Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 10.05.2009.

Pad kuma iz Ville Rustice
Održava se
01.01.1901.

Pred mnogo godina razgovarao sam s Borom Dežulovićem o tome kako se radi legendarna Feralova rubrika "Greatest Shits". U to vrijeme živio sam u uvjerenju da onaj tko tu rubriku puni mora mukotrpno, čitav tjedan, čitati sve novine i sve rubrike svih novina, od provincijskih ustaških fanzina pa sve do ženskih časopisa i Sportskih novosti. Ukratko - živio sam u uvjerenju da je za tu rubriku potrebna vojska čitača koji češljaju građu.

"Ne razumiš", objasnio mi je Boro Dežulović. "Greatest Shits ti je isto ka lovit ribu: najvažnije ti je znati pošte." "Pošte" u ovom slučaju - objašnjavam nedalmatincima - ne znači poštanski ured, nego mjesto gdje se iskustveno zna da ima ribe. Te su pošte - objasnio mi je Bore - često znale biti bizarne: recimo, rubrika Vrt jednog poznatog dnevnog lista, ili baš jedan od sportskih kolumnista drugog.

Priča o "poštama" na kojima ribarite teme zapravo je sušta definicija posla svakog kolumnista. Svatko od nas tko piše nekakvu kolumnu (a ima nas bogme podosta) ima svoj način kako tu kolumnu hrani. Jedni to čine kompulzivnim čitanjem novina, drugi ćakulama uz kavu, a ja recimo kolumnu hranim putovanjem: pola njih izišla je iz toga da sam negdje bio, a to "negdje" obično je neko sasvim neglamurozno mjesto u Zagori, Hercegovini, Semberiji. Neki ljudi kolumnu hrane temama iz novosti, unutrašnje i vanjske politike. Za mene, najzanimljivija pošta u hrvatskim listovima je rubrika Nekretnine.

I meni se, kao i mnogim čitateljima, nerijetko čini da smo mi novinari negdje po putu izgubili zbilju. Uvukli smo se u košuljicu i konstruiramo stvarnost preko paketa predodžbi koje funkcioniraju na našoj petodinarki društva, ali ne mnogo dalje od toga. Tamo dalje je terra vergine, neopisani dio svijeta, gustiš u koji ne zalazimo i o kojem imamo sve nejasnije predodžbe. A onda se najednom pojavi dio novine iz kojeg nas taj realitet lupne poput malja - a taj dio su prilozi o nekretninama i gradnji.

Odjednom, sa stranica vam grune u facu svijet koji nismo opisali: oglašivači i kupci, turistički resorti i prigradski soliteri, urbana komasacija, rustikalne vile, advokati i posrednici, planovi višeg i nižeg reda. Živimo, uostalom, u zemlji u kojoj je jedini smisleni resurs prostor, pa nije onda čudo što su parcele, gradnja, mistrije i šalunzi najvažniji srednji tok koji razotkriva zbilju ovog društva. Svi procesi - od formiranja nove srednje klase do tajlandizacije Jadrana - počeli su na rubrici nekretnina puno prije nego što su se preselili u Novosti, ili Novac, ili - božemiprosti - Crnu kroniku.

I čovjek o kojem je ovdje riječ prošao je taj isti luk. Pojavio se prvi put u novinama kao trgovac nekretninama, poduzetnik koji marno štanca vile u "tradicionalnom stilu". Malo po malo, njegovi su pothvati stjecali ugled, kupci njegovih kuća dolazili su iz Engleske, a junak ove priče postupno se domogao prestižnijih stupaca, izišao je iz zabrana oglasnika i "real estatea" i u ušao u tjedne i ekonomske priloge. A onda se - kao u trećem činu u filmskoj dramaturgiji - tamni princ ove priče ponovno našao u novinama. Ovaj put kao uhapšeni.

Uhapsili su ga u njegovoj vili kod Poreča u sklopu akcije Ipsilon unutar koje je policijska središnjica pohapsila desetke činovnika, carinika, poreznika, policajaca i policajki, te čak pripadnika državnog odvjetništva. Svi su, kako se doznaje, bili prepleteni u klijentistički i koruptivni polip kojem je na čelu stajao junak iz podlistka Nekretnine. Taj junak neki se drugi put može zvati drukčije, a ovog se tjedna zove Dražen Golemović.

Uhapšeni Golemović puno se pojavljivao u našim novinama, jer je bio živopisan. Zanimljiv je bio našem svijetu taj tabloidni životni put čovjeka koji je bio mafijašev bodyguard, pa tješitelj njegove udovice, pa nasljednik u biznisu i ložnici, i na koncu poduzetnik. Ima u toj priči nešto od smjese "Hamleta" i "Kuma" što potpiruje maštu. No meni - pošto me Nekretnine više pale od Crne kronike - nije toliko zanimljiv vlasnik i ideator Ville Rustice, koliko njegove kuće. E, te kuće meni se čine kao nešto dostojno kolumne.

Gledam ih na internetu. Svijetle mi s ekrana, s reklamnog sajta, nestvarno okupane istarskim suncem. Izgledaju kao neka smjesa Istre, Toskane i provansalske doline Var - kamene, blještave, pokrivene rustikalnom višebojnom kupom i načičkane pseudotradicijskim detaljima. Gazda Golemović ih je zvao vilama "istra rustica", neuki novinari aplaudirali su "poštovanju tradicije", a arhitekti su bijesno mrmljali u bradu, no nisu smjeli pisnuti jer ih puk ionako mrzi. Čak i kad bi ih čovjek popušio kao tradicijske, te vile odaju bit svojom veličinom: grandiozne su i raskošne, tapecirane bazenima, opremljene garažama.

Kad ih čovjek gleda, ne može se oteti dojmu kako su prije poruga nego posveta istarskim poverim diavolima, sirotinji iz Vižinade, Radetića ili Kaštelira koja je stoljeća preživjela na slanutku, ječmu i prosu da bi sad njihovu etnologiju netko pretvorio u tematski park za bogataše. Često sam u Istri, i nagledao sam se kroz šoferšajbu takvih "istra rustica". I danas branim tezu koja mnoge šokira, a to je da su one gori kulturološki tumor nego dalmatinske betonjare s četiri armature na uglu. Jer, kad gledaš cementne kubuse na perimetru Krapnja, Hvara ili Supetra, točno znaš da su ih napravile dvije epohe, dvije ekonomije, dvije konfrontirane kulture. I one, kao i kameni gradići do njih, produkt su sirotinje koja je građevni materijal ubrala iz okolne prirode. "Istre rustike" su nešto drugo i zloćudnije.

One se vezuju fizički na stvarnu rustikalnu Istru, ali toliko su brojnije, toliko veće, da na koncu i izvornik postane plagijat, postane tek estetski dodatak onom što je falše. Stari istarski gradići postanu tako nešto poput veće verzije amfore ili kamenog ulomka što ga je netko uzidao u dvor moderne vikendice.

Padne mi sve tako to na pamet svaki put kad čitam domaće priloge o gradnji, svaki put kad naiđem na članak gdje se netko divi dalmatinskoj kamenoj kućici na tri kata ili ubavoj stanciji od tričavih dvije tisuće kvadrata. Iza takvih ditiramba obično ne stoji ništa drugo nego dimna zavjesa višestruke obmane. Jedan put novac je stigao s krvavog asfalta, drugi put iz šporke politike (kao kod Pašalića koji također ziđe tradicijske vile). U oba slučaja, tranzicijski novac hajđekira nečiju baštinu i pretvara je u travestiju, u tematski park za City Green i tko zna kakve slične prekupce.

Novac ponikao u magmi devedesetih sad služi tome da prodaje kvazitradiciju, ali tako da istjera s prostora one "domorodce" koji su toj tradiciji zbiljski baštinici. Priča o svim Golemovićima i svim vilama rustikama zapravo je samo nastavak Tuđmanove počasne garde i tupljenja po pleteru. Ta priča počne kao neokonzervativni sentiš, a onda kad je popušite onda je gotovo: ostali ste bez novca i bez zavičaja. Zato svima dobar savjet: kad vam drugi put netko zucne o "tradicijskom stilu", prvo pipnite gdje vam je novčanik.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –