Policijska istraga kao proleterska revolucija

Danas svatko misli da može ubiti čovjeka. Zatvori su puni zanesenjaka, ubojica hobista, koji to u slobodno vrijeme rade bez rukavica, čekićem ili šarafcigerom, pa se okrvave, prljaju sagove, oštećuju namještaj, uznemiruju susjede, često i smaknu jedno do dvoje koje nisu planirali, a onda se još pokaju te po izlasku s robije pristupe Jehovinim svjedocima i po trgovačkim centrima gnjave s Kulom stražara. Nasuprot takvima, samozatajni obrtnik koji je u petak navečer likvidirao Dinu Po-krovca vjerojatno nikad neće dočekati da mu policija oda priznanje za njegov rad. Nepoznati majstor s prijelaza stoljeća obavio je to brzo, precizno i bez grižnje savjesti. Žrtva zacijelo nije ni shvatila što ju je snašlo. Ovaj mu je sašio iks metaka u tjeme, a Pokrovac je možda pomislio, bila mu je to zadnja misao prije nego što je netko zauvijek utrnuo svjetlo: "Jebem ti, kakvo je ono vino večeras bilo u Dubravkinu putu, puca mi glava od njega."

Što će dalje biti s tim slučajem, ostaje nam vidjeti. Istraga je, kao i uvijek, u tijeku. Naša policija, primijetili ste možda, istragu doživljava po prilici kao komunisti proletersku revoluciju - to nikad ne završava. Ipak, ovaj put imamo nekoliko dobrih tragova. Ubojica je, kažu, Rus. Vidjeli su jednoga, u Sheratonu, kao iz "Doktora Živaga", u krznenoj bundi, sa šubarom i brkovima, naručio je votku i jesetru. Imao je, za ovu priču nebitno, i malu strojnicu za pašom. Jednom pozorniku odmah je bio sumnjiv. Zbog šubare. Vi možda ne biste išli za tim, ali policijskom profesionalcu nije promaklo da je malo pretoplo za taj modni detalj.

Zatim, na prizoristu zločina forenzičari su našli još jedan trag - opušak cigarete. To se možda ne može nazvati vrućim tragom, jer je opušak bio ugašen, ali svejedno su kontaktirani stručnjaci u Tvornici duhana Rovinj i došlo se do korisnih saznanja. Ubojica više ne može mirno spavati. Obruč oko njega se neumoljivo steže, inspektori su suzili krug osumnjičenika na pušače, imaju ispitati samo milijun i sedamsto tisuća njih između četrnaest i devedeset osam godina, a u igri je, doduše dosta neznatna, i mogućnost da je ubojica sedmogodišnjak romske nacionalnosti.

Napokon, policija je napravila i fotorobot ubojice, objavljen je u svim novinama i po njemu će svi lako prepoznati počinitelja. Ne možete pogriješiti, to je onaj isti što je opljačkao poslovnicu Poštanske banke u Novom Zagrebu, oteo kćer velotrgovca bezalkoholnim pićima, zapalio skladište robne kuće, pobjegao s mjesta nesreće na autocesti kod Slavonskog Broda, a traže ga i za još nekoliko desetaka drugih zločina. Na policijskim fotorobotima je to, naime, uvijek isti čovjek, kad god su dali u javnost crtež nekog sumnjivca, posrijedi je bila uvijek ista šiljata faca s orlovskim nosom i jež frizurom. Ima teorija kako veliki slikari čitav život slikaju jednu sliku, pa tako i ovdje valjda likovni stvaralac na plaći Ministarstva unutrašnjih poslova, pod vidljivim utjecajem podravskih majstora naive, crta uvijek jednako, nemoguće, potpuno asimetrično lice.

Golema većina ljudi, ne treba vam poseban dar opažanja da biste to shvatili, ima dva ista oka, dva identična uha i par po prilici jednakih obrva. Policijski Picasso, međutim, nikako da pogodi da mu ispadnu jednaki. Desno mu uho od Jure, lijevo od Mate, a oči, čak i ako sliče, nisu u istoj visini. Ali, to opet možda nije, što bi neki nevježa pomislio, zato što je umjetnik diletant. Ne, ovdje se radi o crtežima s potresnom ljudskom porukom, gdje autor osobenim likovnim jezikom hoće kazati da su zločinci nakaze. Njihovu je moralnu, unutrašnju ružnoću, ako razumijete što vam hoću reći, on prikazao i fizičkom, vanjskom. Osim toga, crtajući uvijek isto lice, umjetnik nam poručuje da su svi oni njemu, ubojice i lopovi, govna, jednaki.

Elem, imamo taj dječji crtež ubojice, njegov opušak, koji možda i nije njegov, i nagađanje da se možda radi, a možda i ne radi o gostu iz prijateljske Rusije. Što naša tijela reda i zakona mogu napraviti s te tri činjenice? Ne bih vas htio obeshrabriti, ali vjerojatnost da uhvate počinitelja je, čini mi se, upravo infitezimalna. Ubojica bi vjerojatno komotno mogao biti podstanar kod načelnika zagrebačke Policijske uprave, a da nitko nikad ne otkrije tko je on. Otkud mi tolika vjera u policiju, pitate?

Pa gledajte, prije nekoliko tjedana u Preradovićevoj ulici pravljena je rekonstrukcija jednoga gangsterskog atentata iz 1999., kada je hicem iz zolje ubijen nedužni prolaznik Zoran Domini. To da policija ne primijeti da je netko u samom centru glavnoga grada ispalio projektil iz ručnog bacača, jednu bučnu i veliku raketu koja je načinjena da probije tenkovski oklop, bilo bi, usporedbe radi, kao kada bi astronomima promaknulo da je na sto kilometara od Zemlje proletio meteor dimenzija. Kraljevine Norveške. A gotovo šest godina je, rekli smo, prošlo od tada. Vjerujete li da redarstvene snage, kojima šest godina nije bilo dosta da skupe neoborive dokaze tko je ispalio zolju u središtu Zagreba, doista mogu bilo što učiniti u nekim delikatnijim forenzičkim istragama s DNK u slini na cigaretnom opušku s prizorista zločina?

Premda, ruku na srce, mnogi i ne mare ako se baš nikada ne otkriju ubojice poznatih mafijaša. Ne uzrujava ih to. Štoviše, čak im je, kažu, i drago da se lupeži međusobno ubijaju. Policija to, mišljenja su, ne treba ni istraživali, ili barem ne pretjerano revno, jer im je onaj što je smaknuo velečasnog Bagarića, filantropa i mecenu Sliška ili humanista Pokrovca zapravo učinio uslugu. Ta dirljivo idiotska, beznadna, slijepa vjera da tuđe, bilo čije zlo može biti nekome dobro također je vrijedna osvrta. Kakve bi tko od nas imao koristi ako je neki gangster likvidirao konkurenta? Ako je netko smaknuo gadnog, opasnog tipa nemilosrdna logika će vam kazati samo daje to morao napraviti neki još gadniji i opasniji. Ubojstvom ubojice svijet ni za trun nije postao ljepše i sigurnije mjesto, nego je još možda i malo užasniji nego je bio. Teorija o međusobnom istrebljenju organiziranog kriminala funkcionirala bi jedino da mafijaši istovremeno pucaju jedan u drugoga i da metak obojice bude smrtonosan pa da se zajedno sruše. Bilo bi, složit ćemo se, dosta budalasto pouzdavali se u takve čudesne slučajeve, kakvih u čitavoj povijesti balistike vjerojatno nema više od nekolicine.

Zoran Domini turoban je dokaz kako je svako takvo ubojstvo realna prijetnja za sve nas. Ne morate uistinu žaliti ni Bagarića, ni Sliška ni Pokrovca. Sebe žalite. Kako je momcima krenulo, a s našom poslovično sposobnom policijom koja u rješavanju ovakvih slučajeva ima upisanu jednu lijepu, okruglu nulu, nitko više nije siguran. Sutra bi netko tako mogao pucati u vas, ili u mene ili, daleko bilo, možda čak i u Davora Šukera.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )