Prijedlog scenarija za film o Gotovini

Održava se
01.01.1901.

Prije nekoliko dana čak dva naša ugledna redatelja objavili su da planiraju snimiti film o Anti Gotovini. Životopis ovoga visokog časnika, ljubavnika i pustolova očito je da neviđeno intrigira filmske stvaraoce, ali i obične ljude koji se u novinama javljaju sa svojim prijedlozima za zaplet, likove i podjelu uloga. Po ugostiteljskim radnjama živahno se debatira tko je najprikladniji da utjelovi junaka, tko će biti Tuđman, tko Šušak, a tko Carla Del Ponte.

Ljubo Ćesić nudi se da igra sam sebe, što je odlična vijest jer ne znamo tko bi drugi želio biti Ljubo Ćesić, a dvije se poznate pjevačice otimaju da bi tumačili Gotovininu suprugu. U produkciji, u jednu riječ, baš svi žele sudjelovati i kako je krenulo, ako se film ikada snimi, odjavna špica bit će mu samo neznatno kraća od popisa stanovništva Republike Hrvatske. Uključiti se u film o Gotovini, čini se, rodoljubni je imperativ za svakog punoljetnog građana ove zemlje pa sam se i ja, eto, potrudio složiti kratki sinopsis na ovu temu.

Lirski uvod. General Gotovina zamišljeno gleda kroz prozor ćelije u Scheveningenu. Na prozor sleti snježnobijela golubica. General se nasmiješi i pruži joj prst kroz rešetke. Golubica bez straha nožicama stane na generalov prst, a on je mazno privuče uz obraz pa joj šapne: “Poleti, golubice. Poleti preko mora i planina sve do moje domovine.” Golubica plače. “Nemoj plakati, golubice”, tješi je general. “Nemoj plakati. Poleti. Poleti.” Golubica prhne kroz rešetke. General je prati pogledom. Misao mu odluta...

Zatamnjenje.

Naslov: GOTOVINA

Centralna Afrika, ljeto 1991. Odred Legije stranaca napada pobunjeničko selo. Nakon što su ručnom granatom neutralizirali mitraljesko gnijezdo na baobabu, Gotovina i dvojica drugova pretrčavaju preko čistine do prvih koliba. Prikradaju se uza zidove, nogama razvaljuju vrata i pucaju. Marksistička gerila pada pokošena rafalima. U jednoj kolibi, nakon što se dim razišao, Gotovini pogled privuče televizija koju su pobunjenici gledali prije nego što su oni upali, a koja je čudom ostala neoštećena. Na programu su vijesti iz svijeta, na jugoistoku Europe sprema se rat.

Legionar stisnutih očiju gleda poznate krajolike. “Ante, idemo dalje”, zovu ga. No, Ante se ne miče. “Moja domovina”, prošapće on više kao za sebe. “Mi nemamo domovinu. Mi smo plaćenici, mon ami”, upozori ga netko. “O, ne”, kaže Gotovina skidajući kapu, “gorko se varaš, stari druže.” Izlazi zatim iz kolibe, baca kapu u pustinju, skida legionarsku bluzu pa baci i nju te odlučno krene preko dina put sjevera. Oluja koja se diže nosi mu zrnca prašine u lice, no on uzdignute glave nepokolebljivo nastavlja.

Selo u Dalmatinskoj zagori dva mjeseca kasnije. Ante Gotovina s još trojicom ljudi, Branimirom, Zvonimirom i Trpimirom, grčevito odolijeva napadima cijele brigade Jugoslavenske narodne armije i njezinih bradatih pomagača. Srbi su ih satjerali u jednu kuću, ponestaje im municije. Ali, naši se ne daju.

Pucaju i pjevaju kao na svadbi. Četnici ubijaju Zvonimira. Zatim i Trpimira. Ranjavaju Branimira. Gotovina shvaća da neće još dugo moći držati položaj. “Ante, bježi.

Ti se spasi, meni spasa nema”, govori Branimir slabašnim glasom. “Branimire, ne seri”, kaže Gotovina prebacujući ranjenog suborca preko ramena. Izlazi u dvorište i sa zadnja dva metka u kalašnjikovu smakne trojicu Srba. Onda iz pištolja još petoricu... Klik!... Klik!... Klik!... Sada mu je ostao samo nož. Okretno siječe lijevo i desno kroz neprijateljske položaje: jedan, dva, tri, četiri, sedam je srpskih pobunjenika ubio. Zatim još dvojicu nekom lopatom. Istrčava napokon na cestu i u cik-cak liniji jer neprijateljski MiG 21 raketama dere po njemu, uzmiče prema našim položajima.

Kafić u gradiću na obali. Branimir, s rukom u trokutastom povezu obješenom oko vrata, plaća još jednu turu za cijeli lokal, po tko zna koji put ozareno prepričavajući kako mu je Ante Gotovina spasio život. Gotovina, nalakćen na šanku, skromno šuti i pije sok, a onda primijeti kako ga neka ljepotica gleda zadivljenim sjajnim očima. Nasmiješi joj se. Ona se nasmiješi njemu.

Maslinastozelena vojnička kampanjola ritmično se njiše na parkiralištu iza kafića.

Četiri godine kasnije. Oluja. Ante Gotovina, sada u generalskoj uniformi, u otvorenom autu prolazi kroz oslobođeni Knin zadovoljno klimajući vojnicima koji mu usput mašu i kliču. Najednom uoči kako na jednom uglu četvorica njih šutiraju nekog Srbina koji se bespomoćno sklupčao na tlu pa zapovjedi vozaču da zaustavi, iskoči iz auta i s nekoliko šamara rastjera izgrednike. “Zašto ste to napravili, gospodine generale”, vozač će začuđeno. “Učinio sam to kao vjernik”, reče Gotovina jednostavno. Vozač se zastidi.

Zagreb, ljeto 2001. Ante Gotovina u civilnoj odjeći sjedi na kauču, a ona ljepotica iz kafića na obali je legla s glavom u njegovu krilu. Gledaju vijesti na televiziji. Iz Nizozemske su stigle nove optužnice za ratne zločine. “Što će biti s nama”, pita žena, a Gotovina je odsutno mazi po kosi i ništa ne reče. Najednom ustaje. “Gdje ćeš?” pita ga ona. “Idem se napiti malo vode.” Ona ostaje ležati. Čuje se mlaz vode nad sudoperom. Zatim dugo, dugo ništa. “Ante”, zovne žena. “Ante!... Ante!... Ante!”

Ante Gotovina, s vijencem cvijeća oko vrata, pleše s tamnoputim havajskim urođenicama.

Aljaska. Uspravljen na saonicama bičem fijuče iznad psećeg osmeroprega jureći preko zaleđene pustinje.

S karabinom u desnoj ruci pozira pokraj ubijene antilope u Kongu.

Maskiran plitkim slamnatim stošcem na glavi šeće Kineskim zidom.

U kariranim hlačama odmjerava udarac na terenu za golf u Connecticutu.

Kanari. Hotelski restoran. Tek što je naručio vino, prilaze mu četvorica policajaca u civilu. “Ante Gotovina?” “Jebi ga”, kaže on, “jednom je i do ovoga moralo doći.”

Scheveningen. General Gotovina hrani golubove na prozoru, tjeskobno osluškujući nizozemske čuvare što iz susjedne ćelije iznose mrtvog Slobodana Miloševića.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )