Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 05.02.2006.

Povjerenje među pravašima teško je stotinu tisuća kuna
Održava se
01.01.1901.

Nije uvijek lako u ovom pokvarenom svijetu, no čovjek ipak ne gubi vjeru, nada se, ne želi prihvatiti da ga baš svi žele prevariti i iskoristiti. Kakav bi to inače život bio da nema vjerovanja u tuđu čestitost i dobre namjere? Postali biste nervozni, strašljivi, izgubili prijatelje.

Sumnja bi požderala najprije vaš društveni život, a zatim i vas same. Da biste opstali među ljudima, morate uistinu vjerovati da su oni u osnovi pošteni, a rijetko zlo da je plod pohlepe, slučaja, neznanja ili duševnog poremećaja. Inače biste poludjeli. Sjednete li u taksi, ne razmišljate da je vozač serijski ubojica.

Zvuči vam nevjerojatno da bi vam netko namjerno montirao neispravnu plinsku bocu. Iznenadili biste se da vam susjed otruje mačku. Kupite li majonezu u samoposluživanju, neće vas mučiti da se u tvornici neki radnik iseknuo u nju. Vidite, koliko god se vi sami sebi možda činili oprezni, u bezbroj prilika, svaki dan, zapravo sasvim instinktivno, postupate u iskrenoj vjeri da vam drugi ne žele zlo. To naprosto tako mora biti, povjerenje u druge temeljno je svakoj zajednici.

S takvim jednim upravo dirljivim primjerom povjerenja u druge upoznali smo se prije nekoliko dana u Hrvatskoj stranci prava, čije vodstvo od svih koji su na izborima ušli u neko predstavničko tijelo s njihove liste traži da potpišu osobit ugovor - tko napusti HSP, a ne vrati svoj predstavnički mandat, stranci je dužan stotinu tisuća kuna.

Eto, to ja zovem vjerom u čovjeka. Ante Ðapić je spokojan, jer zna da su njegovi suradnici od riječi, ispravni i odani, i u vatru i u vodu on bi mogao s njima, krvi ispod vrata oni bi dali za sveta pravaška načela. Rijetkost je danas naći tako pouzdane ljude, misli Ðapić sa suzom u oku, da se drže zajedno, vise kao alpinisti o istom užetu i nikada ne bi napustili jedan drugoga. Pokojni bi doktor Starčević zacijelo bio vrlo ponosan da vidi kako čuvaju svoj politički obraz i ne daju se prodati. Barem ne za male pare.

Okupe se oni tako u svojim stranačkim prostorijama pa sastavljaju priopćenja, prihvaćaju stajališta i odlučno prosvjeduju, pečateći sve svojim tradicionalnim “Bog i Hrvati!”, i do zadnjega su, i Jure, i Stipe i Mate, svojim životom i čitavom pokretnom i nepokretnom imovinom spremni garantirati za sve što je napisano. Izlaze sa sastanka bodro i radosno, koraknu na pločnik u grudima noseći vruću vjeru u zajedničku stvar, zadovoljni da se imaju na koga osloniti u dobru i zlu. Ne dao Bog da im otkaže bubreg, odmah bi među kolegama pravašima našli rezervni. Ali vani je sada mrak, spustila se večer i pravaš nakon sastanka hoda sasvim sam sablasno praznim ulicama, a iz crnih veža ga mame demoni drugih stranaka...

“Kss! Kss! Jure!”, zovu iz Hadezea.
“Kss! Kss! Stipe!”, šapću iz Esdepea.
“Kss! Kss! Mate!”, vabe iz Decea.
“Neću, ljudi, pustite! Pustite me na miru! Ja sam u Haespeu!”, viče Stipe, Jure, Mate, tkogod, očajno ubrzavajući korak. “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto! Dok je srca, bit će i Kroacije!”, dere se on u mrak hrabreći sebe sama. Ali, one sotone ne odustaju...
“Kss! Kss! Mate! Mate, a vidi para!”
“Para!”, začudi se čisto Mate i stane kao ukopan. “Kojih para?”
“Para, Mate. Vidi!”

Mati se razvedri lice.

“To meni?”, pita.
“Tebi, moj Mate. Samo potpiši i uzimaj.”
“Šta da potpišem?”
“Pristupnicu.”

Gleda Mate pristupnicu Esdepeu, Hadezeu, Deceu, vi izaberite, i nešto ga u prsima sitno ubode. “Dok je srca, bit će i...” Ajde k vragu, tko ima kemijsku.

Mnogo je dobrih pravaša tako palo u ljutom boju političkih načela i što je Ðapiću naposljetku preostalo da učini? Vjerojatno se premišljao između različitih rješenja. Držati zastupnike na lancu staromodno je i razmjerno pouzdano, ali nepraktično. Zastupnik se, na primjer, javi za riječ pa moraš ustati da ga odvežeš da on ode za govornicu, a onda čekaš da završi i ponovno ga vezuješ. Osim toga, pravaši povremeno moraju nešto i pojesti, prošetati, piškiti i kakiti. Sve je to s lancima oko vrata prevelika zajebancija.

Možda ne tako sigurno kao lanci, ali mnogo zgodnije bi bilo da Ðapić uvečer prije spavanja obiđe sve svoje ljude. Kao kada neki trener u Bizovačkim toplicama uvečer prođe po svim sobama da provjeri da se nisu koji nogometaši iskrali u disko ili da ne kartaju belu, tako bi predsjednik Ðapić mogao paziti da nije koji njegov otišao na pregovore sa Sanaderom ili Račanom.

Nešto je zgodnije i suvremenije, ali skuplje da se pravaškim zastupnicima u glavu, iza uha ugradi maleni predajnik, kao što ponekad čine biolozi kada bilježe kretanja bjeloglavih supova ili čimpanzi. Ðapić bi u dnevnoj sobi držao velik displej gdje bi za svakog časnog pravaškog poslanika treperila mala crvena lampica i ako bi se neki približio prostorijama druge stranke, momentalno bi se oglasilo: “Pi! Pi! Pi! Pi!...” Vođa Haespea na to hitro stiska dugme koje stranačkom kolegi preko cijeloga grada šalje neizdrživ strujni udar u lubanju. Izdajica pravaške ideje pada kao gromom ošinut...

“Aaaaaa! Aaaaa!”, vrišti on previjajući se od užasnih bolova na pločniku ispred središta Hrvatske demokratske zajednice na Trgu žrtava fašizma 4, dok Ðapić, đavolski se cerekajući, odvrće potenciometar do kraja...

“Umri, Judo Iškariotski!...”

Sva je ta okrutna rješenja Ante Ðapić imao pred sobom, no ni za jednim nije posegnuo. Vezao je svoje suradnike tek ugovorom na sto hiljada kuna, zato jer im vjeruje. Pažljivo je izabrao s kim će raditi i navečer može mirno usnuti, znajući da ima prijatelje do groba, da su oni njegovi i Božji, neće se odmetnuti u HDZ ili osnovati neku svoju Hrvatsku bistru stranku prava. To je, gospodine dragi, snaga Haespea, objasnit će vam. Ljudi! Ljudi su najveća vrijednost te stranke, ljudi od riječi, ispravni i odani i u vatru i u vodu mogao bi s njima. Birajte nas, mi vas nećemo napustiti, poručuju te poštenjačine. Gotovo da bi im se pridružio kako oni složno djeluju, kako su čvrsti u svojim uvjerenjima.

A onda ipak shvatim da ne bih. Jer, znate, da sam ja Ðapić, zacijelo bih već poludio. Ne bih spavao, trzao bih se na svaki šum. Nakon svega što su mi moji najbliži učinili, stradao bi i moj društveni život i živci. Tolika bi bila moja vjera u druge, da se ne bih vozio taksijem strahujući od serijskih ubojica niti bih se iznenadio da mi susjed otruje mačku, a i majonezu bih se skanjivao kupovati.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –