Pradidova povijest

Održava se
01.01.1901.

Priča koju bih vam želio ispričati dogodila se negdje ranih osamdesetih, u ono mitsko doba koje je Igor Mirković ovjekovječio u “Sretnom djetetu”, u vremenima koja su danas mitologizirana kao atensko peto stoljeće hrvatske pop-kulture. Te rane osamdesete, međutim, ja sam provodio na nešto manje kul mjestu. Upravo sam krenuo u prvi razred srednje “šuvarice”, iz pitomog njedra osmoljetke otisnuo sam se u hodnike srednje škverske škole koja tada, u sivom i radničkom Splitu, nije izgledala bolje nego što bi u južnom Bronxu.

Te ‘81. u klupi sam sjedio s jednim klincem iz Zadvarja ili Šestanovca, gastarbajterskim sinom koji je netom doselio u grad. Jednom na satu povijesti nastavnik je počeo govoriti o partizanima i ustašama. Nakon što se u razredu počelo govoriti protiv ustaša, taj mi se dječak nagnuo na uho i rekao “Kako on može govorit da su ustaše izdajice? Ustaša nikad neće ubit Arvata!” Tog polugodišta i tog popodneva ‘81. shvatio sam da okolni svijet ne napučuju ljudi isti kao ja, nego i stubokom drukčiji.

Koji tjedan potom, taj moj kolega iz klupe odgovarao je povijest. Izbiflao je nastavniku službenu verziju i, pošto je bio bistar, dobio četvorku. Ne spominjem to zlurado - jer, spomenuti mladić ionako je davno mrtav, poginuo je u automobilskom sudaru negdje koncem rata. Spominjem to zato da pokažem paradoks. U Hrvatskoj i na Balkanu, naime, već stoljećima postoje dvija paralelne povijesti. Jedna je ona koja piše u udžbenicima, koja se izriče s govornice, koju poput mantre ponavljaju političari i novinari, te koja se uči u školi.

Postoji, međutim, i ona druga povijest, obiteljska i usmena, koja u našoj oralnoj kulturi ima važniju moć i snagu. To je ona povijest koja se pripovijeda uz stol, povijest čiji su protagonisti kojekakvi dide, stričevi i suseljani. Ta se povijest u vremenima poput ‘81. pričala ispod glasa, obično uz jače upaljen radio. Ta usmena povijest danas se arlauče, trubi se iz megafona, pijano je se pocikuje po pirevima i skandira na stadionskoj okuci. Ali, ona nije zato prestala biti usmenom i neoficijelnom.

Dihotomija pismenog i usmenog nije se u srži promijenila. Pisana povijest povijest je koju kroje intelektualci i država. To je povijest ili okupatora ili izroda, povijest kojoj nije vjerovati i koju treba poznavati tek u onoj mjeri da se možeš socijalizirati (dakle - dobiti četvorku). Tu povijest napisali su “čudni ljudi čudnog imena” (Škoro), nju naturaju cesar i kralj, ili srbokomunisti, ili šoroševci, ili Bruxelles, ona nikad nije i ne može biti “naša”, jer naša povijest samo je ona koja se šapće na uho. Primat kazanog nad pisanim, uostalom, srž je usmene kulture: zato obično ne čitamo vozni red, nego za broj perona pitamo prometnika.

Moj davni, sada mrtvi šulkolega izvjetrio mi je iz sjećanja pred toliko desetljeća da bi mi ovog tjedna neočekivano pao na pamet. Pao mi je na pamet kad sam u četvrtak pročitao u novinama dvije vijesti objavljene isti dan. Jedna od njih otisnuta je na prvim stranicama kao silno važna. Ta je vijest kazivala kako je premijer Ivo Sanader na  hvalio hrvatsku partizansku tradiciju i pozvao katoličke biskupe da napokon pohode Jasenovac. Druga je vjestica objavljena u crnoj kronici. Informirala nas je da je napokon otkrivan počinitelj koji je na šibensku pravoslavnu parohiju nažvrljao svastiku i ušato U. Štos je u tome što mladi neonacist ima - 14 godina! Vijest je, za razliku od one o Sanaderovu govoru, u svim novinama objavljena ukratko i na dnu stupca. A zapravo bi trebalo biti obratno, jer je mnogo važnija.

Brojni dobronamjerni zapadnjaci i naši intelektualci često su osupnuti nacireviozionizmom istočnoeuropskih klinaca i klinki. Gledaju ustaške kape po koncertima i ušata slova po zidovima. Sablažnjavaju se nad praškim skinheadima, hrvatskim navijačima i estonskim paradama esesa.

Pokušavaju smisliti način kako da “prosvijetle” tu razmetnu mladež Dresdena, Tallinna, Rige, Moskve ili Šibenika. “Treba govoriti o tome u školi”, obično se kaže, “krivi su nastavnici i školski programi”, često se veli, pa se onda dobronamjerni izvoznici civilizacije late školskih udžbenika ne bi li u njima našli “bug”.

Ne razumiju da je svaki napor da se taj korov istrijebi samo kroz školu i institucije osuđen na propast. Jer, ako je nešto zajedničko stanovnicima i Dresdena i Šibenika i Rige, onda im je zajedničko to da već pedeset (pa i više) godina s TV-a i govornice slušaju laž. A ako je toliko toga što se kaže u knjizi i na TV-u laž, zašto onda “laž” ne bi bilo i ovo? Dinamika “naše” i “njihove” povijesti nije se promijenila. Balkanski stanovnici “oficijelnu priču” apsolvirat će onako i onoliko koliko to iziskuje strategija socijalne promocije. Ali, kad ostanu sami i među svojima - dakle, na stadionskoj okuci ili na piru u četiri ujutro - “neslužbena verzija” pokuljat će iz njih rušeći provizorne, politički korektne breše.

Takva je situacija i s hrvatskim neonacistima. Sanader može koliko hoće hvaliti antifašiste, može se istina o NDH koliko god hoćete ponavljati u školi, mogu na koncu konca ti biskupi čak i otići u Jasenovac, ali to neće ništa promijeniti dok se s uha na uho šapuće ona druga, maligna verzija, dok je ta paralelne istina “službena” u mjesnoj župi, na maksimirskom i poljudskom Sjeveru i uz krmenadle na obiteljskom stolu.

A ta paralelna povijest - ili povijesni korov - ne može se istrijebiti ako ne znamo odakle dolazi. Tko je bio taj koji je 14-godišnjem fašistu na uho ulio ključnu, presudnu formulu snalaženja u prošlosti? Krije li se iza njegova grafiterskog prkosa neki pradid ili prastric ubijen 1945.? Je li i njegov dida od komunista dobio posao i stan s tekućom vodom i bio cijeli život pokorni komunistički čovo?

Je li taj poslušni dida kroz reviziju povijesti pokušao revidirati svoju vlastitu povijest, svoj osobni, poslušnički stid? Ili je autor “neslužbene povijesti” ipak otac, ratni veteran, domobran koji je svaki drugi tjedan provodio na čuki dok mu je ‘94. u kolijevci kmečalo novorođenče? Prebijaju li se preko znakovlja iz pretprošlog rata računi iz onog prošlog?

Odgovor na ova pitanja, dakako, ne znamo. Ali, u slučaju mnogih drugih 14-godišnjaka iz Splita, Zagreba ili Osijeka odgovor bi sigurno bio potvrdan. Ta generacija ne može pamtiti ni onaj prošli rat, jer je završio dok su ih još vozili kolicima. No, ti klinci svejedno vode “pretprošli” rat, odlučni da idu uz dlaku premijerskoj govornici, parlamentu, nastavničkom zboru, autoru udžbenika, svečanoj loži, Markovu trgu i Bruxellesu.

Zapravo, zato i vode taj rat sprejevima: da razbjesne one koji su za njih izdajice, a koji ih na neki način i jesu “izdali”. “Izdali” su ih time što su ih bacili u svijet koji je previše kompliciran i premalo siguran. Utočište od tog kompliciranog svijeta postaje tad didovsko koljeno i jednostavni, grubo sječeni svijet što se prenosi na uho.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )