Posljednji Mohikanac

Održava se
01.01.1901.

Svi smo se zajedno nekako navikli da živimo u zemlji u kojoj je teško bilo koga ili što poštovati. U velikoj sječi iluzija, u ovih smo petnaest godina prestali vjerovati politici, strankama, kapitalu, vjerama i uniformama. U našem ćumezu jedva da je ostalo još ljudi koji prema svojim idejama i životnom stavu mogu služiti za primjer, te koje morate uvažavati čak i onda ako s njima ne dijelite istu košaru pripadnosti. A jedan od posljednjih takvih, jedna od svijetlih točkica u ovom našem debaklu, umro je u Splitu ovoga tjedna.

Čovjek o kojem je riječ u suvremenoj hrvatskoj kulturi ostat će upisan pod dva imena pod kojima je vodio dvije paralelne građanske egzistencije. Pod imenom Željko Mardešić on je (rođen 1933. u Milni) desetljećima bio nezamjetni, mirni i pouzdani pravnik u (tada još netajkuniziranom) poduzeću Jadrankamen. Radio je i živio mirnu građansku egzistenciju unaprijed ograničenu onom nevidljivom, rastezljivom međom do koje je u komunističkom društvu bio dopušten uspon nepartijcima i katolicima. Istodobno, čovjek o kojem je riječ pod imenom pera Jakov Jukić objavljivao je moderne, pametne i upućene studije o sociologiji religije. Objavio je pod tim imenom desetine knjiga, stotine članaka, predavao, osnivao i uređivao časopise sve dok se početkom demokracije ta dva imena nisu stopila u jednu osobu.

A tada, nakon 1990,. ime i djelo Željka Mardešića stekli su kultni sjaj izvan dvorišta katoličke ekskluzive. Kao dosljedni pacifist, gorljiv protivnik ideološko-vjerske sprege te čovjek istinski zabrinut zbog konzervativnog atavizma hrvatske crkve, Mardešić je u tom razdoblju postao neprocjenjivo važnim glasom. U vjerskoj sferi iznimno ga se uvažavalo - ali, njegove ideje nisu imale utjecaja na dominantnu crkvenu praksu. Izvan katoličkih krugova, Mardešić je postao svojevrsnom kultnom figurom, humanistom kojeg su jednako citirali i uvažavali bosanski franjevci i bivši komunisti, liberali kako i ljevičari.

Sa Željkom Mardešićem tijekom godina razgovarao sam više puta telefonski, kao novinar tražio njegove izjave i razmjenjivao poštom knjige. Osobno sam ga, međutim, susreo samo jednom, nekoliko mjeseci prije njegove smrti kad smo zajedno doletjeli iz Zagreba do Splita i u društvu glazbenog kritičara Jutarnjeg Pofuka automobilom nastavili do grada. Bilo je to pola sata možda najinteligentnijeg razgovora što sam ga vodio posljednjih godina, razgovora koji pamtim po jednoj anegdoti koja rječito govori o Mardešiću i njegovom habitusu koji je počivao na dijalogu. Tom prilikom, blago me prekorio što, kao i većina pišućih ljudi s ove ideološke strane, nedovoljno čitam konzervativni i desni tisak.

“Kad sam radio kao pravnik u tvrtki” rekao je, “postojala je gospođa koja bi jednom tjedno prošla kroz kancelarije i svim zaposlenima podijelila partijski tjednik Komunist. Prošla bi tako cijelim katom, na kojem su mahom bili članovi partije. Onda bi došla do moje sobe i rekla: evo i vama Komunist, šjor Željko, vi ste ionako jedini ovdje koji to zaista čitate”. Željku Mardešiću se interes za drukčijemisleće darežljivo vratio: i njegove će knjige i ideje doživjeti da ih uvažavaju marksisti i liberali, ljudi koji nisu dijelili Mardešićev odnos prema transcendenciji, ali jesu njegov interes za modernitet, njegovu nužnost i njegove klopke.

Mardešićev vjerski interes bio je koncil i koncilske mijene. Ali, njegov intelektualni interes, i problem koji ga je najdulje tištio, bilo je pitanje odnosa religije i crkve prema modernom svijetu. Mardešić nije mogao prihvatiti da se kao obrazac života, vrijednosti i mjerilo religioznima nameće brđansko selo otprije dvjesto godina. On je teško ili nikako prihvaćao namrgođenu, reaktivnu i usplahirenu crkvu koja se zatucano svađa sa svakojakim pipcima modernosti, vojuje protiv crtića, karikatura, Dana Browna, medija, tehnologije i tko zna još čega. U ovih petnaest godina, Mardešić je glasom dubokog nespokoja promatrao što se sve s vjerom i vjerama događa u Hrvatskoj i na Balkanu.

Boljelo ga je preplitanje katolicizma, nacije i ideologije. Peklo ga je ono što je zvao “alkemijom manihejstva” - tj. prebacivanjem krivnje preko plemenskog plota. Istinski se skandalizirao što je vjersko mirotvorstvo kaskalo za građanskim i zauzimalo tek toliko prostora koliko bi građansko prije toga zaposjelo. Grozio se što je Hrvatska zauzela grčeviti, konzervativni gard i što se zatvara pred modernizacijskim promjenama koje treba razumjeti, usvojiti i prilagoditi sebi.

Mardešić je kulturalno bio bodul (podrijetlom iz Komiže, rođen na Braču), baš kao što sam i ja napola bodul, pa mi je možda zato i bio civilizacijski blizak. Mardešić je pripadao kulturi koja - kako poslovica kaže - postaje dio svijeta kad umoči prst u plavetnilo. Zadojen tom kulturom, on je razumio da se progres ne može izbjeći, bio taj progres kliperi, parostroj, Yanmarov dizel, konzervirana sardina, pa onda tako sutra i novi medijski, medicinski ili tehnološki pejzaž. Strašno mu je zato smetalo što hrvatska katolička crkva (sastavljena listom od seoske djece) ne razumije modernost - ne razumije film, industriju, radio, novine, laboratorij, komunikacije. Kao čovjeku koji je cijeli život radio građanski posao, ili pak kao pripadniku kulture koja bi pomrla da se nije mijenjala i da nije komunicirala (konkretno: plovila), Mardešiću je to bilo neshvatljivo.

No, možda je još i važnije što je Mardešić bio posljednji Mohikanac jedne kulture u kojoj je vjera bila sastavnica šireg poimanja reda. On je bio zadnji Cajun kulture u kojoj je rublje uredno visjelo na tiramoli, sve su kuće bile bijele i iste visine, a bračni, ekonomski i pravni odnosi bili su osovljeni o duboko usađeno osjećanje reda iz kojeg su proizlazili ravnopravnost i solidarnost. U građanskom društvu i kršćanstvo je bilo kockica u puzzleu reda i uvažavanja Drugog. Mardešić je, nažalost, dočekao vidjeti smrt te civilizacije. Civilizacija kojoj je pripadao raskomadana je, raščetvorena i razbijena u proste faktore, a religija ne samo da nije pokušala to društvo spasiti, nego je bila sudionikom njegova komadanja. Danas živimo u društvu koje su stvorili i po sebi uredili hajduci i sjecikese, a crkva im je, nažalost, otvorila vrata. Željko Mardešić, duboki vjernik i slobodni građanin, to je vidio i zdvajao zbog toga. Ufam se da mu to nije slomilo srce.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )