Pivska naša

Negdje uoči Eura na hrvatskim televizijskim ekranima pojavila se reklama jedne velike domaće pivske marke koja je zaokupila svačiju pažnju, ne nužno po dobrom. Na reklami snimljenoj crno-bijelo hrvatski nogometaši nepomično stoje u nečem što nalikuje ratničkoj formaciji. Reklama nema glazbu, nego dramatični, pomalo jezoviti recitativ koji govori o "srcu koje bije" i "spremnima na velika djela". I dok recitativ raste do krešenda, hrvatski igrači stoje nepomično u crno-bijelom kadru, stilizirani i digitalno obrađeni tako da nalikuju avatarima iz neke ratoborne igrice.

Nije to bila jedina reklama, pa ni jedina pivska reklama koja je posljednjih tjedana eksploatirala vezu patriotizma i lopte. Od početka nogometnog prvenstva do danas domaći su ekrani bili presvučeni kockicama, a domoljublje i nogomet služili su prodaji svega, od deterdženta do osiguranja. Većina drugih reklama, međutim, svoj učinak bazirala je na benignom, "light" nacionalizmu. Gledali smo na reklamama simpatične ribare i starce, vukovarske vodotornjeve, riječne okuke i otoke, narcisoidno smo uživali u tiramolama i povijesnim trgovima.

Većina reklama prodavala nam je hedonistički patriotizam, osjećaj ugode koji nuka da izađemo van, odemo na piće, odemo u kupnju. Samo je jedna reklama - ona Ožujskog - pucala u dart-vejderovsku "mračnu stranu", podsjećala da nacija nisu samo žitno klasje, sir i vrhnje, nego i rat, borba, mržnja, "mi" i "oni", dvije okuke stadiona u grču simulirana rata.

Još donedavno ova crno-bijela, agonistička, mukla verzija nacionalizma bila je jedina koja je u Hrvatskoj postojala. Danas kao da više nije tako, a nije zato što su ljudi postali bolji, nego zato što je naciju eksproprirao vječni, plastični, optimistički svijet EPP-a. Prije 15 godina za naciju se ginulo. Danas je nacija roba, ona prodaje pivo, deterdžent i slobodno vrijeme, ona je tržišna niša u konzumnoj križaljci kapitalizma. Patriotizam - ali lak, opran i vječno nasmijan - postao je prodajna strategija.

Proteklih tjedana gledao sam na automobilskim šoferšajbama sponzorirane zastavice, gledao sam na vratima supermarketa reklamne postere nogometaša, a na teveu hrvatske navijače na bečkoj i klagenfurtskoj okuci. To je jedan novi kockasti svijet - razdragan, partijanerski, željan trošenja i pustolovine. Na toj okuci ima i sirotinje, ali veći dio te svjetine čine sretni ili bar umjereno dobrostojeći ljudi. Ljudi koji su mogli putovati u Austriju dobrim su dijelom novi posttranzicijski middle-class, odvjetnici, tehnokrati i slobodne profesije.

Jedan moj znanac koji dovršava računarski program za dio Zagrebačkog holdinga kaže mi da je radni sastanak slobodno mogao sazvati u Austriji: šefovi i podšefovi razmiljeli su se svi u "fan zone" i po Prateru. Ta nova, optimistička Hrvatska lagodno se maskirala u kockice i živi jedri svijet pivske reklame koji ne poznaje poraz.

A samo koji dan nakon što se poraz ipak dogodio, gledao sam na televiziji prijenos jednog događaja na kojem se opet spominjala Hrvatska, ali osim te pupčane spone kao da sa svijetom Woertheresee stadiona nije imao nikakve veze. Bio je Dan državnosti, a HTV je navečer prenosio glazbeni festival Brodfest iz nekad bogatog industrijskog, a danas sirotog graničarskog Slavonskog Broda. Sve što se na televiziji moglo vidjeti bilo je "bivše". Na stageu su pjevale zaboravljene bivše zvijezde poput Dražena Žanka. U publici - bivši stupovi društva, oficiri i svećenici, i mali, obični svijet - vjerojatno bivši radnici, bivši činovnici. Čak je i jezik pjevanih pjesama bio bivši.

Ničeg tu nije bilo od bezgraničnog, plastičnog optimizma pivske Lijepe Naše. Ovdje se zdvajalo nad Vukovarom, zbijalo redove, oplakivalo žal uz riječne toponime. Na stageu i u publici gledao sam ljude koji su pamtili bolje dane. U pjesmama sam čuo ideologiju koja je pamtila bolje dane: sve je izgledalo kao relikt tuđmanističke kič ere, relikt koji se u svijetu kockastih reklama za Ožujsko sad čini tako bazičan i tupoglavo iskren da je gotovo dirljiv.

Istog jutra razgovarao sam s uglednim umjetnikom, starim disidentom iz Tuđmanove ere. Kaže da je zabrinut prekomjernim nacionalizmom u hrvatskoj javnosti, a odgovorio sam da šamara mrtvog lava. U Sloveniji Zmago dobiva 19 posto, u Srbiji radikali četrdeset. Ali, pustimo "divlje" jugoviće: u Italiji su fašisti iz Lege Nord u vladi, u Poljskoj je predsjednik Kaczynski koji kao da je hibrid Vice Vukojevića i Boleka iz crtića. Hrvatska je danas valjda jedina zemlja u Europi bez oštre desnice u parlamentu. A nacionalizam je kao voda, traži i nađe put nadolje, a kod nas ga je našao kroz (sup)kulturu. Zato je Thompson ljudima tako važan: on je zamjena za sve, za stranku, ideologiju, konfesiju, vojsku...

Nacionalizam stare vrste u Hrvatskoj je postao supkultura - možda masovna, doduše - ali ipak supkultura, osuđena na grafite, muziku i maje kratkih rukava. Zato, kad čovjek danas gleda Brodfest ili slične domoljubne sastanke, ima dojam kao da gleda stare hipike i hašomane koji su promašili dekadu i još briju na Woodstock a vani se svijet stubokom prevrnuo. Ono što je jučer bila bijesna supkultura, postalo je brodvejska i holivudska "Kosa". Tako i ovdje: ono što je jučer bila bjesomučna, grlata ideologija, sad je malo promućurnija taktika da prodate Ožujsko. Zato su stari nacionalisti gorki: gorki su Jezerinac i Bozanić, gorki su Thompsonovi tekstovi. Od svega što im je sveto, ništa nije ostalo što kapitalizam nije plastificirao i posisao na policu - ali, ljudi - kapitalizam to i radi, čitali smo, jel' da - pa znamo da mu je to prvo svojstvo!

I zato je sasvim na krivim tračnicama Anđelko Kaćunko kad u domoljubnoj ognjici piše kako su ovih dana i tzv. crveni gradovi bili "patriotski", "kockasti" za vrijeme Nogometnog prvenstva. Jer, popularni "Don Angelo" teorijski je neosviješten i ne vidi razliku dviju "vrsti kockica". On poistovjećuje nacionalizam kao ideologiju i "kockasti" light nacionalizam kao dio postmoderne kulture, kao teatralizirani javni obred, formu dokolice, ali i ekonomije. Kockice možda jesu iste, ali između te dvije stvari cijelo je stoljeće razlike, stoljeće koje smo mi briketirali i sažvakali u desetak godina. To je razlika između okuke Woerthesee stadiona i Brodfesta, između ranokapitalističkih "winnera" i "losera".

I zato pitanje je li stari, mukli nacionalizam mrtav nije pitanje ni Sanadera, ni Hebranga, ni HDZ-a, ni Thompsona na trgu. Ono proizlazi iz onog drugog - koliko će gubitnika donijeti budućnost? Njih je sad već podosta, a jednom kad uđemo u EU, bit će ih još mnogo. I što ih više bude, manje se treba čuditi kad prijeđu na "tamnu stranu". Kad se to dogodi, kockice više neće biti ni pivska naljepnica, ni povod za partijanje. Svijet nacije opet će bit mrk i crno-bijeli kao reklama Ožujskog. Nije u pitanju hoće li se to dogoditi. Nego samo - kad?  I - kojoj mjeri?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )