Profesionalni ubojica

Održava se
01.01.1901.

Ivan Maršić iz Donjeg Prološca, moj prijatelj iz djetinjstva, dramski pisac i vođa jedne krasne kazališne družine, zatekao me prije nekoliko dana pitanjem što se zapravo hoće reći kada kažemo “profesionalni ubojica”? Kako se dobiva ovo cijenjeno zvanje? Gdje je škola za njega? Upisuje li se ono u radnu knjižicu? Postoji li sindikat ubojica? Po čemu je, da ne duljim, neki ubojica profesionalan, od zanata, što bi se reklo?

Zaista, premda je rečeni izraz razmjerno čest u svakodnevnom jeziku i u medijima, nema na svijetu prosvjetne ustanove ni srednje strukovne škole, ni fakulteta, čak ni večernjeg ili dopisnog tečaja, gdje vas mogu osposobiti za takvo što. S izuzetkom vojnih akademija na kojima se sustavno izučava, a gdješto i stotinama godina nasljeđuje znanje ubijanja ljudskih bića, baš nigdje ne možete dobiti diplomu koja bi vas učinila pravim, profesionalnim ubojicom.

Što je malo i neobično, pogledate li bolje, jer je potreba za ovim profilom zanimanja svakim danom sve veća. Sve više mladih, sasvim razumljivo, u ovome prepoznaje svoju budućnost. Posao je dinamičan, velike su mogućnosti usavršavanja i napredovanja, mnogo se putuje, a ni prihodi nisu zanemarivi. Kraj svega ovoga, očekivali bismo da postoji nekakvo mjesto, suvremeno opremljeno učilište s visokostručnim osobljem, profesorima i asistentima, udžbenicima, obaveznim i izbornim predmetima, pismenim i usmenim ispitima, kolokvijima, praktičnom nastavom, gdje bi se budući ubojice, u šest do osam semestara, upoznali s hladnim i vatrenim oružjem, dugim i kratkim cijevima, eksplozivima i otrovima, naučili se maskirati i zamesti tragove, organizirati bijeg s mjesta zločina.

Bez ovoga je besmisleno govoriti o profesionalcima. Ružna je istina da su svi ubojice amateri, više ili manje samouki, počinju od nule, prisiljeni su improvizirati i djelovati prema instinktu.

Pričamo li o profesionalnim ubojicama, dijete koje se odluči za ovo časno zanimanje, netko bistar, a nestašne naravi, da ne voli učiti, jer se baš ovakvi kasnije pokažu najuspješnijima, moralo bi imati priliku pohađati ozbiljnu školu. Kako to već ide. Roditelji da ga pošalju na studij, smjeste ga u studentski dom, šalju mu džeparac i pakete s domaćim pekmezom, pišu mu da se prihvati knjige i ne skita za djevojkama, a on da im se nakon četiri ili pet godina nasmješen vrati kući, nakon što je s odličnim obranio diplomski rad na temu “O nužnosti kolateralnih žrtava u slučajevima ubojstva teškom strojnicom u trgovačkom centru”.

“Moj ubojica”, govori ponosna mater pa ga suznih očiju cjeliva u obraze, a ćaća ga tapše po ramenu i vodi u gostionicu da ga svima pokaže. U gostionici mu svi nazdravljaju...

Naravno, da bi išta od ovoga bilo moguće, za početak bi valjalo ubijanje postaviti na naučne osnove. Na ovom planu već smo rekli da je mnogo učinjeno u vojnim obrazovnim ustanovama, no civilni sektor sramotno je zapušten. Velika obitelj znanosti upravo i ne poznaje znanost ubijanja. Nazovimo je, za ovu priliku, homicidologija, od latinskog homicidium - ubojstvo i grčkog nastavka logos, što će reći, znanje ili znanost.

Da bismo uopće mogli govoriti o profesionalnim ubojicama, prvo bi se moralo sabrati tisuće godina homicidološkog iskustva čovječanstva, oteti znanje o ubijanju nesigurnoj usmenoj predaji, staviti ga u knjige i interaktivne CD-romove, dovesti ovu mladu humanističku disciplinu na sveučilišta, u znanstvene časopise i udžbenike.

Zamislite, na primjer, da naš Interuniverzitetski centar u Dubrovniku ugosti jedan svjetski homicidološki kongres, gdje bi najugledniji stručnjaci iz ovog područja držali predavanja o pismima bombama i prigušivačima domaće izrade, o sporogorećim štapinima i tekućim eksplozivima, prednostima i nedostacima motocikla u bijegu s mjesta zločina, o sigurnim kućama i ilegalnim prelascima državne granice.

U stankama između predavanja, grickajući paški sir i pijuckajući odlično bijelo vino, u znanstvenoj literaturi često citirani homicidolog iz Napulja, koji je dao kruh u ruke naraštajima camorrista, razmjenjuje dojmove o automatskim pištoljima s glavnim ubojicom najveće portorikanske bande u Los Angelesu. Svi na kongresu žele se, dakako, družiti sa sicilijanskim i kolumbijskim autoritetima, koji su napisali gotovo sve najvažnije udžbenike o ubijanju, premda je, istini za volju, i Rusija u posljednje vrijeme doživjela pravi procvat i neki će kazati da je današnja Moskva svjetski centar homicidološke misli. Često se spominje ime jednoga mladog čečenskog docenta s brazgotinom preko lijevog oka.

Ispotiha se, doduše, spominju i neki Arapi, radikalni islamisti. Svi su puni divljenja za njihove novije znanstvene dosege, ali čuje se i prigovor da arapski ubojice previše izgaraju u poslu. Ponekad i doslovno.

Kao i svaka znanstvena zajednica, i ovdje ima šašavih profesora, kontroverznih imena oko čijih se imena lome koplja. U Dubrovniku se tako našao jedan ugledan belgijski homicidolog, mahnit, perverzan čovjek koji ubija samo škarama, odjeven u večernju haljinu, sa štiklama na nogama i dugom kovrčavom plavom perikom na glavi...

Mogao bih nastaviti ukrašavati ovaj tekst još budalastijim slikama i metaforama, ali vjerujem da vam je dosad postao jasan smisao onoga što želim kazati. Profesionalni su ubojice sranje. Javnost i mediji imaginiraju nekakve superzločince, vrhunski trenirane i obrazovane, koji bi zatvorenih očiju znali rastaviti i sastaviti oklopni transporter, a podjednako su vješti i s fosfornim bombama, u bacanju noževa i krivotvorenju osobnih isprava. U stvarnosti, međutim, oni su obično jedva pismeni sociopati u potkošuljama, ološ koji je u djetinjstvu zlostavljao pijani otac, nasilnici bez alata i zanata koji bi, u nekim drugim prilikama, vjerojatno davno skončali od heroina ili u nekoj birtijskoj tučnjavi na periferiji.

Ubojice nemaju nikakve škole niti im je ikakva škola zapravo potrebna. To što vam se oni čine profesionalcima, tek je privid zbog činjenice da imamo amatersku policiju.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )