Pouka iz vesterna

Starija kino publika koja je pedesetih i šezdesetih odrasla gledajući u kinima vesterne ili čitajući meke sveščiće o Earpu i Holidavu poznaje jako dobro motiv koji je polazišni u nebrojenim vesternima.

To je motiv lokalnog bogataša/monopolista koji je u malom gradiću vlasnik baš svih saluna, pašnjaka ili izvora pitke vode, zlosilnika koji je jači od zakona i u gradu nema ili ne trpi konkurenciju. Taj motiv tako je čest u vesternima da ga francuski teoretičari Leutrat i Guigues drže jednom od tri prasituacije vesterna.

U društvu koje tek zida tržišno društvo (poput našeg) vesterne čovjek treba uzimati jako ozbiljno. Jer, iza infantilne ikonografije revolvera i šešira, svi bolji američki vesterni zapravo pričaju priču o onom procesu u kojem se mi u Hrvatskoj danas nalazimo: o procesu prijelaza iz kaosa u civilizaciju, iz društva nereda u društvo reda, iz društva u kojem se uspijeva silom u društvo u kojem se uspijeva radom. Svaki dobar vestern na svoj je način alegorija prelaska u otvoreno društvo natjecanja, radinosti i vladavine prava. Stoga su i vesterni u kojima se heroj bori protiv prevladavajućeg monopolista također svojevrsna početnica iz kapitalizma. Ta prašnjava zapadnjačka narativna početnica govori ono što politička ekonomija liberalizma govori već stoljeće i pol - da privatno vlasništvo nije na dobrobit samo po sebi, nego da dobrobit proizlazi samo iz privatnog vlasništva u spoju s tržišnom borbom i odsutstvom monopola. Ovu jednostavnu i samorazumljivu istinu ne bi trebalo ponavljati kad u Hrvatskoj početka 21. stoljeća ne bi postojale male ili veće zajednice koje se bore za istu onu stvar za koju i junaci, recimo, "Shanea": da cjelokupna ekonomija njihove zajednice na dopadne u jedne i samo jedne ruke.

Prve godine 21. stoljeća u Hrvatskoj su u znaku jednog dominantnog procesa: borbe malih lokalnih zajednica, vođenih onim što je kardeljizam zvao "grupnosvo-jinski nagon", protiv privatizacijskih procesa. Malu, teatralnu pretpremijeru te velike socijalne predstave gledali smo prije četiri godine na Bolu, kad su građani komune kiblama i sičevima "izmještali" plažu Zlatni rat da ne bi bila dana u koncesiju jednom metkovićkom kafetijeru i Štimčevom pobočniku. Pola godine potom, komuna Hvar i cjelokupni otok u matija-ivanićevskom su stilu ustali protiv zamisli da hvarski hotelski gigant bude prodan nekom od dva slovenska ponuđača.

Općina Primošten i dan danas vojuje bespoštedni rat svim sredstvima s mađarskim vlasnikom hotelskog poduzeća. Veliko finale ove antikapitalističke malomišćanske intifade dogodilo se upravo ovog tjedna: grad Opatija i tri susjedne općine uspjeli su lobiranjem izboriti da turistički gigant o kojem ovisi lokalna ekonomija ne bude prepušten dvama investicijskim fondovima. Prepoznavši antiprivatizacijski puls javnosti, Sanader je reterirao i posmicao vrhušku fonda za privatizaciju, a Stipe Mesić javio se s odmora da poruči kako se more i uzmorje u ovoj zemlji ne treba privatizirati. Je li doista riječ o antikapitalističkoj ognjici? Je li Hrvatsku doista zahvatio val nostalgije za društvenim vlasništvom? Odbija li zaista ovakvom privatizacijom Hrvatska i kapitalizam, investicije, pa, u krajnjoj konzekvenci, i modernitet?

Koliko god to zvučalo djetinjasto, odgovor na to pitanje nude vesterni. Ovaj žanr - nastao, da se razumijemo, kao glorifikacija liberalnog kapitalizma - u mnogim svojim pojavama pripovijeda upravo ovu priču koju smo ovih godina gledali u Bolu, Hvaru, Primoštenu, Ićićima: borbu atomizirane i usamljene zajednice protiv koncentracije gospodarske moći u samo jednim rukama. Jer, i na Hvaru i u Opatiji privatizacija znači (ili će značiti) to da će se kompletna ekonomska sudbina komune naći u jednim i samo jednim rukama, rukama koje egzistencijalno ne ovise o tom projektu i svoje pipce pružaju iz sigurne daljine. Ni u Opatiji ni na Hvaru pojedini hoteli neće biti prodani konkurentskim poduzetnicima koji će se natjecati u kvaliteti. Ni na Hvaru ni u Opatiji privatizirana hotelska poduzeća nemaju ozbiljnu konkurenciju. Njihova su konkurencija cimer fraj i obiteljski hoteli, ali ta ekonomija u restriktivnim uvjetima očuvanja obale i prostornim parametrima nema šansu širenja kojom bi mogla konkurirati velikima. Broj velehotela, kampova ili banalnih igrališta za minigolf na Jadranu je ograničen i mora biti ograničen, čime ovaj monopol ostaje trajno zapečaćen, a čitava zajednica nepovratni talac jedne ćudljive volje. Društvo koje na taj način razumije privatizaciju nalik je igraču koji u kazinu sve novce iz prve stavlja na samo jedan broj.

Osobno doista mislim da u Hrvatskoj postoji antikapitalistička atmosfera. Također mislim da ta atmosfera jest problem ovog društva. Ali, zabrinjavajući simptom antikapitalizma nisu komunalne bune protiv toga da se državni etatizam odmijeni vladavinom monopolističkih oligarha. Zabrinjavajući simptom antikapitalizma je to što građani ove zemlje - pogotovo mladi - iskazuju krajnji zazor i nesklonost spram malog poduzetništva. Još ranih devedesetih diljem su Hrvatske unatoč ratu nicale male garažne tvrtke ložene vjerom da je u biznisu budućnost. Krila sprženih nelikvidnošću i recesijom Škegrine ere, ta generacija odustala je od biznisa ili pak biznis "prevela" u sivu ekonomiju. Današnja se generacija na pragu tridesete poučena tim iskustvom vratila na stare instinkte socijalističkog ziheraštva, samo što je mentalitet poželjne državne službe odmijenio mentalitet poželjne službe u velikim i sigurnim korporacijama. "Poduzetnički" duh današnje mlade Hrvatske sastoji se u jurišu na kakav "desk job" u VIP-u, HT-u, Microsoftu, Agrokoru ili Plivi - a što je najgore, ljudima to ne možeš zamjeriti jer živimo u zemlji pravne nesigurnosti, administrativnog kaosa i neizvjesnosti naplate koja solistički biznis čini mazohistički mukotrpnim.

U takvim okolnostima, prodavanje monopolističkih dinosaura oligarhijskim vlasnicima samo pridonosi zaokruživanju socijalne i ekonomske klime koju držim naročito pogubnom i, u krajnjoj konzekvenci, naročito protupoduzetničkom. Jer, Hrvatska se u ovih petnaest godina domislila nečem što baš nikom nije donijelo dobra: kapitalizmu bez konkurencije i bez jednakih šansi. A ako monopola mora biti (a ne mora), ja sam za to da barem bude državni.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )