Podstanari ljudskih duša

To ja zovem tragedijom intelektualca. Ivo Banac cijenjen je znanstvenik, inteligentna i rječita osoba, pisac referentnih historijskih knjiga, profesor na Yaleu, uglednom i velikom, trećem najstarijem sveučilištu u Sjedinjenim Državama, ali u Hrvatskoj će ipak napraviti slaboumnu svinjariju kao dudek što se napio u gostionici i traktorom prevrnuo u jarak.

Vjerojatno će to biti nekakvo zračenje tla, radioaktivnost, magnetizam ili podzemne vode, đavo će razumjeti misterioznu silu od koje se ovdje gubi razum. Ivo Banac vratio se prije petnaestak godina u zemlju svojih djedova s namjerama koje nisu mogle biti časnije ni plemenitije, svim srcem je žudio da svome narodu prenese znanja što je stekao u tuđini, otkrije nam vatru i kotač, pouči izradi kamene sjekire, uputi u novije metode lova na mamute.

Gorio je od želje, u najkraćemu, da ovo primitivno društvo iz mračnog paleolitika izvede u prosvijećeni neolitik, a mi smo ga prigrlili kao rod rođeni, upijali svaku njegovu riječ kao evanđelje. On je bio vjera i ufanje svih naprednih snaga u Hrvatskoj.

A onda smo saznali da je Ivo Banac sam sebi podstanar.

U ovoj pokvarenoj zemlji, gdje se afere gomilaju takvom brzinom da je normalan čovjek sasvim obeshrabren i nema više snage ni opsovati i pljunuti, vijest kako je državna revizija otkrila da je nezavisni saborski zastupnik Ivo Banac, o trošku poreznih obveznika, sam sebi iznajmljivao poslovni prostor za četrdeset hiljada kuna, ispuni vas ipak nekim bizarnim veseljem. Vjerojatno je to ono što zovu galgenhumor, smijeh pod vješalima.

Zaista, nema nam spasa, propast je Hrvatske neizbježna i jedino se još možete smijati kad čujete da ovdje već i čedni jezuitski gojenci, smotani profesori suvremene povijesti, kabinetski moljci iz New Havena u Connecticutu, muljaju s budžetskim parama.

Ivo Banac brani se, doduše, da nije učinio ništa nezakonito, nego je sve radio po savjetu knjigovođe, osobe pouzdano upućene u porezne propise Republike Hrvatske, no ta je činjenica u ovoj priči zapravo nevažna.

Čak i ako je knjigovođa uvjerio nezavisnog zastupnika da je sve po zakonu čisto, očekivao bi da se makar slabašnim šapatom javila zastupnikova savijest. Kako kržljav moralni instinkt moraš imati da u ovome ne prepoznaš dvojbenu situaciju?

Kako je netko uopće stekao zvanje sveučilišnog nastavnika, ako ne vidi da je, u najmanju ruku, neobično, suludo, šizofreno, biti sam sebi podstanar, potpisati se u donjem lijevom uglu ugovora kao najmodavac, a u desnom kao najmoprimac?

“A vi ste zbog stana? Izvolite, izvolite”, reče povjesničar Ivo, izmičući se da propusti profesora Banca u predsoblje. “Tu desno vam je soba, a dolje u dnu hodnika je kupaonica sa zahodom. Vodokotlić se zbog nečega prekomjerno izlijeva, majstor je rekao doći u srijedu...”

“Nije loše, nije loše...” mrmlja profesor Banac sumnjičavo gledajući mrlje od vlage pod plafonom. “Koliko ste ono rekli da bi koštalo?”

“Četrdeset tisuća”, bubne Ivo i ukoči se čim je to kazao.

Gotovo kao da se uplašio tolikog novca. Zna i sam da je pretjerao.

“Dosta je to”, primjeti Banac oprezno.

“Nije malo”, složi se Ivo. A onda se prepredeno naceri i doda: “Ali, gospodin sigurno ima para...”

“Pa nije da nemam”, reče profesor Banac više kao za sebe. “Nije da nemam...”

Pogleda zatim povjesničara Ivu pa se osmjehne i on njemu i kaže: “Vidim ja, složit ćemo se nas dvojica.”

Profesor Banac namigujući gurne u džep povjesničaru Ivi četrdeset tisuća proračunskih kuna i otad počne njihovo harmonično stanovanje pod jednim krovom. Makar, opet, možda i nije bilo harmonično?

Tko zna i Banca i Ivu reći će vam da se ne zna koji je od njih dva luđi. Nije uopće isključeno da je tu bilo i ružnih trvenja.

Banca je možda živciralo da Ivo glasno pušta muziku iza ponoći i da mu njuška po stvarima dok njega nema kod kuće, a Ivo se, na drugoj strani, žalio susjedima da profesor Banac stalno dolazi s nekakvim sumnjivim ženama koje listom predstavlja svojim zaručnicama.

Ako su pravo i pravosuđe možda i ravnodušni da je netko sam sebi stanodavac, psihijatri bi od te činjenice vjerojatno mogli napraviti čitav kongres s debelim zbornikom radova. Sa stanovišta ove znanosti bude ti žao da je državna revizija zaustavila nezavisnog zastupnika. Zanimljivo bi bilo gledati kako bi se dalje razvijao njegov nesvakidašnji poremećaj ličnosti. Možda bi Ivo Banac, na primjer, sam sebe zaposlio kao osobnog tajnika ili vozača? Ili se ujutro obrijao i sam sebi naplatio brijanje? Tko zna što je on još bio u stanju napraviti?

Državna revizija našla je i da je ovaj zastupnik, samo na opremanje biblioteke, potrošio sto četrdeset tisuća kuna iz državne blagajne. University Yale u saveznoj državi Connecticut, kako smo već kazali, velika je i bogata, moćna visokoškolska ustanova, ali da je profesor Banac u njihovo knjigovodstvo došao s računom od trideset pet tisuća dolara za nekoliko polica za knjige, zacijelo bi se našao pod paskom specijalnog odjela Federalnog istražnog biroa koji prati tokove novca kokainske mafije na Floridi.

Naravno, Ivo Banac tako nešto nikad ne bi učinio u zemlji gdje se jasno zna što je dobro, a što loše.

U Americi su ti pojmovi njemu čvrsto usađeni, odgojem je stekao ozbiljan protestantski moralni softver da ih precizno prepoznaje. Ali, taj program, čini se, nije kompatibilan s operativnim sistemom u kojemu mi ovdje radimo. Pa se nezavisni zastupnik reprogramirao. Ono što užasava je da je to reprogramiranje tako uspješno obavljeno, da Ivo Banac zapravo i ne shvaća da je išta krivo napravio.

Novinari su mu iščeprkali da je budžetski novac trošio na ne baš pošten način, a on se umalo naljutio na njih. Uvrijeđeno i svisoka brblja o nekakvom knjigovodstvenom servisu i nekakvoj legalnosti svega što je učinio, pa čak spominje i urotu protiv njega, kako je iza svega zapravo podmukla namjera da ga se makne s čela Hrvatskog helsinškog odbora... Čitav ovaj slučaj nije ni dotaknuo njegov moralni osjećaj, odnosno, ako ga je i dotaknuo, bilo je kao da oduzetog ispod pasa kuckaš čekićem po koljenu.

I što mu napraviti ovako blaženo neukom? Osuditi ga nema smisla. Da ga staviš u zatvor, vjerojatno bi zatvorsku ćeliju sam sebi dao u podnajam.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )