Posao za idijote

To je nešto samo moje, po čemu se razlikujem od ostatka čovječanstva, unikatno kao otisak prsta ili šarenica oka. Jedinstveni matični broj građanina.

Na svijetu nema dvojice koji su 2204970381904, dok je moje ime i prezime, s druge strane, krhko i nepouzdano, lako se izgubi.

Postoji i nogometaš, i košarkaš i još najmanje dvadeset osoba koji se zovu kao ja, ali kad kažete 2204970381904, nema nikakve sumnje na koga ste mislili. 2204970381904, kako to gordo zvuči. Sad kad razmišljam o tome, nejasno mi je zašto nisam češće koristio tu identifikacijsku činjenicu. Na koricama knjiga, naprimjer, da stoji: Što je muškarac bez brkova, napisao 2204970381904. Ili, upoznajući se s ljudima...

"2204970381904, drago mi je", rekao bih pružajući ruku čovjeku, a on bi upitao...

"Kako ste rekli?"

"22204970381904. Za prijatelje samo 2204", ponovio bih ja susretljivo.

"Je li vam možda nešto u rodu 2204970481904?"

"Ne, žao mi je, nisam imao prilike upoznati gospodina."

U početku možda malo čudno zvuči, ali sasvim je zgodno kad se naviknete. "Dobri stari 2204", govorili bi prijatelji za mene. "Idemo u kino, 2204?" "2204970381904, opet si ostavio čarape nasred sobe", kazala bi mi žena prijekorno, a ja bih shvatio koliko je ljuta već po tome da je upotrijebila svih trinaest znamenki moga jedinstvenog matičnog broja.

No ovaj numerički podatak u bliskoj će budućnosti, nažalost, iščeznuti s naših isprava. Počeo je zapravo nestajati još prije nekoliko godina, kada je voljom jednog mamlaza uklonjen s osobne karte. Do danas je ostalo nejasno koji je bio smisao toga, jedino ako vlast nije htjela natjerati građane da, osim osobne karte bez jedinstvenog matičnog broja, uza se imaju i jedan dokument koji sadrži jedinstveni matični broj, jer su ovaj i dalje tražili u svim uredima državne uprave.

Pretpostavljajući kakva će to biti svinjarija, odlučio sam tada ne mijenjati osobnu sve dok mi stara ne istekne i, evo, još i sada u novčaniku držim ponešto otrcan plastificirani komad kartona s fotografijom otprije više od osam godina. Vrijedi mi još godinu i po, a Vlada RH već najavljuje da će se s početkom 2009. početi izdavati osobne iskaznice potpuno drugačije od ovih danas, s elektronskim čipom zagonetne namjene i osobnim identifikacijskim brojem koji će sasvim zamijeniti onaj jedinstveni matični.

Osobnu kakva se sada izdaje ja nikada neću imati priliku posjedovati, slučajno ću preskočiti čitavu jednu generaciju osobnih dokumenata i nimalo ne žalim zbog toga. Štoviše, veseli me da sam uspio umaknuti budalaštini, jer mi je frustrirajuće gledati kako baš svaka vlast u nas poseže za jednakim seljačkim trikom da napuni državnu blagajnu. Kad god im uzmanjka para, odluče mijenjati građanima nekakve dokumente. Naši poslanici, ministri i državni tajnici ne mogu se valjda sjetiti časnijeg načina zarade nego da porezne obveznike ošišaju za stotinjak kuna administrativnih biljega za nove nepotrebne osobne karte. Da nije politike, oni bi vjerojatno umrli od gladi. Već po tome vidite kako je to posao za osobe s intelektualnim teškoćama.

Upravo kao što retardirane nekad zaposle, a da nema istinske koristi od toga, nego je smisao u socijalizaciji i osjećaju samopoštovanja koje im posao daje, tako se meni gdješto učini da mi plaćamo poslanike i ministre. Nazvali su čovjeka saborskim zastupnikom, čisto da mu ne bi morali kazati da je idiot. Za izmišljanje novih osobnih dokumenata svakih pet godina zaista se ne može naći prikladnija riječ od idiotizma.

Pogledate li bolje, jedinstveni matični broj i osobni identifikacijski broj izrazi su gotovo istovjetna značenja. Smisao je i u jednom i u drugom slučaju da se svakome građaninu da sasvim jedinstvena kombinacija brojki i izbjegne svaka dvojba o njegovu identitetu, zaštiti ga se od sudske ovrhe ili kazne za pogrešno parkiranje koji su namijenjeni nekome tko se jednako zove.

Ni od koga u Vladi RH do sada nismo čuli razumno objašnjenje ni koji su bili nedostaci jedinstvenog matičnog broja, koji se ukida, ni koje su prednosti osobnog identifikacijskog broja, što se početkom iduće godine uvodi. Zašto je jedan bolji od drugoga? Saznali smo samo da prvi ima trinaest, dok će drugi sadržavati jedanaest znamenki, ali ta beznačajna razlika, složit ćemo se, baš i nije specijalno jak razlog da se iz državne blagajne uzme više od stotinu milijuna kuna koliko je ministar financija predvidio za zamjenu osobnih dokumenata.

Građanima se ustvari nije dalo nikakvo obrazloženje osim maglovitog obećanja da će nova osobna karta i identifikacijski broj bitno skratiti birokratske postupke. Meni je uvijek sumnjivo kada se birokracija bori protiv birokracije, nikada nisam stvarno povjerovao da je ijednom činovniku iskrena želja da na svijetu bude manje činovnika, a u ovom slučaju dodatno me onespokojava da borba protiv birokracije počinje takvom nečuvenom birokratskom obiješću da se mijenja jedan osobni podatak kod četiri i po milijuna ljudi.

Stotinu milijuna kuna, da skratim, potrošit će se bez ikakve opipljive koristi, tek da bi osobe s intelektualnim teškoćama imale neku zanimaciju, da ne bi gutale žlice, hodale natraške, držale se za uši i pjevale ili izgubljeno zurile u jednu točku. Uspjeh bi, priznajem, bio da se u novom dokumentu objedine osobna iskaznica i vozačka dozvola, kako se ispočetka namjeravalo, ali ta stvar suprotna je propisima EU. Ni u jednoj od zemalja Unije to dosad nije učinjeno i ne treba im Hrvatska da im pokaže kako se čupa birokratski korov, pa su u Banskim dvorima poslušno odustali od eksperimenta. Jedno vrijeme potom su se bavili mišlju da, kad ne mogu vozačku, u osobnu kartu integriraju barem zdravstvenu iskaznicu, ali čini se da ni to neće biti bolje sreće.

Imat ćemo na kraju, čini se, modernu osobnu s nekim zajebanim elektronskim čipom od, šta ja znam, četrnaest gigabajta memorije, a vlast se neće moći domisliti kakve će podatke pohraniti u njega. Kao kad činovniku u zemljišnom uredu kupiš predivan kompjuter sa svim najnovijim softverskim aplikacijama, a on, nesretnik, ne zna nego otvoriti pasijans. Ili čak zaspe na kompjuteru, a kad se probudi na licu mu otisnut reljef tipkovnice.

"Jure, opet si spavao!" vikne mu šef prijekorno.

"Nisam, šefe!", reče ovaj neuvjerljivo.

"Ne laži, vidim ti ASDFGH na obrazu."

Šta bi sve mogli staviti u osobnu iskaznicu, razmišlja se ovih dana grozničavo na sjednicama Vlade. Premijer je svim ministrima dao za domaću zadaću da donesu po tri prijedloga i oštro ih upozorio da ne prepisuju jedan od drugoga. I sad oni kuhaju i kuhaju u glavama: objedinjavanje funkcija... objedinjavanje funkcija... objedinjavanje funkcija...

Možda bi u osobnu, misli jedan, mogli staviti ribolovnu dozvolu? Ili, recimo, garanciju za frižider? Drugome padne na pamet revolucionarna zamisao da se osobna nekako prilagodi da istovremeno bude i električni brijaći aparat. Treći bi na poleđinu osobne stavio ogledalce, ako bi se građanin poželio počešljati. Najočajniji prijedlog na kraju donese ministar poljoprivrede, koji bi osobnom kartom mazao maslo na kruh...

Premijer naposljetku jadno spusti glavu i uzme lupati čelom o stol.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )