Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 28.12.2008.

Propast mita o zapadu
Održava se
01.01.1901.

Prije nekoliko godina prvi sam put (i s prijekora vrijednim zakašnjenjem) pročitao “Dunju u kovčegu”, nekada slavni, a danas podosta zaboravljeni roman međuratnog klasika Milana Begovića. “Dunja u kovčegu” erotizirani je društveni roman koji se zbiva u okružju građanstva malenog grada u Dalmatinskoj zagori.

Begovićevi junaci nisu epski, deseterački Vlaji iz Aralice ili Kurlana. Njegovi su junaci malomišćanska buržoazija, učitelji, svećenici, apotekari i trgovci, ljudi koji žive usred zaostalog, siromašnog Balkana, ali iz Beča nabavljaju plesne oprave i pijanina, a s mora im u ledu stižu svježi rakovi i riba.

To je onaj svijet o kojem rado govori Antun Vrdoljak, pa onda mu se cijela zemlja smije kad veli da je u Imotskom bilo dvadeset klavira. A smiju mu se ne zato što ih nije bilo (jer jest), nego zato što Vrdoljak nije o tim ljudima snimao filmove, nego je odlučio film snimiti o izmišljotini, o Glembajevima.

Da sam Begovića čitao kad je trebalo, moguće je da mi se ne bi svidio, kao što mi se u ono doba nisu sviđale ni neke Krležine stvari - recimo, “Na rubu pameti”. Ali, ima puno od tih knjiga iz međuraća koje su danas - u finalnoj fazi tranzicije - “puno bolje” nego što su nam se činile jučer.

“Bolje” su ne zato jer su se slova na papiru promijenila, nego je naš svijet postao sličniji onom iz dvadesetih i tridesetih. Jer, baš kao i Begovićevi i Krležini likovi, i mi (opet) živimo u svijetu provincijskog kapitalizma, u klasnom društvu operetne “borghesije rusticane” koja nogama gnječi ilovaču, a glavom je u Europi. Onako kako su Begovićevi vrlički “borghesi” nabavljali oprave, sekretere i muzičke instrumente, tako sad tranzicijska srednja klasa pohodi IKEA-u u Grazu, otkriva tehničke gadžete i usvaja tehnologiju.

Treba se snaći u svemu tome, pa vam mi u Jutarnjem u tome pomažemo: kažemo vam što treba znati o blackberryju i kućnim ljubimcima, kako urediti interijer, što je “in”, a što “aut”. Jer, u svijetu klase koja se stvara lako se skliznuti i napraviti “faux pas” poput Nušićeve ministrove supruge, pa - recimo - priznati da čitate Coelha ili progovoriti zavičajnim akcentom.

Domaće građanstvo, ukratko, nije toliko drukčije od sitnog građanstva početka prošlog stoljeća - promijenilo se pokućstvo, promijenio jelovnik, statusni simboli nešto su drukčiji - ali, u biti govorimo o istom fenomenu: o maloj, provincijskoj buržoaziji koja se želi izdići iz neglamuroznog okružja i naglasiti znakove pripadanja, ali ne svom prostoru, nego svojoj klasi, nevidljivoj internacionali sebi sličnih, odnosno - u nas bi se reklo “Europi” ili “Zapadu”. Ognjen Sviličić jednom je napisao da smo mi u biti još uvijek nacije djece koja trči za gastarbajterskim mercedesom.

U svom “Arminu” Sviličić stavlja u usta liku kojeg glumi Emir Hadžihafizbegović ključnu rečenicu koja tumači taj odnos. Kad mali Armin čita scenarij njemačkog filma u kojem mora glumiti i veli ocu da je scenarij glup, otac srdito odgovara “pa ne može film bit glup, kad je strani”.

Taj reaktivni odnos - vjera da zapadno mora biti dobro - tvorbeni je aksiom hrvatske kulture. A tu mitsku sliku iz raznih razloga podržavali su politika, mediji i biznis. Te aspiracijske težnje naprosto su bile poželjne. Bile su poželjne ekonomiji, jer aspiracije vode potrošnji, potrošnja rastu. Bile su poželjne društvu, jer je ogledanje i prihvaćanje uzora jedini pokretač reformi.

Sve pore društva - od visoke politike do tipa mobitela - djelovale su sukladno ovom ideologemu. Znate već taj žargon “zapadnih standarda” i “provedenih reformi”. Ozbiljnom čovjeku taj rječnik zvuči infantilno, a opet - svi smo ga trebali: jer, tko bi bez tih mitskih slika makao s mjesta ovu našu marvu?

Međutim, taj model “ne može biti glup kad je strani” došao je tijekom 2008. u svoju krizu. Ako je ova godina po nečem zanimljiva i drukčija, onda je po tome što je hrvatsko društvo - dugo uljuljkano u svoj reaktivni mehanizam funkcioniranja - prvi put otkrilo da očinski autoritet mitskog Zapada možda ima pukotina na fasadi.

U tom tinejdžerskom “otkriću”, dakako, ključnu je ulogu imala ekonomska kriza. Jer, ona nije samo ugasila optimističku, mahnitu “just do it” logiku koja bi kroz koju godinu cementirala cijeli Jadran. Ona je pokazala i to da je “ćaća” stajao na staklenim nogama. Cijeli sustav u koji smo odlučili dogmatski i bez zadrške vjerovati pokazao se na kraju kao loman, nenadziran i slaboumno lakomislen, a njegovom slomu kumovale su upravo one ideološke floskule s kojima nas više od desetljeća obasipaju upućene instance. U isto vrijeme, Hrvatska je hrlila prema EU kao prema konačnoj realizaciji svoje historijske putanje.

Članstvo u Uniji unutar doktrine sanaderizma postalo je sveti cilj, realizacija tisućljetnog sna, podjednako mitološki nabijen kao tuđmanovski tisućljetni san - državnost.

A onda smo na tom putu naišli na nepremostivu prepreku. No, ta nepremostiva prepreka nije proizišla niti iz zapadne zlovolje, niti iz naših nesavladivih slabosti, niti iz neobavljena posla ili principijelnih pitanja.

Put Hrvata prema milenarističkom “kraju povijesti” nisu štopale ni versajske sile, ni mračni judeomasoni, ni Thompson, ni “dinarsko-balkanski primitivizam”, nju je štopala, onako ovlaš, jedna omanja zemlja članica, i to iz slijepog, provincijalnog kompleksaškog kaprica. Ničeg veličajnog, epskog niti poučnog za buduća pokoljenja nema u tom neuspjehu - samo glupi, periferni dramolet.

Gotovo istodobno, u 2008. smo se suočili i s kulturnim konzekvencama “puta prema Zapadu”. Jednom, u onim razdobljima povijesti na koja smo obično ponosni, građansko društvo aspiracija dovodilo nam je sa Zapada cvjetnu gotiku i secesiju, humanizam i stripove, frižider i vodokotlić.

Ono što smo, međutim, sada otkrili je da nas “zapadni standardi” mogu uvaliti i u bestidni kal. Pogledate li danas društvenu kroniku Hrvatske 2008., vidjet ćete da je ona u mnogo čemu bestidna zemlja. Ali, u toj gomili nedoličnog trasha - od “Trenutka istine” do Nives Celzijus i od realityja do Simone Gotovac - nema baš ništa naročito “balkansko”. Taj treš zapadni je treš, on je importan jednako koliko i Mc Donald’s ili Big Brother, samo što smo ga mi shvatili provincijski preozbiljno i štreberski dosljedno, baš onako kao Begovićevi vrlički trgovčići.

I tako smo tu gdje smo. Ne gledamo samo “strani film”, nego ga i živimo, ali bogme film je glup, ma bio strani i milijun puta.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –