Prva strankinja

Nakon 1945. u iseljeništvo je krenuo novi val, onih koji nisu željeli živjeti pod komunizmom. U šezdesetima, njemačka potražnja za gastarbajterima napučila je noćne vlakove, a nicht hinaus lehnen postala je prva rečenica novog obećanog jezika. Emigracija je oblikovala hrvatski realitet. Njene tragove vidite posvuda, od australske loptačke vrste u kojoj prezimena prizivaju imena kraških sela, preko ocvalih Mercedesa starijih godišta na kakvom imotskom trgu, pa do kaćipernih palača kakve nalazite u gotovo svakoj jadranskoj vali. Nedavno sam jednu takvu vidio u Luci Šipanskoj. Sagrađena je 1908., lokalne legenda veli da se njen vlasnik obogatio u Peruu, a kao uspomenu na podrijetlo svog novca davni je bogataš palaču uresio frizom s indijanskim glavama.

U hrvatskoj emigrantskoj priči posebno je poglavlje politička emigracija. Politički emigranti bili su i Držić, i Matoš, i Meštrović, ratno je izbjeglištvo napučilo našijencima Istru i Gradište, politički su emigranti nakon '45. snivali revolucije i kuhali bombe u garaži, a uoči '90. u torontskom Norvalu odigrali na dobitnu kartu - jednog nepoznatog umirovljenog generala. U dvjesto godina hrvatska je emigracija snivala urote i prevrate, tiskala časopise i mućkala molotove, otimala avione i objavljivala domotužnu liriku, a sve zahvaljujući zemljama koje su ih politički udomile, često riskirajući mir u kući. Bez demokratskih društava koje su toj čudnoj družini pružile azil ova bi zemlja bila bez svog konstitutivnog mita, kakav god taj mit jest (a svi smo svjedoci na nije posve crn, ni bijel).

Međutim, zemlja koja tako mnogo duguje emigraciji i koja je tako svesrdno koristila tuđe gostoprimstvo baš se i nije iskazala dijeleći gostoprimstvo sama. Od 1997. do danas oko 550 stranaca uzaludno je zatražilo politički azil u Hrvatskoj. Brojni tražitelji azila, od Kosovara preko Kurda, pa čak do Rusa, dosad su u Hrvatskoj bili izloženi sizifovskom uzaludnom čekanju. Država ih je smještala u azilantski kamp u Šašinoj Gredi, gdje bi živjeli u improviziranim barakama i vodili duge, kafkijanske prepiske s državom. Te prepiske obično su završavale transferom u treće zemlje. Azilantski status u Hrvatskoj dobio nije nitko, bar ne do ovoga tjedna.

U ponedjeljak je, naime, MUP objavio da je anonimna ženska osoba iz Sudana postala prva strankinja kojoj je odobren politički azil. U istom izvještaju veli se da je riječ o afričkoj kršćanki kojoj je prijetilo obrezivanje i koja je u svojoj, većinski muslimanskoj sredini, bila izložena šikaniranju po vjeroispovijesti. Spomenuta osoba azil je dobila nakon 55 dana. Tako je dvije godine nakon stupanja na snagu Zakona o azilu i devet godina nakon što je prvi prebjeg kročio na hrvatsko tlo Hrvatska dobila prvog azilanta.

Pukim slučajem, filantropski “eksces” dogodio se samo mjesec dana nakon što je prvi put javno prikazan film “Hrvatska, (k)raj na zemlji” autora Olivera Sertića, dokumentarac koji je prikazao kafkijansku nehumanost našeg azilantskog sustava. U filmu je autor pratio djelovanja aktivista Centra za mirovne studije koji su nastojali drmnuti etatističkog dremljivog slona i pobuditi birokraciju da ljudske sudbine rješava brže. Već spominjanih 55 dana, naime, ne pruža realističku sliku onog što se događa u azilantskim kampovima gdje ljudi, žene i djeca na odgovor čekaju godinama.

Sertićev film prikazuje jedan posve zauman, gogoljevski kozmos izvan svake pameti. Pokatkad ga takvim čine sami tražitelji azila, poput jedne Ruskinje koja je politički azil tražila jer ima muža Afrikanca pa su joj se “rugali na ulici”. No, azilantsko izmotavanje nije ništa spram onog što država radi, a da bi se iskobeljala i azil ne bi dala nikom. Film tako, među ostalim, prikazuje “ekspoze” jednog od djelatnika unutrašnjih poslova koji na sastanku veli da bi trebalo “uvesti propis” po kojem “Hrvatska smije primati azilante samo kad ima proračunski suficit, a ne deficit kao danas”. Živo nas zanima bi li se rečenom gospodinu i njegovim sunarodnjacima svidjelo kad bi Kanada, Australija ili Nizozemska uvele isto imigracijsko načelo.

Jedan izolirani slučaj azila, međutim, još uvijek nije i pravilo. A “pravilo” u našem konkretnom slučaju glasi ovako: dragi azilanti, Hrvatska vas neće primiti, jedino čemu se možete nadati jest grijanje i obrok u našoj montažnoj kabini, i pomoć u tom da vas preuzme netko treći. To je tako malo i bijedno od zemlje koja je predugo koristila gostoprimstvo drugih, a koja k tomu zapomaže zbog “bijele kuge”. Jedan Puljanin kojeg poznajem, dobio je '92. azil u Nizozemskoj, komunalni stan i plaćeni tečaj nizozemskog, a u stanu ga je dočekalo isprintano pismo dobrodošlice s gradonačelnikovim parafom. Jedan Šipanac zaradio je u Južnoj Americi dovoljno da se u rodnu zemlju vrati kao bogataš i sagradi palaču s egzotičnim frizom. Njihova zemlja, međutim, drugima ne daje istu šansu.

Azilantici broj jedan, novoj stanovnici Hrvatske, želimo isto ono isto što su dobili nebrojeni našijenci kad su prije sto godina akoštavali uz Ellis Island, isto ono što su dobili oni koji su '41. i '45. bježali na Zapad, a '90. spas tražili od Karadžića i Martića, novačenja ili Oluje. Ufamo se da će sagraditi isto ono što su sagradili i mnogi naši ljudi u Torontu i Lundu, Perthu i Rosariju - doličan, ljudskog bića dostojan život u zemlji gdje je na ulici neće pratiti prezrivi pogledi. Ali, prije svega želimo da ovo bude stvarni, a ne prigodni i jednokratni odmak od dosadašnje prakse. Bilo bi lijepo da ova zemlja uzvrati ono što joj se mnogo puta davalo.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )