Priključenje sad

Neočekivana misao došla mi je kad sam bio već na pola puta u zemlju snova. Zapanjeno sam otvorio oči i nasmiješio se sam sebi. Kako se nitko prije nije sjetio nečega tako jednostavnog? Zašto se mi ne bismo jednostrano priključili Europskoj Uniji? Da se naš predstavnik, premijer Sanader ili netko drugi, u Bruxellesu napravi blesav i sjedne za stol s predstavnicima zemalja članica, iz torbe izvadi i stavi preda se četverojezični kartonski natpis "Hrvatska, Croatia, Kroatien, Croatie" i prisutnima svečano objavi: "Evo, mi došli."

Dogodilo vam se to svakako, da ste negdje u lokalu sjedili u većem društvu i u neko vam se doba pridružio nepoznat čovjek, upitao čašu od konobara, slobodno se poslužio vinom sa stola i uključio u vaš razgovor. U početku se začuđeno gledate, očima pokazujete na njega i svi u neprilici sliježu ramenima, ali nakon nekog vremena prihvatite neznanca. Ako on nije baš posve glup, ne prska slinu dok govori i nije neugodan kad popije, tip ostane do kraja večeri i na kraju vas možda svojim automobilom odveze kući, a na rastanku upita: "Onda, kad se opet vidimo?"

To je nesvakidašnja drskost i upravo je u tome tajna njezina uspjeha. Većina ljudi ne zna što bi učinila u sličnoj prilici, zatečeni su i nelagodno im je, ali rijetko će tko glasno prosvjedovati zbog uljeza. Možda je to naš put u Europu? Ne čekati da nas zovnu u društvo, nego jednostavno sjesti među njih, uzeti od poslužitelja materijale za sjednicu i zatražiti da vam donese kavu s mlijekom, u veliku šalicu, s puno pjene, a onda crvenom kemijskom nešto zamišljeno podcrtavati po papirima. Prisutni bi zacijelo bili zaprepašteni, a predstavnik Slovenije čak se pobunio zbog hrvatske neodgojenosti, ali ja vjerujem da bi Sanader, sa svojom nesumnjivom socijalnom vještinom, dvije do tri lake šale, ipak izbjegao da ga dvojica krupnih muškaraca iz osiguranja uhvate za ruke i noge i iznesu iz prostorije.

Ovo je prvo što mi je palo na pamet da bi moglo riješiti mučnu i frustrirajuću situaciju u kojoj mi godinama nervozno šetamo pred vratima Unije. Nedostojanstveno je, složit ćete se. Hrvatska se čini kao neki seljak s mrtvim piletom u čekaonici specijalističke ordinacije. Svako toliko ponizno se saginjemo do šalterskog otvora iza kojega je medicinska sestra što nezainteresirano srče tursku kavu i nema vremena za nas...

"Milostivi danas više ne primaju", govori ona lijenim glasom ne podižući glavu. "Dođite 2012."

Redovnim se putem, sva je prilika, nećemo tako skoro pridružiti ovoj međunarodnoj organizaciji. Zaboravimo stoga pregovore, ispunjavanje uvjeta, usklađivanje zakonodavstva i druge birokratske trice koje Unija sitničavo traži od nas. Nama treba prečac, mala vrata na koja ćemo ući u Europu. Jedan prijedlog već sam vam izložio u uvodu, no tu je još nekoliko barem jednako inteligentnih rješenja.

Ne uspije li nam jednostrano priključenje, trebali bismo naći nekoga, najbolje susjeda, koji je već u Uniji. Slovenci, naravno, ne dolaze u obzir, jer su oni gadovi i mrze nas. Moj izbor je Mađarska, Mađari su fini ljudi. S njima smo u povijesti, istina, imali i ružnih iskustava, ali baš jedno takvo mnogo bi nam pomoglo u ovoj prilici.

Sjećate li se Hrvatskougarske nagodbe? Nećete se vi toga sjetiti, davno je bilo, prije ravno sto četrdeset godina. Naša službena povijest nema osobito dobro mišljenje o događaju, ali upravo taj prašnjavi akt iz 1868. mogli bismo upotrijebiti za osnov novog državnog saveza naše dvije zemlje. Priključimo se Mađarskoj i eto nas u Europskoj uniji. Prosto ko pasulj.

Dobro, znam što ćete kazati. Je li vrijedno žrtvovati teško stečenu državnu samostalnost zbog takvog nečega? Ali, tko kaže da mi moramo vječno ostati s Mađarima.

Jednom kad nas prime u Uniju i pustimo korijenje u Bruxellesu, lijepo se odcijepimo od Budimpešte, studenti u Zagrebu zapale mađarsku trobojnicu i gotova stvar. Ne bi nam bilo prvi put da to činimo.

Treće čega sam se dosjetio da bi pomoglo u ovoj prilici je kako bi bilo zgodno da neka država nestane, nekako umre, i učini se jedno slobodno mjesto u Europskoj uniji. To se na prvi pogled ne čini jednostavno, jer države baš ne umiru svaki dan, ali vojna je znanost danas tako napredovala da ima takvih bioloških oružja, u američkim laboratorijama umjetno su uzgojeni tako zajebani virusi da bi u malo vremena izbrisali čitavu jednu zemlju. Evo, recimo, Sloveniju. Za četrdeset osam sati tamo bi ostao još samo jedan seljak, koji negdje u zabiti pod Triglavom nevjenčano živi sa svojom retardiranom kćeri.

Napokon, tu je i četvrti europski prečac, onaj zapravo najočekivaniji, kojega se u nevolji dosjeti svaki seljak koji je s mrtvim piletom uzaludno čekao pred specijalističkom ordinacijom, općinskim uredom za graditeljstvo ili referadom kakvog fakulteta. Veza i mito.

Pogledamo li bolje, što uopće znači da Hrvatska ne ispunjava uvjete za primanje u Europsku uniju? Nisu ni svi advokati imali prosjek ocjena za upis na Pravni fakultet, a opet se to nekako riješilo, poznanstvom, uslugom ili plavom omotnicom. Možda bi jednako tako trebalo gledati i ovaj slučaj? Činovnici u Bruxellesu uvijek nešto nađu da je prepreka našem pristupanju Uniji. Prvo bude izručenje generala optuženih za ratne zločine, zatim reforma pravosuđa, a onda ukidanje zaštićenog ekološkog i ribolovnog pojasa... Problemi se nekontrolirano i neočekivano množe, svako toliko nešto nas novo mlatne batinom iza ugla. Što nam sve to govori?

Ivo Sanader, kao jedan bistar seljak iz Dugobaba, trebao je davno pročitati te znakove onako kako se oni jedino i mogu pročitati. Pokvarenjaci izmišljaju razloge da nas ne prime, a zapravo traže pare. Samo se skanjuju pitati, jer je tu stvar uvijek malo nezgodno otvoreno kazati.Evo, sad je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barosso izjavio da bi Hrvatska možda mogla postati članica 2010., a ja sam siguran da bi se sve moglo riješiti i do kraja ove godine.

Samo da se ima volje i razumijevanja. Što je "volja i razumijevanje" ne treba vam, vjerujem, potanje objašnjavati.

Premijer Sanader morao bi razumijeti da Joseu Manuelu nije lako živjeti samo od plaće i pokazati volju da mu pomogne.

"Ajde, bogati, Jose, nemoj me zezat", trebao bi kazati predsjednik naše Vlade i Barossu kriomice gurnuti odeblju omotnicu u džep sakoa. "Koja 2010., ne mogu ja toliko čekati. Riješi mi tu stvar do Božića."

"Ivo, ne znam, ako tebi sad učinim...", uzdahnut će tada predsjednik Europske komisije, jer je u ovakvim prilikama, po scenariju, uobičajeno zaglumiti nećkanje.

"Ajde, ajde", osokoli ga Sanader namigujući. "Napravi mi to, a ja ću ti vidjeti jedan ljetnikovac u Konavlima, sedamsto kvadrata, divno mjesto, u borovoj šumi, prvi red do mora."

"Joj, joj, što ću s vama", reče Barosso sramežljivo se osmijehujući.

Tako to funkcionira u civiliziranom svijetu, među razumnim ljudima. Što mislite kako je Slovenija ušla u Europsku uniju? Dobro, istina, oni nisu morali davati pare, nego su imali jaku vezu. To je javna tajna. Ozbiljna diplomacija mora se koristiti svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, udarati ponekad i ispod pojasa. Pa neka je taj pojas i zaštićeni ekološki i ribolovni.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )