Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 08.11.2008.

Partijski ‘prometeji’
Održava se
01.01.1901.

U jednom od najpoznatijih hrvatskih klasika šezdesetih - filmu “Prometej s otoka Viševice” - glavni junak Mate Bakula, bivši partizan i komunistički političar, vraća se nakon desetljeća života u Zagrebu za jedan vikend na svoj rodni otok. Taj fikcionalni otok u filmu se zove Viševica.

Viševicu junakova djetinjstva film prikazuje kao strašno mjesto. Viševica je žedni, bezvodni i kameni škoj koji grca u siromaštvu, nema vode ni struje, a djeca masovno umiru od sušice, tako da Matina mater veli “tribalo bi plakat kad se dite rodi”. Tijekom vikenda u zavičaju, Mate Bakula susreće stara lica i mjesta koje u njemu pobuđuju sjećanja. Ta su sjećanja tegobna. Bakula je bio partizanski aktivist, a poslije rata “vlast”. Konzervativni, sumnjičavi boduli opiru se promjenama. Bakula želi dovesti struju i reformirati agrar, a nepovjerljivi zemljaci bore se protiv “novitadi”, dok ga na koncu ne otjeraju.

Autor filma Vatroslav Mimica bio je inovativan režiser, ali i tvrdi, uvjereni komunist. U “Prometeju” on je prikazao ono što je držao etosom vlastite ideologije. Za Mimicu i Bakulu progres je toliko vrijedan da ga ima smisla provoditi čak i kad ga podložni narod ne želi. Za autora “Prometeja” povijest je cikličko kretanje u kojem se neshvaćeni lučonoše bore protiv nepovjerljive, nezahvalne svjetine. Taj ciklus je vječan. Tako Bakula tijekom vikenda susreće mladog općinskog načelnika kojeg glumi Ivica Vidović. Taj “novi Prometej” zamislio je na punti velebni hotel čiju maketu drži u uredu. Bakula na koncu shvaća da je zamorni lokalni ćato ustvari prefiguracija njega samog.

“Prometej s otoka Viševice” snimljen je 1964. Često ga prikazujem studentima i uvijek sa zanimanjem pratim reakcije. Ono što je u Mimičinu filmu danas najzanimljivije nije romantiziranje totalitarizma. Najzanimljivije je kako poput povijesne sonde prikazuje zametke priobalja kakvo je danas. Jer, u gotovo svakoj jadranskoj vali od Vrboske, Komiže i Postira pa do uvale Scott i Haludova postoji nekakvo zdanje koje je jednom nekoć posijao neki partijski “prometej”. Obično su to hoteli kakve nepravedno preziremo: modernistički paviljoni u boriku, sa slabim doručkom, konobaricama u crnom prsluku i hotelskim barom iz čijeg dizajna vrište šezdesete.

Ali, osim vodnjikavog espressa i boroleta, imaju ti hoteli i vrlina. Arhitektura im je lišena kiča, jednostavni su i otmjeni, poštuju prirodu. Istina - doručkujete Buco sir, a plažni kafe otvara u deset. Ali - oko svakog paviljona bit će borovina i niska rasvjetna tijela koja ne zagađuju svjetlom. Pritom je važno shvatiti da te vrline i mane imaju isto izvorište. Partijski “prometeji”, naime, nisu te hotele gradili zbog profita, nego zbog intuitivno poimanog interesa lokalne zajednice. Zato su uvijek imali višak zaposlenih, zato su bili tromi - ali, zato nisu imali ružičaste fasade, niti su ikom zakrivali pogled.

Jednom davno, i Hvar je morao imati svoje Bakule i bakule. A učinci tih “lučonoša” danas su vidljivi okom. Jedna od tih posljedica je i Sunčani Hvar, kompleks od 11 hotela i niz popratnih servisa koji uključuju kavane, praonice, pizzerije, diskoteke. Dijete titoizma, Sunčani Hvar do te je mjere penetrirao u grad po kojem nosi ime da ih je jedva moguće kirurški razdvojiti: hotelsko poduzeće Hvar je hranilo i zabavljalo, u njegovim njedrima provodilo se i radno i slobodno vrijeme, a slika koja možda najbolje oslikava tu simbiozu je priča koju mi je ispričala površna znanica: ona je, naime, rođene u obi hotela Amfora, nakon što su joj majci došli trudovi dok je nadzirala novogodišnju zabavu.

Taj i takav, Sunčani Hvar služio je desetljećima - Hvaranima možda i više nego gostima. A onda je nekom palo na pamet da Hvar možda i nije destinacija za hotele s dvije zvjezdice, jeftina pizzerije i kavu od pet kuna. Ili - možda čak nikom nije to palo napamet, nego je naprosto došlo novo vrijeme, a to novo vrijeme bilo je jednako ideološki dogmatično kao i ono Mimičina Mate Bakule. Samo, ovaj se put više nije govorilo o lenjinovskoj “industrijalizaciji i elektrifikaciji”, nego o “privatizaciji i prestrukturiranju”.

U ime novog progresa, Sunčani Hvar je prodan luksemburškoj ORCO grupi, a građani i radnici sa strepnjom su čekali da vide koju će oni izvući numeru u ovoj tranzicijskoj lutriji. I sad su to saznali. Saznali su ovog tjedna, kad je predsjednik uprave firme, sjedokosi Francuz Jacques Bourgois, objavio program restrukturiranja kojim se mimo embarga na otpuštanja želi riješiti viška zaposlenih - i to tako što će ih poslati u mirovinu ili pretvoriti u sezonce.

Program je dakako “dragovoljan”, ali iza te dragovoljnosti krije se mnogo cinizma: oni, naime, koji pristaju, zadržat će svoj status i nakon 2010. kad prestaje embargo na otpuštanje. Oni drugi do tada će biti zaposleni “ful tajm”, ali im se potom vjerojatno smiješi otkaz. Kakva je to samo paklenska zamka! Nudeći im sa smiješkom volonterske “modele”, francuski gospodin zapravo huška susjede na susjede, navodi ih da jedni drugima rade iza leđa i pile granu. A konačni je cilj jasan: oboružan dramskom retorikom financijske krize, šef ORCO-a kani tvrtku riješiti balasta nepotrebnih “domorodaca”.

Drug Mate Bakula - kao tvrdi komunist - na ovo bi se vjerojatno nasmijao i rekao “govorili smo vam, drugovi”. No, nešto uvelike slično rekao je i sam monsieur Bourgois (Bakula bi rekao: Buržuj). Pred zaprepaštenim radnicima on je sastanak na kojem je najavio otpuštanje četvrtine firme otpočeo riječima: “Nisam vam ja drug Tito!” Naučivši dobro lekciju od lokalnih tranzicijskih cinika, Gospodin Buržoa odmah je domorocima dao na znanje da su im prošla “ona vremena”, da je smisao tvrtke danas profit, a ne dobrobit lokalaca, socijalni mir i komunalni progres.

Bourgoisu, međutim, u njegovom ideološkom čistunstvu nije smetalo da privatizira formu koju su stvorili baš “Tite” i “Bakule”, i to stvorili upravo zato da bi služila onom čemu sada ne služi - dakle, javnoj dobrobiti. Poput Bakule, i Bourgois “zna bolje” od neuke svjetine. No, baš poput Bakule, ni on neće jesti plodove svoje rabote: kako je ovaj iz Viševice otišao u grad, tako će i Francuz s Hvara natrag u Pariz. Posljedice će kusati domaći.

I dok se nad Hvarom nadvija drama, postoji u toj priči nešto iz čega bi mogli učiti drugi. Bourgoisovu rečenicu - to oštro, glatko “nisam ja Tito” - trebalo bi na čelu urezati svakom od lokalnih načelnika koji danas kliču turizmu kao jedinoj poluzi razvoja. Ima danas na Jadranu bar pedeset lokalnih načelnika koji poput Ivice Vidovića obijaju urede s maketama bungalova i marina, vjerujući da će unijeti luč progresa izbetoniraju li iduću uvalu.

Nakon što nas je francuski gazda jasno poučio da “nije on Tito”, svatko bi se od njih trebao zapitati - komu u korist ide ta fantazija iscrtana u autocadu? Pučanima Viševice? Ili Mesje Buržoau?


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –