Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 31.05.2008.

Patrioti i patike

U vrijeme kad sam bio tinejdžer - dakle, u doba zrelog do kasnog titoizma - patike su bile jedan rijetkih odjevnih fetiša po koje niste trebali ići u inozemstvo. Po robu s potpisom i uvozne rebatinke, po torbice i pamperse u to se doba išlo u Trst, Triještini s Ponte Rossa živjeli su od jugovića i istodobno ih prezirali, a subotom popodne granični bi se prelazi prema Trstu gušili od našijenaca s gepecima punim zapadnih krpica.

Patike se, međutim, nisu kupovale u Trstu, jer su se pravile i doma i prodavale doma. U to doba pume i adidaske bile su stup pubertetskog "stylinga", ja iz njih nisam izlazio osim po noći, kupovao sam ih uvijek u istoj trgovini, bijele s tri crne rige, marka Universal. "Univerzalke" su nas sve demokratski izjednačavale, Riva bi se bjelasala od triju riga, a kad danas gledam na to, mora da smo izgledali tako istočnoeuropski.

Otad je prošlo četvrt stoljeća, a tenisice su prestale biti egalitarni predmet. U tih četvrt stoljeća postale su predmet kulta, postale su predizajnirane i skupe, pa su u jedno doba na milanskim pločnicima bande organizirano vršnjacima krale Nike obuću. U međuvremenu, u Trst ne treba ići više ni po što. Ponte Rosso je došao nama, možete sad kupiti sve što vam duša zamisli, čitav je svijet samo za vas tu iza prozorskog stakla i jedino je pitanje imate li keša da uzmete svu tu divotu.
 
Ako nemate, e onda život mora da sliči na Tantalove muke. Lakše je bilo biti sirota u svijetu jednakih po "univerzalkama" i u svijetu gdje se do potrošačke čarolije putovalo cestom Paklenica -  Karlobag - Senj. Biti sirota u svijetu gdje ti Ponte Rosso šljašti iz svakog izloga, e to stvarno može biti bed.

Zato ima nešto dirljivo tragično u sudbini Jovane Petrović i Maje Trbojević. Te dvije beogradske cure, prisjetimo se, postale su neslavne junakinje one bijesne i divlje večeri kad je Kosovo proglasilo neovisnost, a svjetina u Beogradu stala kamenovati izloge, paliti ambasade i prevrtati kontejnere. Jovana i Maja bile su među tisućama onih koji su trenutni civilizacijski kurcšlus odlučile iskoristiti da si poprave garderobu. Vjerojatno nisu bile jedine koje su te noći marodirale izloge, ali su imale nesreću da se u blizini našla videokamera i da postoji blaženi You Tube.

Uskoro je cijela globalna mreža mogla vidjeti kako Jovana i Maja brste po izlozima, grabe s hrpe skrhana stakla patike, te kako prema kući potežu najlon kese pune stvari koje žele imati. Možete i sada Jovanu i Maju vidjeti na webu, na klik miša pojave se poslušno i vuku mračnim noćnim Beogradom pretile kese ukradenih divota, u vječnom prezentu globalne sramote.
 
Pogledajte na internetu taj zamrznuti kadar ljudske nezajažljivosti. Osobno, ne mogu se oteti dojmu da je to slika koja istočnu Europu opisuje točnije no i jedna druga. Jovana i Maja, to smo svi mi -  tranzicijske sirote, dojučerašnji šopingaši s Piazza Unita. Ljudi iz jednoobraznih "univerzalki" bačeni u svijet nalik bakinoj kući od kolača. Eto nas tamo, grabimo i grabimo, što nam treba i ne treba, kao da će se svi dućani od sutra zatvoriti navijeke.

Jovana Petrović i Maja Trbojević, međutim, u svoj su "šoping" pošle bez novca i zato platile zatvorom. Beogradski sud osudio ih je u srijedu na po deset mjeseci zatvora zato što su krale po trgovinama, a sutkinja temeljnog beogradskog sudišta u svom je obrazloženju rekla kako je kazna stroga zato što su cure "osramotile Srbiju i svoje porodice". U predodžbi srpske javnosti, naime, dvije ljubiteljice tenisica postale su nešto mnogo više od lupežica: postale su nacionalna bruka.

Jovana i Maja, naime, nisu matunom razbile izlog bilo kojeg dana, u bilo kojem času. Učinile su to - rekli bi hrvatski ratni lirici - "u ovom strašnom času" - u trenutku kad je njihova zemlja ostala bez jedne regije, u trenutku kad se od čestitih patriota očekivalo da misle na preče stvari, na naciju i ideale, a ne na Reebok broj 38. Majin i Jovanin grijeh je bio što su krale. Ali, njihov vrhunski grijeh bio je što su krale baš tu i tada, kad se od njih očekivao "dostojanstven prosvjed" i "jedinstvo nacije", a ne zajapureni grabež.

Ali, umjesto patriotske ognjice i borbe za "najsvetiju reč srpstva", Jovana i Maja odabrale su popravljanje sadržine vlastitih ormara, ili - točnije rečeno - za popravljanje vlastitog "looka" nacionalna im je ognjica poslužila kao perfektan paravan. Moram priznati da ne mogu naći rječitiju i točniju metaforu svega što se ovdje dvadeset godina događalo - Srbima, nama i ostalima - od tog mažnjavanja izloga pod veledomoljubnom izlikom. Kad gledam dvije beogradske blese kako u noći patriotske ognjice čerupaju dućane, sva mi se povijest vrti.

Padaju mi na pamet svi ti hrvatski i srpski warlordi koji su rat završili deblji za par milijuna, podsljemenske vile i stanove na Firulama. Padaju mi na pamet svi ti "patrioti" kraj kojih biste pazili da ne ostavite slučajno novčanik nenadziran. Kraj svih lopovluka što su u ova dva desetljeća poškropljeni blagoslovljenom vodicom nacije, Jovanin je i Majin tek šaljivi, mali primjer.

Umjesto da misle na Dečane i Peć, Maja i Jovana mislile su na Nike i Reebok. Ali, nisu li nam takve kakve su bar malo slične? Nismo li i mi djeca nacije koja je grabila kredite i zidala vikendice, umjesto da se spaljuje poput Palacha?

Nismo li pomalo i mi svi - dragi čitatelji - u ratu otkupili društveni stan, pazili da dignemo djecu, ušteđevinu izvukli na deviznu sigurnost, nismo li u velikom broju gazili po sigurnom asfaltu Zagreba, Rijeke, Varaždina dok je dvadeset kilometara nizvodno vladao zakon džungle? I niste li mnogi od vas iz komoditeta birali Tuđmana, a potom ga se iz istog komoditeta otarasili, niste li slavili čvrstorukaše, a sad slavite one koji su čvrstorukaše otpravili u Scheveningen?
 
Nismo li mi, na koncu, svi skupa odabrali isti izbor kao Maja i Jovana: odabrali smo vjerovati da su reklame istina, da sprej ima šesnaest posto bolje djelovanje i da je izbjeljivač bjelji.

Deset nam godina govore da nam ne trebaju mitovi, krv i Balkan, nego nam treba "normalizacija", tržišno društvo i otvaranje Zapadu. Maja i Jovana, eto, učinile su baš to: između Kosova i Nikea odabrale su Nike, i to doslovce, ne metaforički. Rekli su im "Just do it!" i one su poslušale, te postupile po sloganu.

Eto ih, sad stoje na internetu, nose svoje najlon kese opet i opet, svaki put kad bilo tko klikne. Kupuju i kupuju, grabe i vuku, savršene potrošačice, perfektno naciljane po svim target grupama i marketinškim pravilima. Točno su onakve kakve ste htjeli da postanu, i sad vam ih evo, imate ih.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –