Prežidente drugo ime

Održava se
01.01.1901.

Negdje u ono vrijeme kad se visoki titoizam bližio svom dekadentnom vrhuncu, u jednom od socijalističkih PR laboratorija smišljena je preuzetna himna koja je trebala uzdizati kult najdražeg vođe. Pjesma je imala bombastičnu, himničku melodiju koju su pratili ništa manje pretenciozni stihovi. "Ako ima vječnosti", kazivala je udvornička oda, "ako ima svjetlosti, vječnosti je Titovo ime".

U vrijeme kad je zloglasna oda nastala, pristojan građanski svijet na njezin prvi takt kolutao je očima, čestiti su komunisti crvenjeli od stida, a katolici su bjesnili. Ne može se smrtnom biću - prigovarali su crkveni komentatori - pridavati Božje atrubute vječnosti i svjetla. Ti su prigovori, međutim, bili deplasirani, jer komunizam je u Jugoslaviji ionako bestidno potkradao katolički imaginarij. Crkvene su Piete u spomeničkoj plastici lako postajale Majke palog borca, Sveti Sebastijani strijeljani radnici, a Dioklecijanovi martiri sekretari SKOJ-a. U toj transsupstanciji iz jedne utopije u drugu dogodilo se tako da je i smrtni šloser sa Sutle postao Vječni i Svijetli, svojevrsni bogočovjek.
 
No, ta je "teologija" imala i svoj bug: Tito je, naime, ipak morao umrijeti, a s njim je umrla i država koju je držao na okupu svojim inženjeringom. Kad danas mislim, čini mi se da je u tome i razlog svog tog zazivanja Vječnosti i Svjetlosti. Svi koji su trubili Vječnost kao da su intimno znali da će izvjesnost i status quo trajati taman koliko "vječni" poživi. Pomisliti da vođa može umrijeti u to je doba za pristaše društva bilo kao gledati u ambis, u neizvjesnu magmu onog Poslije koje ne možemo pojmiti, ali znamo da će biti stubokom drukčije. Ljepše je zato bilo pretvarati se da je dano stanje vječno.

Najveći dio mog ne baš mlađahnog života zapremila su razdoblja vladavine dvojice pučkih, masovno obožavanih vođa. Jedan od njih bio je Josip Broz, drugi Franjo Tuđman, a o njihovim frapantnim sličnostima ispisani su svesci. Oba su bili Zagorci, oba partizani i komunisti, oba politički zatvorenici, obojica su voljeli grandecu i ikonografsku pompu, i - što je za ovu priču najvažnije - oba su umrla na vrhuncu moći i najčvršće vlasti. Svjetovi koje su stvorili nestali su, međutim, nedugo nakon njihova biološkog odlaska. Nakom Titove smrti, nepuno je desetljeće trebalo da budu zbrisani komunizam, federalizam, samoupravni sustav, a na koncu i savezna država. Rasap Tuđmanova svijeta bio je još frapantnije, licemjernije brži.

Još potkraj devedeset i devete povorke su ronile suze nad vođinim grobom. No ubrzo su okrenule škinu njegovu svjetonazoru i svijetu i odabrale novo. Neki će reći - nije tako, jer ostala je Hrvatska. Ali, svatko pošten slijeva i zdesna danas intimno zna da je ono što je ostalo samo golo sirovo ime, jer su današnja Hrvatska i ona devedesetih dva posve oprečna svijeta koji imaju oprečne vrijednosti, prioritete, ukus, mentalitet i težnje. Svaki od ta dva svijeta na svoj je način bandoglav i slijep za svoje dogme, ali ono što je bitno je da su totalno različiti.

Tako je to s dinamikom vođa ovdje, na istočnom Jadranu. Dok su živi, hinimo da su Vječni, tepa im se da su Svjetlo, a kad umru, s njima u ponor odlaze i svjetovi koje su stvorili, a na prahu razvaline počinje nešto novo. Kao što se u Hrvatskoj ne nasljeđuju bogatstva prethodne generacije - jer ih uvijek izjedu inflacija, nacionalizacija ili rat - tako se ne nasljeđuju ni političke stečevine. Tako je barem bilo dosad. A ako smo u nešto vjerovali u nezrelom optimizmu, vjerovali smo da će taj zlosretni "kontinuitet" prestati.

Pred desetak godina pričao sam s jednom kolegicom, splitskom filmskom kritičarkom. "Bože", rekla je u pol razgovora, "htjela bih jednom konačno dočekati da u ovoj zemlji predsjednik ode u penziju". To je želja koja je ljudima iz starih demokracija tako banalna i mnogo puta uslišana. U nas ne. Mi smo trebali biti prva generacija koja će dočekati da ima predsjednika koji nije bio u partiji, koji nije bio u zatvoru i koji će nakon kraja mandata otići u mirovinu. Predsjednika koji će loviti ribu na Hvaru, otvarati izložbe vezova, pisati memoare i biciklirati gradom kao Olof Palme.

Manje je bitno što bi umirovljeni prežidente radio, bitno je ono što ne bi radio: ne bi se bavio politikom, ne bi se petljao u stranačka posla i ne bi imao moć. Bio bi potpuno i neporecivo bivši, ali živ, izvjesno i očigledno Ne-Vječan. Takva vidljiva Ne-Vječnost ključna je za političku higijenu, ne samo u nas nego svugdje. Jer, ako su vođe nevječni, onda znači da je svijet koji ostavljaju u nasljedstvo dulju od njih, da ne završava s njima i da je opći. To se zove res publica, javna stvar, a ne stvar jednog.

Stipe Mesić za predsjednika je države odabran u zimu dvije tisućete, samo tri mjeseca nakon što je umro Tuđman i naprasno svisnuo njegov svijet.

Mesića se od samog početka i razulareno mrzilo i nekritički hvalilo, ali i oni koji su ga mrzili i oni koji su mu klicali činili su to iz istog razloga: jer je Mesić bio dosljedni anti-Tuđman. Srž Mesićeva uspjeha bio je u tome što je bio dosljedno i krajnje oprečan prethodniku, što je najbolje utjelovljavao cezuru i raskid, "novo-novo-vrijeme", vrijeme koje pamtimo po istoimenom dokumentarcu Grlića i Mirkovića. Njegov je posao bio da bude zadnji iz jedne ere, zadnji zatvorenik, zadnji komunist, prvi koji neće biti Vječan nego Ne-Vječan. Tako sam ja barem shvatio ono o građaninu predsjedniku i s predsjednikom na kavi. Sa Svjetlošću ne ideš na kavu. Bogočovjek i smrtnik ne piju kapučino u bircu.

Tako sam ja to shvatio, ali je vrlo dvojbeno je li to tako shvatio i Stipe Mesić. Jer, kako se primiče kraj njegova drugog i posljednjeg mandata, Stipe Mesić sve odrješitije najavljuje da bi htio još malo. Medijskim prostorom frcaju spinovi, jednom se kaže da će Mesić u SDP, pa da bi bio premijer. Pritom se mjeri je li prestar ili nije, kakve su mu krvna slika i nalaz prostate, je li mu se engleski popravio ili nije. Zaboravlja se, međutim, ono što je jedino bitno.

Mandat koji je 2000. dobio bio je mandat s jednim jasnim imperativom: da bude konačan, kao život nekog Phillip Dickova kiborga. Ljudi koji su Mesića pred osam i četiri godine birali birali su ga da ne bude Svijetli i Vječni, da bude Ne-Vječni i tako prekine niz. Tim istim ljudima Stipe Mesić je dužan još posljednju, ali možda najvažniju stavku svog programa: da ode u penziju.

Zato priče o Mesićevu političkom afterlifeu nisu samo neprilične kombinacije nerealnog starca. One su izdaja one zdrave srži zbog koje Mesić - kakav god jest - ima zasluge za hrvatsku sadašnjicu. Stoga je Mesiću dužnost ići u mirovinu, pravu i totalnu. To je poglavlje nove političke kulture koje nam je dužan priuštiti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )