Poželjno zanimanje špijun

Javno mišljenje o špijunima u nas nije osobito laskavo. Njih se obično drži lukavim, prijetvornim muškarcima niska rasta i još nižeg morala, koji naslonjeni na kraj šanka čekaju da se netko osokoli rakijom pa brzopleto blebne nešto uvredljivo i klevetnički protiv ustavnog poretka, demokratski izabrane vlasti ili predsjednikove žene.

To je bijedan i ponižavajući posao za ogorčene ljude, slabiće i propalice, društveni otpad kojemu je jedina utjeha i veselje uvaliti u nevolju nekoga uglednijega od sebe.

Jednom je svaki lokal imao jednog takvog za kojega su svi znali što mu je posao. Prezren od ostatka gostiju, špijun je sam pio, vodenastim očima utučeno zureći preda se. Na licu mu se vidjela očajna žudnja da i njega napokon netko zavoli, da ga prihvati i cijeni, zovne ga u klapu, kucne se čašom o njegovu čašu, stavi mu ruku na rame i promuklim glasom prisno zapjeva "Tiho pojte maleni slavuji".

"I ja sam ljudsko biće", govorilo je nesretno lice špijuna. "I meni treba prijatelj, netko tko će me zvati krštenim imenom, pušiti moje cigarete i dlanom mi pridržati čelo dok bljujem iznad čučavca." Ali, rijetko se tko odazvao tome usamljeničkom vapaju jer ljudi nisu bedasti i znaju kako to sa špiclima bude. Navečer smo kao rod rođeni, no sutradan ujutro gad te svejedno otkuca. Ustanovu s kojom ne želiš imati posla izvijesti o svemu što se u pijanstvu veleizdajnički trkeljalo oko stola, pa još i nakiti da se omili šefovima.

Tko je pametan, drži se podalje od obavještajnog šljama, pristojnom čovjeku ne trebaju takvi opasni i prevrtljivi prijatelji.

Ipak, čini se kao da se špijunski svijet mijenja. Sigurnosno obavještajna agencija RH prije nekog vremena načinila je internetsku stranicu da bi vlastitu djelatnost približila građanima, a tu je i poziv zainteresiranima da prilože životopis i natječu se za posao u njih. U prva dva tjedna posjet sajtu premašio je sva očekivanja. Čini se kako nevjerojatan broj njih svoju budućnost vidi u tajnoj policiji, Hrvatice i Hrvati u zabrinjavajućem su postotku otkrili da im je želja pratiti i prisluškivati svoje bližnje. Da ih SOA sve zaposli, u ovoj bi zemlji, izgleda, svi kriomice hodali jedni za drugima i gledali se kroz rupice u novinama.

Imate li i vi takvih smiješnih i bezvrijednih ambicija, savjetovao bih vam svejedno da budete oprezni. Privid bliskosti i otvorenosti star je i pljesnjiv obavještajni trik. Ako ste jednom davno u vojsci imali čast razgovarati s obavještajnim oficirom, bezbednjakom, kako se onda zvalo, upamtili ste zacijelo kako je susret u kancelariji s crnobijelom Titovom slikom u maršalskoj uniformi i crnim bakelitnim telefonom s natpisom "Pazi, neprijatelj sluša" obično počeo namigivanjem i nuđenjem cigareta.

"Možemo da budemo drugari?", zameketao bi vam major bezbednjak lažljivo se osmjehujući.

Navlas jednako meni izgleda ovo sa sajtom Sigurnosno obavještajne agencije, cijela ta priča kako su špijuni "samo ljudi", koji "sve rade za naše dobro" i "nemaju što skrivati". Gotovo da bih očekivao da se Tomislav Karamarko, ravnatelj Agencije, nagne preko stola, pripali mi Filter Jugoslaviju i upita: "Tomiću, možemo da budemo drugari?"

E, pa ne možemo, gospodine Karamarko. Nemojte se ljutiti, dosta sam sumnjičav kad se špijuni zaklinju u poštenje. Poznato mi je kako to ide s ljudima vašeg zanimanja. Navečer ste s čovjekom kao rod rođeni, a ujutro ga naguzite. Stoga mi je draže kad smo malo dalje jedan od drugoga. Na distanci. Ja ću lijepo gledati svoj posao, a vi... Ovo ne zvuči dobro, jer vi zapravo i nemate pametnijeg posla nego gurati nos u tuđe poslove.

Kako bilo, mislim da bi bilo dobro zaboraviti priču o otvorenosti rada tajne službe i njihovu predanom služenju demokraciji i civilnom društvu. SOA nas hoće uvjeriti da svatko od nas može biti njihov zaposlenik, ali na njihovoj internetskoj stranici uistinu nećete naći baš nikakav trag koji bi vam rasvijetlio čime se oni stvarno bave ni kakve ljude trebaju. "Osoba koja se prima na rad u Sigurnosno obavještajnu agenciju", kažu, "mora imati odgovarajući stupanj obrazovanja, odgovarajuće stručno znanje, posebne vještine i znanja, posebnu zdravstvenu i psihičku sposobnost i hrvatsko državljanstvo". I to je sve.

Zatajiti podatak da niste kažnjavani.

Kada tako formulirate uvjete, postati špijun istovremeno zvuči jednostavnije nego zaposliti se kao komunalni redar i složenije od zapošljavanja doktora astrofizike. Izuzme li se hrvatsko državljanstvo, nema, čini se, nijednog jedinog jasnog kriterija po kojemu netko zaslužuje službeni pištolj, značku tajnog policajca i široke ovlasti prisluškivanja novinara i opozicijskih političara. Što uopće u životopisu moraju navesti oni što bi se zaposlili u Agenciji: aktivno znanje dva strana jezika, dozvolu za upravljanje vozilima B kategorije, poznavanje osnova rada na računalu, trebaju li priložiti potvrdu o nekažnjavanju?

To posljednje vjerojatno ipak nije nužno jer iskustvo pokazuje da su u nas kriminalci vrlo često uzorni članovi obavještajne zajednice. Dapače, ako aplicirate za posao u Sigurnosno obavještajnoj agenciji, a niste kažnjavani niti se protiv vas vodi nikakav postupak, možda bi tu činjenicu bilo mudro zatajiti.

SOA nas je željela uvjeriti kako hrvatski špijun mora biti netko i nešto. Međutim, dojam koji je na mene ostavila njihova internetska stranica jest da hrvatski špijun obično nije ni jedno ni drugo. Otvorite li taj bijedni sajt, ne očekujte pripovijesti o naočitim muškarcima koji piju martini, kockaju u Monte Carlu i ispaljuju protutenkovske rakete iz žmigavaca. Nema tamo ništa osim nekih glupavih definicija na nemogućem pravničkom jeziku, činovnički davež koji pamtim još iz slaboumnih priručnika iz JNA, a koji otkriva ljude sasvim lišene fantazije. Takvi obavještajni stručnjaci vjerojatno ne bi skontali islamskog ekstremista ni da im on zaveže oči i sabljom otkine glavu.

Naposljetku, upitaš se što ti ljudi zapravo rade? U borbi s organiziranim kriminalom im, blago rečeno, nedostaje srčanosti, a ne pamti se ni da su razbili neku terorističku grupu. Da u nas slučajno i dođe kakva teroristička grupa, razbilo bi ih samo da kombijem slete s ceste.

Gospodarskom špijunažom SOA se ne može baviti jer u Hrvatskoj nema gospodarstva, a ne možemo posvjedočiti ni o djelotvornosti njezina čuvanja predsjednika, premijera i ministara, jer se još nije našao takav kreten da bi se izložio riziku da završi u zatvoru zbog našeg predsjednika, premijera ili ministara. Što je, dakle, svrha Sigurnosno obavještajne agencije, upita se namjernik na adresi www.soa.hr? Čime bi naši špijuni opravdali iznos iz proračuna koji im se svake godine velikodušno povjerava?

Da im netko izbriše pasijans na kompjutoru, njihovi životi, kako mi se čini, bili bi potpuno besmisleni.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )