Palanka ne može imati krizu urbanosti

Bilo tko tko je (poput mene) odrastao u staroj, plebejskoj splitskoj familiji morao je, htio ili ne htio, odrasti uz napjeve Tijardovićeva “Spli’skog akvarela“. Unatoč rudimentarnom i zapravo budalastom zapletu, “Spli’ski akvarel“ opereta je koja je u lokalnu zajednicu potonula poput pučkog kulturnog dobra. Njene arije pjevaju se na zabavama i pjevuše u kadi, a kad “Spli’ski akvarel“ gledate u kazalištu, imate dojam da čitav prvi čin publika zna napamet. Kao čovjek koji piše, eto, neke knjige, nikad nisam zavidio nobelovcima ni autorima bestselera. No, Tijardović je umjetnik kojem bih stvarno mogao zavidjeti: imao je 32 godine kad je napravio djelo koje će se znati napamet čitavo iduće stoljeće.

Međutim, osim popularnih zborova i arija smještenih u Veli Varoš i okolicu Vile Riduli, Tijardovićeva opereta ima i najmanje popularan i najslabiji srednji čin koji se događa u Hercegovini. U tom dijelu, splitski i trogirski pučani odlaze u Mostar glasovitom muslimanskom iscjelitelju Salku Salihoviću da ih on izbavi iz boljetica. Taj srednji dio obično je problem za režisere koji se muče ne bi li izbjegli orijentalističke klišeje i stereotipnu sliku muslimanskog svijeta kao egzotičnog, magijskog i zamamno putenog. No, pravi predmet Tijardovićeve satire nisu muslimani nego Dalmatinci koji svi nahrupe iscjelitelju, a onda se u čekaonici postiđeni pretvaraju da jedni druge ne poznaju. Tko, ja? O, ne, vi ste se zabunili. Pa, zar bih ja išao kod orijentalnog kiropraktičara?

Taj srednji čin, “tko, ja?“ i “vi ste se zabunili“ pali su mi napamet ovog tjedna, a razlog zašto su mi pali napamet zove se Halid Bešlić. Kako zacijelo znate, slavni sarajevski pjevač sevdalinki u ovom se trenutku u sarajevskoj bolnici bori za život nakon što je u blizini Vogošće zaspao za volanom i sletio s ceste. A baš kao što to biva kod Gundulića te u burzovnim izvještajima, i u Bešlićevu slučaju “tko bi doli“ uslijedilo je ubrzo nakon “tko bi gori“. Tek koji dan prije krivog skretanja kod Vogošće, sarajevski pjevač u Splitu je doživio pravi trijumf. Njegov koncert u dvorani Gripe pratilo je 4000 gledatelja - navodno sve tri generacije - a lokalni mediji ozračje opisuju kao ekstatično. Koji dan prije grdne nesreće, Bešlić je doživio jedan od koncerata karijere.

E, pa koja je veza Halida Bešlića, Tijardovića i iscjelitelja Salka? Tu vezu napravio je nehotice splitski operni pjevač Ivica Čikeš koji u novoj (i izvrsnoj) produkciji “Akvarela“ u režiji Krešimira Dolenčića glumi starog Varošanina Tomu Salu, jednog od klijenata Salkove “ordinacije“. U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji operni se pjevač raspričao o koječemu, pa se usput dotakao i omiljene hrvatske (i postjugoslavenske) teme: propasti urbaniteta. U razgovoru - napravljenom prije Bešlićeve nesreće - pjevač kaže kako on doduše “poštuje Bešlića“, ali “Split koji napuni Gripe na njegovu koncertu nije više njegov Split“.

Dvije su stvari zanimljivo problematične u ovoj tvrdnji. Prva od njih je što je Čikeš sarajevskog pjevača krivo pozicionirao. Po inerciji klišeja iz jugoslavenske ere, on ga je smjestio u nišu folk-pješadije i takozvanih “cajki“, premda je kulturalna pozicija Halida Bešlića zapravo mnogo sličnija onoj (recimo) Olivera Dragojevića: urbanog mainstream pjevača kojeg je rock kritika još nedavno otpisivala kao “estradu“ i “lake note“, da bi potom doživio ozbiljnu revalorizaciju. Takvu revalorizaciju prošao je i Bešlić.

Međutim, za ovu priču to nije bitno, jer dvorane u Splitu i Zagrebu ne puni samo Halid, pune ih i oni koji doista jesu “folk pješadija“, pa ih puni među ostalim i Thompson koji je najčišći predstavnik hrvatskog balkanskog zvuka. No, da li to znači da Split (ili Zagreb, ili Osijek) više nisu “ono što su bili nekad“.

Za odgovor na pitanje kakav je “nekad bio“ “njegov Split“  bariton splitske Opere mogao bi konzultirati box office anale splitskih kina, pa bi tako otkrio da je najgledaniji film u njihovoj povijesti i dandanas “Hajde da se volimo“, hit Lepe Brene s početka osamdesetih. No, za svoj “reality check“ Ivica Čikeš na treba otići tako daleko i kopati po arhivi u naučnoj biblioteci. Dovoljno mu je obratiti pažnju na operu u kojoj - sam pjeva!

Da je, naime, podrobnije proučio libreto koji izvodi, Čikeš bi lako uvidio da je romantizirani “njegov Split“ gajio jednaku fascinaciju balkanskim kulturnim okružjem kakvu gaji i danas. Isto tako, lako bi vidio da junaci operete iz 1928. prema svom tajnom, “orijentalnom“ grijehu imaju iste strategije poricanja kao i njegovi današnji sugrađani. Kao što se Toma Sale i njegovi dalmatinski pučani u Salkovu “wellnessu“ pretvaraju da se ne poznaju jer ih je stid, tako se i sad svi pretvaramo da je onaj koji ide na (ne samo) Bešlićev koncert “netko drugi“, a “ne mi“. Ta kulturna mimikrija zapravo je jedna od glavnih tema Tijardovićeve opere, i po tome se vidi da je 32-godišnji maestro poznavao svoje sugrađane bolje nego Čikeš danas.

Ali, ova priča ne tiče se ni samo Splita, ni samo Čikeša, ni samo Halida Bešlića, kojem želimo brzo ozdravljenje. Ona se tiče nečeg mnogo šireg, a to je lagarija koja se zove takozvana “kriza urbaniteta“. Od Splita, do Zagreba, pa do samog Sarajeva svugdje slušate o tom kako su “gradovi izgubili duh“, kako se sad samo čuje turbofolk, i nije više kao nekad. To “nekad“ pretvara se u romantizirani apoen, jamčevni polog civiliziranosti. U Splitu to su tijardovićevske i uvodićevske pučke dvadesete, u Zagrebu to je era Fulira i španera iz Građanskog. Paradoks je da od tog romantiziranja pati i samo Sarajevo, kad mitizira vlastite osamdesete, ili (u pogubnijoj varijanti) vrijeme otomanske aristokracije i begovata.

Svi bismo kao željeli neku sanjanu utopiju u kojoj svi Splićani pjevuše u kadi arije o Tonču i Lešandru, u Dinamu igraju sami kajkavci, a tinejdžeri slušaju samo Idole i Azru. No, živimo u naraslim gradovima u kojima to više ne može postojati, a jako dvojim je li ikad i postojalo - prije mi se čini da je “era urbaniteta“ fikcija nastala smjesom selektivnog pamćenja, te emancipatorskih i cenzorskih učinaka socijalizma (u ovom slučaju, i jedno i drugo znači isto).

Za “krizu urbanosti“ naši gradovi morali bi imati i urbanu povijest, a u većini slučajeva 20. su stoljeće dočekali kao ljupke, zaostale varošice u 90-postotnom ruralnom moru. Pravu urbanost naši gradovi tek trebaju ostvariti, a danas imaju više oruđa za to nego što su imali ikad prije u povijesti. Svaki iole veći grad u zemlji danas ima i univerzitet, i studente, i filmski festival, i CD dućan, i vinoteku, i - na koncu - malenu jezgru nove buržoazije prikopčane na globalni kapital. Zato bi bolje bilo s tim nešto suvislo početi nego plakati za pasatističkim fikcijama.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )