Pravo na zaklon

Održava se
01.01.1901.

Prije nekoliko dana napisao sam mali bezobrazni tekst o aktualnim svađama članova Akademije, a jučer u jednim novinama našao prijekorni odgovor neke žene. “U interesu hrvatske kulture”, kaže ona učeno gledajući preko naočala, “temeljne institucije ne bi trebalo bacati u blato, čemu su skloni protivnici svakoga znaka kontinuirane opstojnosti hrvatskog nacionalnog i uljudbenog identiteta.”

Ova rečenica ozbiljno me uznemirila. Ta kako i ne bi? Ne događa se baš svaki dan da mi preko novina šalju ovako direktne ljubavne poruke. Skrivam po stanu novine s ovim člankom da mi ih ne bi supruga vidjela. Napiše li mi ona gospođa još štogod slično, da mrzim sve što je hrvatsko, nikad se nisam pomirio s hrvatskom nezavisnošću ili nekakvu takvu opscenost, morat ću je nazvati i objasniti da sam oženjen i imam djecu. Možda je to rasplače, ali moram biti nemilosrdan. Pristojan, ali odrješit. U jednu riječ, naša veza nema budućnosti.

Premda mi, naravno, laska kad netko kaže da sam “protivnik svakoga znaka kontinuirane opstojnosti hrvatskog nacionalnog i uljudbenog identiteta”. Pa recite i sami, kome to ne bi bilo drago čuti? Volio bih imati vizitkarte s tom rečenicom. Ante Tomić, protivnik svakoga znaka kontinuirane opstojnosti hrvatskog nacionalnog i uljudbenog identiteta. Ili da ipak stavim nešto kraće? Ante Tomić, mrzitelj svega što je hrvatsko.

“Vi mrzite sve što je hrvatsko?” upitat će netko znatiželjno kad mu kod upoznavanja pružim pravokutni kartončić s ovim tekstom.

“O, da! To me seksualno uzbuđuje”, kazat ću mu ja uljudno.

Makar, iskreno, ne znam što zaista znači “sve što je hrvatsko”, a nemam blage veze ni što mu dođe “protivnik svakoga znaka kontinuirane opstojnosti hrvatskog nacionalnog i uljudbenog identiteta”. S izuzetkom veznika i, baš sve riječi na ovoj besmislenoj hrpi me zbunjuju. O svakoj bi se moglo satima raspravljati i naposljetku ne bismo bili ništa pametniji.

Tko je uopće mjerodavan da nedvosmisleno kaže, neoborivo dokaže tko je neprijatelj i što znači kontinuirano, a što opstojnost, što je hrvatsko, nacionalno, uljudbeno i identitet? Netko lopatom skupi nekoliko takvih zvučnih izraza i zaspe te njima kao pijeskom, a ti ostaneš pljuckajući zrnca i brišući oči, ne shvaćajući pravo što ti se dogodilo.

Vidjet ćete to često u novinskim raspravama, da netko nastupa s patriotskih pozicija. Iskopa sebi udoban, suh rov u rodnoj zemlji i puca po vama, ali zapravo, otkud njemu pravo na taj zaklon? Tko je njega učinio braniteljem, a vas neprijateljem voljene zemlje? Gdje su se dijelile uloge u tome polemičkom paintballu? Što vas, da ne okolišam, kvalificira domoljubom?

Ima, čini se, samo jedan kriterij. To se upije s majčinim mlijekom. U svim priručnicima o dojenju pišu o tome. Novorođenče u prvih šest mjeseci, zajedno s omega 3 masnim kiselinama, kolesterolom, imunoglobinima i drugim dragocjenim sastojcima majčinog mlijeka, mora upiti i određenu količinu gljivične kulture koju su znanstvenici nedvojbeno prepoznali kao hrvatstvo. Nasisaš se tako hrvatstva, a onda te podignu i lupkaju po leđima da podrigneš. I sad, netko toga ima puno, a netko nema uopće. Na jednoj strani su ovakvi kao ja, kojima su mutili kašice iz samoposluge, a na drugoj strani je Antun Vrdoljak, kojega je mater dojila do jedanaeste godine.

Takva stvar može vas još u najnježnijoj dobi za čitav život zeznuti. Ne dobiješ nacionalni osjećaj s majčinim mlijekom i nema baš nikakve šanse da te četrdeset ili pedeset godina kasnije Branimir Bilić pozove u „Lica nacije“, gdje bi zavaljen u naslonjač palamudio o identitetu, kontinuitetu, opstojnosti i drugim važnim pitanjima na koja gledatelji napeto traže odgovor. Od nervoze grizu nokte pred malim ekranima. Da nema Branimira Bilića, ne bi znali tko im glavu nosi.

Što bih ja tim ljudima mogao kazati o njihovu identitetu? Ništa. Nemam dozvolu za tu vrstu motornih vozila, tu kategoriju nisam polagao. Za takve stvari, Bogu hvala, tu je Akademija i nekoliko desetaka učenih muževa i žena koji hrvatstvo imaju u malom prstu. Ujutro uz kavu čitaju Baščansku ploču baš kao što vi čitate Sportske novosti. Na kompjutoru im je tipkovnica s uglatom glagoljicom umjesto latiničnog pisma, a svako toliko ugodno nas iznenade luksuznim pretiskom nekakvog srednjovjekovnog misala, neospornim dokazom da su se naši neviđeno napredni preci još u dvanaestom stoljeću prestali klanjati šumskim demonima i sumpornim isparenjima iz močvara.

Zahvaljujući opisanom propustu s dojenjem, ja sam nažalost uskraćen za spoznaju što je tu vrijedno, kakva je to nedodirljiva svetost da bih morao oprati zube, da se svježeg zadaha uopće usudim kazati HAZU, Hrvatsko društvo književnika, Hrvatski sabor, HTV, Hrvatski rukometni savez, Hrvatska veterinarska udruga ili neka druga ustanova čije ime počinje pridjevom hrvatski. To su tradicije koje ja ne razumijem i, sva je prilika, nikad neću razumjeti.

Kad o tradicijama govorimo, meni je draža jedna duhovita anegdota o Jeanu Cocteauu i muzeju Louvre. Za Cocteaua ste vjerojatno čuli, francuski pjesnik, dramatičar, romanopisac i redatelj. U jednu riječ, veliko ime. A o Louvreu vam valjda ne trebam išta govoriti.

“Da se Louvre zapali, što biste vi spasili?” upitali su jednom Cocteaua.

“Ja bih spasio vatru”, rekao je Cocteau obijesno.

Uzgredno kazano, on je bio član francuske Akademije. Takve stvari su valjda normalne u velikim i samosvjesnim narodima poput francuskog, a mi smo ovdje više kao neki seljačići prvopričesnici koji su prvi put obukli hlače opeglane na crtu i stavili leptir mašnicu pod bradom. Ukočili smo se i ne mrdamo, bojimo se bilo što taknuti da ne bismo slučajno uprljali, da se ne bi u prah rasula naša predodžba o vlastitoj važnosti.  

Na kraju još samo jedna stvar, mimo ove teme. Primijetili ste možda da je predsjednik Vlade za novine bio suzdržan, odlučio je ne komentirati pobjedu Obame na američkim predsjedničkim izborima. Zašto je to napravio, pitate se? Ja sam o tome dugo razmišljao i palo mi je na pamet samo jedno objašnjenje. Za zapošljavanje u javnoj službi, u upravama svih javnih poduzeća, ovdje se mora pitati premijerova brata. To je možda zbunilo premijera, da je Obama postao američki predsjednik, a nije pitao solinskog župnika don Vinka Sanadera smije li.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )