Preminuo glumac Ivica Vidović (1939. - 2011.)
U Zagrebu je nakon teške bolesti umro Ivica Vidović (Beograd, 10. svibnja 1939. - Zagreb, 18. travnja 2011.), hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.
Diplomirao (1963.) na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Prvi angažman ima u HNK u Zagrebu, a kasnije je član i drugih kuća (Dramsko kazalište "Gavella", Teatar itd, česte suradnje sa HNK u Splitu); posebno se ističe u modernom repertoaru (Handke, Shaffer, Stoppard, Ionesco, Kundera, Jelačić Bužimski, Gavran), za što je višestruko nagrađivan.
Ivica Vidović jedan je od najistaknutijih i najzanimljivijih filmskih glumaca koji su se pojavili u kasnim šezdesetim te od tada kontinuirano nastupa na filmu surađujući uspješno s redateljima i starije i mlađe generacije. Utjelovljujući uglavnom introvertirane, zbunjene, nesnalažljive likove , marginalce i gubitnike, Ivica Vidović uspio ih je sugestivnom interpretacijom učiniti privlačnim, bliskim i zapamtljivim.
Mladolika izgleda, pomalo sporih, "melankolično-snenih reagiranja", osobito sugestivno tumači zbunjene, u prikazanim životnim, posebno političkim okolnostima nesnalažljive osobe: ideal borca NOB-e u "Zasedi" (1969.) Ž. Pavlovića, "beckettovskog" junaka u iščekivanju u filmu Idu dani (1970.) F. Hadžića, prigradskog marginalca u filmu "Kužiš stari moj (1973.) V. Kljakovića, za što je nagrađen Srebrnom arenom u Puli, intelektualca psihološkim terorom primoranog na kolaboraciju u Prijekom sudu (1978.) B. Ivande, te usamljene intelektualce u "Ritmu zločina" (1981.) i "Čovjeku koji je volio sprovode" (1989 ) Z. Tadića.
Posebnost u njegovu filmskom opusu predstavlja lik (s crnohumornim značajkama) klizačkog šampiona u filmu "W. R. Misterije orgazma" (1971.) D. Makavejeva. Jedan od njegovih likova, osobenjak i autsajderski pjesnik Servantes iz TV-serije "Naše malo misto" i filma "Servantes iz našeg malog mista" postao je popularnim i simbolom izglobljenih duša, kao i kasnije naslovni lik u tv-seriji Inspektor Vinko K. Golika.
Ostale važnije uloge: "Kad čuješ zvona" (A. Vrdoljak, 1969.); "Lisice" (K. Papić, 1969.); "S druge strane" (J. Gale, 1970.); "U gori raste zelen bor" (A. Vrdoljak, 1971.); "Izbavitelj" (K. Papić, 1976.); "Usporeno kretanje" (V. Kljaković, 1979.); "Orao" ( Z. Tadić, 1990.).
Štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, Društvo hrvatskih filmskih redatelja utemeljilo je 2000. godine godišnju Nagradu "Fabijan Šovagović" - nagradu glumcu/glumici čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskoga filma. Nagradu DFRH-a "Fabijan Šovagović" za 2005. g., žiri u sastavu Hrvoje Hribar predsjednik, Snježana Tribuson i Dražen Žarković članovi, odlučio je dodijeliti Ivici Vidoviću.
( preuzeto s weba Teatra Rugantino )