Prizemljenje s pretpristupnog oblaka

Između kulturnjačke eurofilije i eurofobije; između u medijima podražavanih diskursa o spasu koji hrvatskoj kulturi donose europski fondovi i perpetuiranja diskursa straha da će Europska unija progutati naše identitetske svetinje - hrvatski jezik, hrvatsku kulturu, hrvatsku baštinu; između obećanja da će nam kada-uđemo-tamo-gdje-oduvijek-pripadamo (besmislena formula po kojoj ulazimo u nešto u čemu smo već odavno) poteći med i mlijeko i strašenja da ćemo kada-uđemo-tamo-gdje-oduvijek-pripadamo izgubiti sebe i postati kolonizirani pijuni u partiji moćnika; između integracijskih babaroga i dobrih vila; između imaginacija i fantazija o dobroj Europi i Europi maćehi; između binarno konstruirane priče i zaglušujućih tlapnji ovdašnjih elita o svemu i ni o čemu u vezi s Europom - dakle, između svih tih umjetnih i manipulacijskih krajnosti prostire se široko polje realnoga. Polje stvarnih problema, naše zapušteno "ovdje i sada", sa i bez Europe, koje je takvo kakvo jest zahvaljujući domaćim političkim i intelektualnim elitama i njihovoj/našoj (ne)brizi o sebi.

U MIKROKOZMOSU HRVATSKOG IZDAVAŠTVA

U danas prevladavajućoj evrozi (kovanica: Evropa+neuroza, slovenskog sociologa Mitje Velikonje koja se odnosi na diskurs i atmosferu u slovenskoj politici i javnosti uoči i neposredno nakon ulaska u EU) zanemareno je ostalo ono konkretno, ono što se moglo i još može ispraviti, ne zbog pregovora i briselskih savjeta, nego zbog nas i zbog toga što nitko drugi i nigdje drugdje neće to učiniti. Zanemareno je ostalo široko polje realnoga, jer se, eto, bivša vlast, a poneki i u današnjoj vlasti, više bave formom: retorikom, naracijom i mitiziranjem samih sebe, negoli sadržajem i radom na terenu.

Devedesete su godine bile zaglušene velikom nacionalnom naracijom o ostvarenju sna o samostalnoj državi i križnom putu hrvatskog naroda. Današnje su oficijelne naracije, jasno, drukčije, ali unatoč različitosti dominira još u javnim političkim i intelektualnim diskursima jednaka strategija apstrahiranja, dogmatiziranja, mitizacije u kojoj se, prema Barthesovoj definiciji, ono povijesno pretvara u prirodno, pa time vječno, nepromjenjivo i ovome prostoru urođeno. Pri tome, sam život, stvarnost ostaje iznova negdje drugdje.  

A što vidimo kada se prizemljimo, kako izgleda to naše "ovdje i sada" kada ateriramo s oblaka EU-sanjarija, i to - konkretno - na polje kulture pa - još konkretnije - na polje knjige? Kako je tu dolje, u realnome prostoru i realnome vremenu, tu gdje ne vrijede ni himničke ni optužujuće naracije o Europi, na tlu koje će probušiti balone imaginacija o budućnosti i tome kako će nam biti kada-uđemo-tamo-gdje-oduvijek-pripadamo? Na primjer, u mikrokozmosu hrvatskog izdavaštva, koji je mogući preslik i drugih kulturnih mikrokozmosa. U konkretnome, gdje se jasno pokazuje da je žuđeni nebeski demijurg - utjelovljen ili u liku svemogućeg europskog birokrata koji daje novac za "naše" projekte ili pak pokvarenog europskog birokrata koji poništava "naše" vrijednosti - zapravo fantomski lik, jer "mi" smo, prije svega i na kraju svega, sami sa sobom.

A ovdje dolje, u mikrosvijetu, na polju hrvatske knjige vlada stihija - zapuštenost i metež, stanje bez reda, bez utvrđenih pravila igre i bez dosada vidljive i definirane ideje kako tu stihiju zaustaviti. Što sve nedostaje i što bi sve trebalo stvarno urediti - umjesto meškoljenja na pretpristupnom oblaku - pokazao je i skup održan u Zagrebu početkom mjeseca pod nazivom Nakladništvo danas na kojemu su stručnjaci iz Njemačke govorili o tamošnjem sustavu, tržištu, zakonskim okvirima i uopće funkcioniranju industrije knjige (skup su zajedno organizirali Knjižni blok, Traduki, Goethe Institut, Frankfurter Buchmesse, Leipziger Buchmesse, Udruga Kurs).

 
NJEMAČKA MREŽA I HRVATSKI METEŽ

Dalje ću govoriti (bolno) konkretno. Njemačko tržište knjiga je uređeni sustav u kojemu su postavljena i pravila i odgovornosti, i poslovni i strukovni i etički uzusi. To tržište također ima svoje probleme, na njemu isto vladaju nesuglasice, sukobi moći i recesija, ali ono ima izgrađen sustav unutar kojeg se problemi i nesuglasice rješavaju, razmahali moćnici obuzdavaju a učinci recesije nastoje smanjivati. U tom sustavu postoje mehanizmi koji štite tzv. male izdavače ili one s usko profiliranim programom, kao i male knjižare, male manifestacije i sl.; dakle izgrađena je svijest o različitosti i tome da monopolizacija tržišta nije dugoročno dobra za zajednicu.

U Hrvatskoj nema izgrađenog stabilnog sustava, nema zakona o knjizi niti dugoročne politike prema knjizi koja bi uključivala brigu o interesima svih: i pisaca, i izdavača, i knjižara..., i koja bi kontrolirala divljanje tržišta i omogućavala regularan rad u cijeloj nakladničkoj branši. Nema niti mehanizama zaštite pisaca, ali niti zaštite izdavača i knjižara, osobito onih manjih i neovisnih koji knjigu ne tretiraju samo kao robu i ne rukovode se isključivo profitom. Na nivou države funkcionira uglavnom tek program potpore i otkupa za knjižnice i program potpore za pisce, i to u okviru Ministarstva kulture, dok je Ministarstvo znanosti svojim neodržavanjem istog programa nekoliko godina dobrano odgovorno za današnje zamiranje stručnog i znanstvenog izdavaštva.

Nadalje, krovno njemačko strukovno udruženje, tzv. Burza, okuplja i nakladnike i knjižare i distributere te regulira njihove međusobne odnose. Jedna od njegovih najvažnijih funkcija je lobiranje u vlasti da se promjene pojedini propisi, i to opet na dobrobit cijele branše. Udruženje ima pravnu službu, besplatno dostupnu svima (naravno postoji godišnja članarina); ono održava i golemu on-line bazu svih objavljenih knjiga i svih mogućih metapodataka koji su višestruko korisni, npr. za definiranje strategija, praćenje tržišta i sl. Zajednica je izgradila i posebnu zajedničku platformu za e-knjige, nastojeći tako smanjiti dominaciju Amazona na njemačkom tržištu pa su izradili i vlastiti, jeftin čitač za e-knjige.

Hrvatska Zajednica nakladnika i knjižara ne bavi se uopće time čime se bave njemački kolege, općenito nema utjecaja i bitno je siromašnija, ali i bitno inertnija i podređenija interesima velikih profitabilnih izdavača. Nema ni solidarnosti ni pretjerane svijesti o zajedničkim interesima. Zajednica, a niti neko drugo tijelo, ne vodi statistike i ne prati tržište pa u Hrvatskoj tako nije moguće ustanoviti ni ono osnovno (a jednako je, čulo se na skupu, i u Srbiji) - koliko ima uopće izdavača, tj. koliko se od onih za to registriranih doista i bavi objavljivanjem knjiga.

 
PISCI I IZDAVAČI TRAŽE ČITATELJA

U Njemačkoj su uređivanje i izdavanje, trgovanje i distribuiranje knjige djelatnosti kojima se bave različiti poslovni subjekti, i postoji samo nekolicina velikih knjižara koje imaju i svoje izdavačke programe. Kod nas su pak sve te djelatnosti stopljene u istome, a kako je s vremenom uništena mreža malih i neovisnih knjižara, a većinu tržišta preuzeli veliki izdavači sa svojim knjižarama, došlo je do neugodne monopolizacije tržišta. Ti izdavači u svojim knjižarama nastoje prvenstveno plasirati i prodati svoja izdanja pa onome tko se bavi samo izdavanjem knjiga u Hrvatskoj slijedi prava borba da svoju knjigu uopće učini vidljivom u takvim uslovima.

Također, u nas nema samostalne distribucijske mreže, svaki izdavač knjige skladišti i dostavlja knjižarama sam za sebe i o svome trošku. Inicijativa od prije više godina da se uspostavi jedinstveni distribucijski kanal za male i neovisne nakladnike je propala, dijelom zbog nesnalaženja i nespremnosti samih neovisnih nakladnika, ali i konsolidiranja velikih igrača.

Golema razlika proizlazi već iz same činjenice da njemačke knjižare otkupljuju knjige, dakle nema komisijske prodaje i višemjesečnog kašnjenja u plaćanju, što je u nas postalo osnovno pravilo u poslovanju. A kada je novac u optjecaju, naravno, moguće je postići to da svi u lancu - autor, prevoditelj, izdavač, tiskar, knjižar... - budu i plaćeni za svoj rad. Nije nevažno i to da se u Njemačkoj ljudi iz branše educiraju (u nas je ovaj skup bio jedna od prvih stručnih edukacija uopće), a to znači da se educiraju i ljudi koji rade u knjižarama ili pak predstavnici distributera koji nekoga izdavača zastupaju u prodaji. Status autora je također nemjerljiv s ovdašnjim i osim u promociju putem sajmova - što je tek zasebna i složena priča - autor/ica je stalno na svojevrsnoj turneji čitanja i promoviranja svoga djela.

Na kraju, ili na početku, cijele priče su čitatelji pa onda i čitatelji-kupci knjiga - a njih je u Njemačkoj znatno više. Da se to dokaže čak nisu potrebne niti brojke - jer, ako se provozate samo njemačkim međugradskim vlakovima primjetiti ćete da svaki drugi, treći putnik/ica čita knjigu. Naravno, nije to uvijek tzv. visoka literatura i nije uopće važno da bude (beletristika u Njemačkoj čini jednu trećinu ukupno prodanih knjiga u godini).

Hrvatska ima malo aktivnih čitatelja, još i manje onih koji knjige kupuju - znači, ne posuđuju ih samo u knjižnicama ili od prijatelja. Po nekim procjenama, prodaja knjiga je unatrag dvije-tri godine, odkada se zapaža recesijski val, pala za 40-50 posto, a da o ponudi novih naslova i zaokretu ka komercijalizaciji i padu standarda izdanih knjiga i ne govorimo. To je pokazalo i ovih dana prezentirano istraživanje koje je inicirala udruga Knjižni blok (podržali Zajednica nakladnika i knjižara i Ministarstvo kulture) i provela agencija GFK o prodaji i čitanosti knjiga u Hrvatskoj. Prema njemu u posljednjoj godini 43,7 posto ispitanika nije pročitalo niti jednu knjigu na nivou cijele Hrvatske (40,4% u Zagrebu i okolici; 53,3% u Lici, 52,4% u Slavoniji, 38,2% u Istri, 38,2% u Dalmaciji itd.).

I bez brojki, situacija se dade procijeniti golim okom - uđite samo u kakav hrvatski međugradski vlak, u liječničku čekaonicu i sl., pa pokušajte pronaći nekoga tko čita knjigu. Bit će to teška misija.

 
KAKO DALJE?

Ove konkretne usporedbe stanja na knjižnom tržištu u Hrvatskoj i Njemačkoj ne iznosim zato da bih glorificirala europsku urednost niti da bih pridonijela jačanju i ovako frenetične retorike o blagostanju koje nas čeka u EU, a niti da bih na bilo koji način podržala stupidnu političku naraciju o Europi i Balkanu, civiliziranosti i barbarstvu koje se, navodno, ogledaju u svim segmentima društva.

Jednostavno, ovdašnji je kaos najviše originalni hrvatski proizvod. U slučaju nakladništva i knjižarstva on je proizvod dosadašnjih državnih politika, dosadašnjih strategija u strukovnim udruženjima, dosadašnje ne-etike i neprofesionalizma unutar same nakladničke branše. Taj kaos je, naravno, i svojevrstan refleks i šireg društvenog kaosa, njega je proizveo i političko-društveni kontekst, ekonomsko rasulo, bezidejnost i političko podržavanje modela beskropuloznog poduzetništva. On se prikrivao političkim podvaljivanjem mitskih naracija, skretanjem pažnje sa stvarnosti na fantazmagoriju i uobičajenim dogmatizmom.

Zato mislim da govor o hrvatskoj kulturnoj industriji "ovdje i sada" jedino može biti govor o stvarnome i konkretnome, o pojedinim strategijama, mjerama, potezima, programima, o elementima na kojima se može graditi dugoročno stabilniji sustav. Taj govor treba isključiti eurofilijske i eurofobične naracije, bajanja o europskim fondovima ili plašenja o gubitku hrvatskog identiteta, i baviti se stvarnim i hitno potrebnim akcijama.

* Tekst je izvorno objavljen u Zarezu, broj 328, 16. veljače 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autorice.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

- G. M. Tamas: Mađarska tragedija, europska farsa
- Biserka Cvjetičanin: Kako dalje u Europskoj uniji?
- Nada Kujundžić: Zašto nema jahačica u bajkama?
- Alemka Ðivoje: Istraživanje putova urbane laži (razgovor)
- Temat: Demokracija u Izraelu
- Nataša Govedić: Žeđ Filipa Latinovitza
...