Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Mirta Stantić • 29.11.2010.

Priča o skretanju s utabanih staza

Često imam osjećaj da je zadnjih godinu dana u mom životu priča o skretanju s utabanih staza, poznatih cesta, puteva kojima znamo početak i kraj. Možda najviše zato što ova priča o skretanju s utabanog puta nema ni jasan početak ni jasan kraj.

Prošla su dva tjedna otkad sam posljednji put pisala, u međuvremenu sam dobila rezultate raznih testova za koledže i... Dobro je! Naravno, uvijek može i bolje pa planiram svemu dati još jedan "shot", pokušati još jednom i vidjeti mogu li još malo, mrvicu, pinkicu bolje. Možda tih nekoliko bodova bude odlučujuća razlika. 

Puno sam se bavila i esejima u ova dva tjedna. Pisati o ovome, onome, o prošlosti, o budućnosti, o ljudima ili o utjecajima, o stvarnim događajima ili o svojim razmišljanjima... naizgled velike dileme. A zapravo se sve svede na to da moram pisati o - sebi. A to mi nekako uvijek pada najteže.

A u Bostonu je za tih mojih razmišljanja, kao za inat svim obavezama koje me čekaju, počelo moje najdraže godišnje doba - zima. Nemamo još snijega (ali nadam se da neće dugo tako i ostati), ali svakako imamo poznatog bostonskog vjetra. Moram priznati da se toga doma ne sjećam, vjetra koji puše niz našu ulicu tako jako da se čini da bi me mogao odnijeti.

I ponekad mi, kad puše baš onako luđački (a to se ne može ni opisati riječima, mora se doživjeti), misli odlutaju na početak ove kolumne. I uvijek me djetinjasto veseli hodati protiv vjetra, otprilike jednako koliko me veseli i plivati protiv valova, i hodati protiv rijeke ljudi. Pretpostavljam da bi se moglo reći da sam rođena za "protiv struje".

Eto, možda zato ovo neće biti klasična priča o izbornom kolegiju na Harvardu i AP biologiji, ali ispričana je najbolje što znam.


Psihologija kojom se bavim posljednjih mjeseci službeno se zove Psych E-1704 - Creativity: Geniuses, Madmen and Harvard students. Radi se o izbornom kolegiju koji se sastaje jednom tjedno, a od ove godine prvi put ima i "distant" opciju, što će reći da s nama predavanja slušaju ljudi odasvuda po svijetu (nekoliko država kojih se sjećam s našeg internacionalnog popisa su Poljska, Francuska, Novi Zeland, Finska i Japan). Predavanje je bilo fora, profesorica profesionalna ali pristupačna, a materijali kroz koje smo prošli zanimljivi.

Dan nakon toga sjedila sam u kuhinji i pregledavala članke koje je trebalo pročitati za sljedeću srijedu.

"Mama!!!" bila sam uvjerena da će mama, kao kad sam bila mala i kad se činilo da može baš sve, i ovaj put riješiti sve moje dileme i potvrditi kako sam u pravu. "Gle kako se profa zabunila tu, napisala je da je sve ovo za sljedeći tjedan, a to je vjerojatno za cijeli semestar. Ne bi čovjek rekao - Harvard, a tako se zafrknu".

"Mirta", prekinula me gledajući u popis obaveznih članaka koji sam joj pokazivala. "Nije se zabunila. To je za sljedeću srijedu."

Vratila sam pogled s njenog lica na ekran. Kao hipnotizirana (a iznutra zapravo izbezumljena), otvorila sam sve članke koje sam trebala pročitati i obavila pomoćnu matematiku  na papiriću kraj kompjutera.

87 stranica znanstvenih članaka. Na engleskom. Bio je početak rujna i nisam ni znala da ću uskoro osim govoriti engleski non-stop, početi i razmišljati na engleskom, a kamoli da ću početi i sanjati i brainstormati na stranom jeziku.

Prijetnja više na cijelu priču s psihologije, kraj kompjutera su ležale i četiri knjige jučer posuđene iz lokalne knjižnice koje su bile ljetna lektira za moj ovogodišnji engleski. Ne, nije se od  mene očekivalo da ih pročitam i obradim u tjedan dana, ali nisam imala ni puno više vremena.

Nonsens, rekla sam sama sebi vraćajući koncentraciju na svoje internet članke, nema ni teoretske šanse da to pročitam do sljedeće srijede.

A onda mi se dogodila AP biologija. Nakon prvog sata (koji se činilo obećavajuće entuzijastičan) ostala sam s profesoricom porazgovarati o ljetnim zadacima koje nisam mogla napraviti jer nisam znala da postoje. Izišla sam iz učionice, ako je to moguće, još izbezumljenija nego što sam bila koji dan prije.

Rezime prvog tjedna bio je prilično zastrašujuć: na 87 stranica psiholoških istraživanja i analiza nadovezao se još jedan psihološki udžbenik koji je trebalo početi čitati (dobili smo vrlo jednostavan mejl: "Ovo je vaš udžbenik za kolegij. Počnite ga čitati."), četiri knjige za AP engleski, roman o znanstvenom istraživanju za AP biologiju, prvo poglavlje u udžbeniku iz biologije koji, čisto usput, ima 1868 stranica (a kasnije će se pokazati da prvo poglavlje sadrži 40) i nekakve zanemarive zadaćice od tek nekoliko stranica za ostale predmete.

Sjedila sam u sobi i gledala u naslagane knjige. Mislim da sam čak malo i plakala, sigurna da ne mogu obaviti ni pola posla (a jednostavna perfekcionistička logika rekla je: čemu onda i počinjati?).

Da budem iskrena, još uvijek nisam sigurna što je proradilo u meni tog dana, ali prilično konstantno obavlja motivacijski dio posla do dana današnjeg. Rekla bih da je to bila ona urođena potreba da idem protiv struje.

Jer sjećam se tih prvih dana prilično živopisno. Probijala sam se kroz stranice i stranice udžbenika iz biologije s rječnikom u krilu, čitala članke za psihologiju satima, često i više puta da bih bila sigurna da sam shvatila što je autor htio reći, a knjige iz engleskog vucarala sa sobom kud god krenula (uključujući i posjete igralištu sa sestrom i bratom, a često i vrlo avanturističke izlete u trgovinu namirnicama). Sama sam sebi izgledala kao potpuni luđak.

Danas, na početku prosinca, onaj prilično poremećeni raspored u kojem najmanje od svih aktivnosti ima spavanja postao je svakodnevna borba da "dovršim još ovaj zadatak".

Fora je u tome da mi se ovaj put čini da se stvarno isplati. Posla ima hrpa i rad se očekuje svakodnevno i bez podsjećanja, ali trud koji uložiš se cijeni. I to je ona razlika koja meni pomaže da ne posustanem u velikim nastojanjima.

Možda je najpravedniji sažetak posla u Americi rečenica moje profesorice iz engleskog, koja kaže: "Ako vi ne prionete uz rad svim srcem i ne uložite u esej koji mi predajete svoj maksimum, onda ja nemam razloga uložiti svoj maksimum u pokušaj da vam pomognem. Ali ako vi dajete sve od sebe, onda ja imam dobru motivaciju pomoći da vaše 'sve od sebe' bude još bolje u sljedećem eseju."

Puno pozdrava iz Bostona daleko hladnijeg i vjetrovitijeg nego prije dva tjedna,

Mirta


***

Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.

Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog  (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –