Pismo ministru Šukeru

Održava se
01.01.1901.

Poštovani gospodine Šukeru,

Pročitao sam prije neki dan u novinama da vaša vlada planira zaposliti novih tri tisuće i osamsto službenika u državnoj upravi, da je u proračunu već predviđeno gotovo milijardu kuna za njihove plaće i da ste vi naprosto oduševljeni što je toliko mladih ljudi željno državne službe pa vam pišem zbog jednog svog rođaka. Mile se on zove. Momak ima dvadeset šest godina i čestit je, drag, poslušan, ali onako, malo je glu... nesiguran. Siromah, prošlo je više od sedam godina kako je školu završio, a posla nigdje. Zapravo, on bi se tu i tamo i zaposlio, ali to nije nikad potrajalo dulje od mjesec do dva.

Kako je završio za automehaničara, najprije smo ga dali u jedan ovlašteni servis Renaulta. Vlasnik servisa, neki Mikulić, igra balote sa stricem Slobodanom pa mu je jedne subote kazao da dovede maloga u ponedjeljak i da ga ostavi tjedan dana za probu. Ako se pokaže dobar, bogu hvala, Mikulić uvijek treba radnike. Došao Mile u ponedjeljak i ostao nekako do iza podneva, kada su mu kazali da više ne dolazi nakon što je jednog Megana spustio s dizalice ne znajući da je majstor pod kolima. Četiri rebra čovjeku autom slomio i probio mu plućnu maramicu. Mile ga je, kaže, čuo kako cijuče, nego je mislio da se to uključio alarm.

Drugi put, a to je bilo poslije možda pola godine nakon nemilog incidenta u Renaultovu servisu, teta Biserka našla nekog soboslikara preko ženidbenih oglasa. Nije se udala za njega jer je on, slučajno se otkrilo, već bio oženjen, ali je tip bio voljan uzeti Milu za naučnika. I to je lijepo štimalo tri tjedna po prilici. Mile je marljivo miješao boje, verao se po ljestvama i mazao zidove vapnom, sve dok šef jedno popodne nije morao voziti mater u bolnicu pa ostavio Milu samog da neku dječju sobu ofarba u boju ciklame. Vratio se čovjek da vidi što je naš Mile napravio, a tamo, cijela soba u zelenoj boji.

“Je li ti čovjek lijepo rekao da staviš boju ciklame?”, derali se mi svi skupa na Milu.

“Je”, kaže Mile pokunjeno.

“Pa što ti onda nije bilo jasno?”

“Pa nije rekao koji dio ciklame hoće, cvijet ili stabljiku.”

Koji mjesec nakon toga kuma Slavica iznajmila je poslovni prostor jednom pogrebnom poduzeću. S vlasnikom je dogovorila nešto nižu najamninu, ali uz uvjet da ovaj zaposli Milu. Mile mjesec i pol dana dočekivao mušterije i bio uljudan s njima, službeno sućutan i susretljiv, sve dok jednom prilikom neki ljudi nisu otvorili sanduk i tamo, umjesto pokojnog oca, Josipa Z., umirovljenog profesora zemljopisa, našli Helenu G., sopranisticu koja je pokopana dva dana ranije.

Kada se klupko počelo odmotavati, otkrilo se da je u grobu Helene G. leži Luka R., diplomirani inženjer šumarstva, dok se u vječnom počivalištu Luke R. smjestio se Ivica D., tajnik Hrvatskog karate saveza, čiji je grob opet zauzimala Zdenka F., liječnica stomatologije. U grobu Zdenke F. nije bilo nikoga. Prazan kovčeg. U pogrebnom poduzeću mjesecima su prevrtali račune, nespokojni da im se nije koji klijent negdje zagubio. Na kraju su ipak krivotvorili poslovne knjige. Svi su pokojnici štimali, a ro?ak Mile dobio je otkaz.

Dugo nakon toga nije izlazio iz kuće. Možda i dvije godine ležao je u zamračenoj sobi. Slabo je jeo i malo spavao. Vjerovao je da je u onom praznom kovčegu ipak bilo nekoga i da će mu tajanstveni mrtvac već jednom doći u san. Na posljetku ga je spasila teta Nevenka. Energično je upala u Milinu u sobu, razmakla zavjese i izvikala se da je dosta izležavanja. Ona mu je našla posao.

“Javi se ovom gospodinu”, rekla je pružajući Mili papirić s imenom i brojem telefona.

“‘Ko je on?”, upitao je Mile slabašnim glasom.

“Serviser semafora.”

Mile je proveo čitavih deset dana na tom poslu i vjerujem, gospodine ministre, da vam ne moram ni pričati kakav je to užas na kraju ispao. Sada je već više od godinu i pol nezaposlen i svima nam je teško zbog njega. Tata mu je u invalidskoj penziji, a mama nikad nije radila, voljeli bismo da nekako zbrinemo nesretnika. Državna služba za njega bi bila savršena. Državnim je službenicima posao nezahtjevan jer imaju kretena za poslodavca pa kada smo u novinama vidjeli vijest o tri hiljade i osamsto novih činovnika, nekoliko se nas, neovisno jedni o drugima, sjetilo našeg rođaka. On bi bio jedan valjan, malo lijen, malo tup birokrat. Trebao bi doduše svladati nekoliko vještina, no mi smo se već pobrinuli oko toga.

Prije neki dan, na primjer, radili smo s pečatima. Ja sam upirao žigom u ljubičasti jastučić i pružao ga njemu pred usta.

“Hukni!”

“Huuu!”

“Jače!”

“Huuuuuuu!!!”

“Dobro je!”

Tako smo u dva popodneva savladali pečatiranje.

Sa stricom Slobodanom Mile je prošao tečaj užinanja bureka. A znate već kako naši državni službenici užinaju burek? Burek je ležao u ladici pisaćeg stola i Mile ga je morao jednom rukom lagano kidati i jesti, dok je drugom tobože nešto pisao.

S tetom Biserkom tjedan nakon toga vježbao je odnose sa strankama.

“Dobar dan, došla sam po izvod iz matične knjige rođenih.”

“Dobar dan, izvolite sjedite. Recite mi, molim vas, vaše ime i prezime i kada ste i gdje rođeni.”

“Ne, ne, ne, ne i ne! Glupane jedan!”, povikala je teta Biserka razjareno. “Koliko puta sam ti rekla. Kaže se: ‘Dođite sutra, danas smo zauzeti.’”

S kumom Slavicom Mile je savladao sram od uzimanja mita. Ona bi, glumeći stranku, spustila plavu omotnicu na stol, a Mile bi, kao slučajno, gledajući kroz prozor, omotnicu pokrio knjigom.

Još nam je ostao najteži dio obuke. S tetom Nevenkom Mile sutra počinje vježbati kako pretrpati radni stol registratorima i živčano puhati, bubnjati prstima po stolu, užurbano hodati od ureda do ureda, bespomoćno širiti ruke, uvrijeđeno zuriti u ekran kompjutora, kako, u najkraćemu, učiniti da izgleda kao da državni činovnik ima posla preko glave.

Prođe li i ovo veliko iskušenje, a svi smo u obitelji, uvjereni u uspjeh, naš rođak Mile će, gospodine Šukeru, biti savršeno spreman na sve izazove državne službe. Ne kažem, ne morate ga odmah staviti za šefa svog kabineta jer pretpostavljam da i vi imate nekog glupog rođaka za to mjesto, ali ako biste ga stavili za zamjenika načelnika Porezne uprave, vjerujte mi, momak vas ne bi razočarao.

Očekujući vaš pozitivan odgovor, srdačno vas pozdravljam, Ante Tomić

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )