskim osmijehom, kao da mi je u ustima tetin kolač za koji se moram pretvarati da je fenomenalan, a onaj se penzioner što je prvi došao naginje nada me.

"Ne diše", kaže penzioner, "trebalo bi mu dati umjetno disanje."
"Nemoj ti, djede, molim te", mislim se ja. "Do ovdje se osjeti da nisi oprao zube."
"Gospođice", obratim se onoj iz videoteke, "dajte mu vi, mlađi ste."
Gospođica ima krasne, napućene mesnate usne, vidiš na njoj da je stručna u umjetnom disanju. Ali, ona se niti ne osvrne na mene.
"Gospođice..."
Opet ništa. Kao da ne čuje što govorim. Meni je tu sada već nešto sumnjivo.
"Živio kralj Petar Karađorđević!", viknem ja iznenada koliko me grlo nosi i još visoko podignem šaku, a ljudi ponovno ni da me pogledaju. Ravnodušni na moj rojalistički ushit, upravo kao da me nema, svejednako ljubopitljivo zure dolje u moje tijelo i penzionera Što mi je zabacio glavu, začepio nos i uhvatio puhati zrak u pluća. Stisnem oči od gađenja...

Čitali ste zacijelo o izvantjelesnom iskustvu onih Što su doživjeli kliničku smrt. E, pa to vam je živa istina. Stojiš sa strane zapanjeno promatrajući kako se trude da te ožive i navijaš da im uspije, ali nekako bez žara, kao da gledaš utakmicu afričkih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ili triler s Nicholasom Cageom. Baš te briga hoće li neka propalica pucati u leđa Nicholasu Cageu. Ti više ne pripadaš tome svijetu i zapravo ti je svejedno.

Vidite, gospodine ministre, ja sam humorist, ili se makar to trudim biti, a u humoru je uvijek nekako skrivena svijest o prolaznosti. Humor je sav u trenutku, što dođe nenadano, božanstven i predivan, digne se kao val i zapljusne vas ugodom, a onda nepovratno iščezne. Ne možete istim ljudima dvaput ispričati istu šalu. Prvi put bude lijepo, drugi put neugodno. Baš zato u klasičnoj humorističkoj literaturi, kod Twaina i Hašeka, naći ćete neke od najjetkijih rečenica o uzaludnosti naših života. Smijeh je, osim toga, smrtan, i zato jer dijelom tjelesna slast. On je u opuštanju mišića, u zraku što bučno izlazi iz pluća. Ne možete se smijati ako ne dišete.

O čemu bi dakle mogao razmišljati jedan klinički mrtav humorist gledajući sa strane kako neki penzioner svojim pjegavim rukama žustro pritišće njegovu prsnu kost? Znate o čemu sam ja razmišljao? O tome kako je svijet pokvaren. Penzioner, đubre jedno, znate što je napravio? Ukrao mi je novčanik. Čini se da sam samo ja uočio kada je on, masirajući mi tobože srce, kriomice zavukao ruku pod moju jaknu, izvadio mi lisnicu iz džepa i hitro je, kao zmija, gurnuo u svoju najlonsku vrećicu na tlu.

"Ej, ostavi mi novčanik, tih četiri hiljade kuna mi je draga obiteljska uspomena!" vičem ja. Ali, badava, ponovno me nitko ne čuje.
"Ništa", reče stari razočarano ustajući i podižući vrećice. "Nema mu pomoći."
Gledam ga kako stoji nad mojim mrtvim tijelom glumeći tronutost, Čini mi se kako gotovo mogu čuti kako u sebi broji do dvadeset, da bi se napokon neopazice izvukao iz gomile pa zakoračao umornim i teškim korakom čovjeka nemoćnog pred smrću. Krenem ja za njim, a on, tek što je zamakao iza ugla, osvrne se plaho oko sebe pa zadovoljno potrči sitnim koracima, sretno se cerekajući žutim zubima. Na trenutak sam se, moram priznati, mislio da krenem za njim, pa da ga plašim u snovima i u gluho mu doba zveckam tanjurima u kuhinji. Ali, onda ipak odustanem.

Kako sam vam već kazao, gospodine ministre, kad ste mrtvi, nije vam više stalo ni do čega. Barem ako ste humorist. Ima književnika, doduše, što pišu za vječnost i njima, slažem se, treba dodijeliti državne stipendije za stvaralaštvo, ali ovo što ja radim, ova niska i bezbožna zadovoljstva u lošim vicevima, danas jesu, a sutra nisu. A ja, iskreno, i ne tražim više od toga. Mene ne zanima biti besmrtan u svojim djelima. Ja bih, ako može, radije bio fizički besmrtan. Kao Dragutin Tadijanović.

Neki pisci već sada mjerkaju ulice koje će zahvalno potomstvo jednom nazvati po njima. Obuku se lijepo oni i žene pa zadovoljno šetaju s rukom pod ruku i sve gledaju neće li slučajno na nekom vidjeti zidu modru ploču sa svojim imenom. I namjerno ne uzimaju stambeni kredit, lukavo računajući kako će im Ministarstvo kulture poslije njihove smrti obnoviti rodnu kuću sa spomen pločom. Meni su sve to budalaštine. Što me briga za rodne kuće naših klasika? Ne osjećam ni srh želje da vidim Krležin sudoper ili Andrićevu sećiju.

Vratio sam se napokon do svog lesa na pločniku u Tolstojevoj ulici. Polako je padao mrak pa sam zaključio da je dosta zajebancije, moji su se sigurno već zabrinuli da me nema. Vratio sam se u svoje tijelo i otvorio oči, a gomila je uzdahnula.

"Živ je!" viknula je oduševljeno ljepotica iz videoteke. "Šta je?! Je li igra mečka?" rekao sam mrzovoljno ustajući. Glavobolja mi se vratila i bio sam gladan. Pošao sam da nađem onoga penzionera da mu se malo krvi napijem.

Samo to sam vam htio ispričati, gospodine Biškupiću, da vi i vaše ministarstvo ne trebate osjećati baš nikakvih obaveza prema meni.

Srdačno vas pozdravljam,
Ante Tomić

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )