Putovanje u Zagoru

Održava se
01.01.1901.

Početkom dvadesetih Miroslav Krleža napisao je dramu "Vučjak" čiji je glavni junak Krešimir Horvat, gradski intelektualac, angažirani i socijalno senzibilizirani patriot koji publicistički promiče narodnu stvar. Taj i takav Horvat jednog dana osjeti gađenje nad polutanskim, licemjernim gradom i seli se kao učitelj u Vučjak, svehrvatski ruralni toponim. U nastavku zapleta "inteligent" Horvat stubokom će se razočarati i u selo i narod, tresnuvši tvrdo o surovi provincijski realitet.

Krleža je dramu napisao 1923. i u to doba još je mogao polemizirati s narodnjačkim romantičarima koji su idealizirali provinciju. Danas, takav bi zaplet bio u velikoj mjeri besmislen. Jer, osim fratara, pokojeg desničarskog proroka i tuđmanističkog kipara, o vučjačkoj provinciji obrazovani ljudi danas misle uglavnom sve najgore. Još je u "Kako živi narod" Rudolf Bićanić špotao hrvatske građane jer preziru i ignoriraju selo.
 
Danas - hrvatski gradovi ignoriraju selo, veći gradovi preziru one manje, a Zagreb prezire više-manje sve južno od Remetinca i istočno od remize Dubrava, s izuzetkom Istre. Vučjak je postao i opstao kao društveno stanje, način samopoimanja. Jedino sam toponim - Vučjak - nije rječnički zaživio. Umjesto njega obično velimo da smo "Pušća Bistra" (protiv čega su se opravdano pobunili stanovnici istoimene - usput, prosperitetne - općine).

To osjećanje - osjećanje da smo taoci nekog Vučjaka ili "Pušće Bistre" - osjećanje je koje definira onu šaku hrvatske (ali) i srpske građanske klase. To osjećanje reflektiramo, ali i generiramo, i mi novinari: u svim novinama naći će se i pokoji masni stupac bizarnih ubojstava, silovanja u dinarskim selima, paleža i osebujnog zlosilja. To je igra kojom "mi" crtamo graničnik, da se zna da nismo "oni". "Njima" se bavi crna kronika: "njih" nema u književnosti, muzici i filmu, a na TV-u mogu biti samo smiješni komšije ili negativci.

Davno je hrvatski publicist Horvat prestao sanjati o edukaciji Vučjačana: sad mu je samo važno da spram Vučjaka povuče sanitarni kordon. Ali, taj Vučjak ima ružnu sklonost da iskoči poput neželjena "pop upa" svaki put kad su izbori. Sjećate se tog gorkog osjećanja koje smo toliko puta prolazili tijekom devedesetih. Ako itko razumije Amerikance s njihovim "red states" i "blue states", razumijemo ih mi. Taman bi stali pristizati rezultati iz gradova, taman bismo pomislili da je promjena moguća, a onda bi, kako bi padala večer, počeli curiti rezultati iz daljih zakutaka, malih mjesta i sela: nada u provjetrenje ishlapjela bi do noći pred premoćnom slogom nevidljive, mukle većine.

Nekad - u ono doba - izbori bi bili vrijeme kad bismo se prisjetili tog Vučjaka, i to zato što je Vučjak bio jednoglasno za jednog, jedinog "ćaću". A sada su pred nama i opet izbori. Na tim izborima zametak građanstva ponovo je ustreptao i uznemiren jer je njegova sudbina u šakama nepočešljane pučke stihije. Ali, ovaj put prosječni "mini mi" ne boji se jedne stranke, jednog ćaće, jednog političkog monopola.
 
Naprotiv, čini se da će sljedeći lokalni izbori donijeti osebujno umnažanje ćaća i etablirati cijeli niz malih velmoža čija popularnost prkosi dosadašnjom laboratoriju partitokratske moći. S tim da ovaj put glasački Vučjak ne staje ni na Klisu, ni u Remetincu i Sesvetama: sve je sad Vučjak, i Zagreb.

U Zagrebu, Milan Miki Bandić odolio je novinskim napadima, vonju kriminalnih istraga i množenju afera. Bandića u ovom trenutku čak ni vlastita stranka ne može svrgnuti, on će biti njezin načelnički kandidat, i to zato što Miki Veliki ima nepomućenu podršku malog metropolitanskog čove. Toliko sam se puta u Zagrebu vozio taksijem i slušao taksiste kako se diče "vidite koliko se Zagreb nagradio", da bi sve završilo pohvalom marljivom gradonačelniku neimaru. Bandiću ništa ne mogu ni tuđe, ni njegova stranka.

U Osijeku, izbori već dugo izbacuju najčudnovatiju konstelaciju opcija koja pokazuje kako se grad nekoć neupitne građanske politure danas guši u ratnim frustracijama, nezadovoljstvu i nesigurnosti pred onim što slijedi. Cijeli niz lokalnih "knezova" - od Jakovčića do Jambe - i na ovim bi izborima trebao dobiti potvrdu moći. A u rošt bi trebali ući i neki novi, zanimljivi. Recimo, Kerum u Splitu.

Pola je godine prošlo otkad je Željko Kerum otpočeo svoju neproglašenu kampanju tako što je ekipu masovno častio sardelama, Mišom i Grdovićem. U međuvremenu, Kerum je kao neproglašeni kandidat toliko narastao da se starim institucionalnim strankama trese podbradak.

U internet anketi Slobodne (internet ankete su - doduše - poligon za dokone i pacijente) Kerum je tako dobio 60 posto glasova, ali mu i ozbiljna Pulsova anketa daje 20 posto - trećinu više od idućeg na ljestvici, SDP-ovca Ostojića. Ne znam koliko Kerum doista ima šanse postati poteštat Splita, ali ono što znam jest da i HDZ i SDP misle da i te kako ima, tako da bi se kampanja u mom gradu lako mogla pretvoriti u četveroručno zakucavanje o pod vlasnika crvenog Ferrarija.

I eto ti tog Vučjaka. Taman misliš da su se stvari sredile, taman si fino rebrendirao grad i podušio imidž mitingaške kasabe, ispadne ti iz anketa nekakav poduzetnik razdrljenog ovratnika i podsjeti "one gore" da i od Bandića ima goreg. A pritom je uspon kovrčavog "mesije" tupo, jednostavno objašnjiv

Split je u osam godina promijenio pet gradonačelnika. U njemu se dugo već izmjenjuju labilne, časovite koalicije bez jakih osobnosti. Onaj svijet koji je jednom tražio utočište u nacionalnom "ćaći" sad ga traži u lokalnomu izbavitelju, dobrotvoru, Titi koji "je krao al' i nama dao", u mangupu koji ne benda ni sadašnje stupove društva ni savjete fashion gurua.

Za druge, dakako, Kerum je izvor stida i politički problem. Tim drugima Kerum je još uvijek problem ponajviše estetski. Da nosi kravatu i da je ošišan - odnosno, da je malo bliži Bandiću - Kerum bi vjerojatno bio upola manje problem nego što je sada.

A to je krivo. Jer, Bandić nije problem zbog njegove teške štokavice i otresitog PR-a, on je problem zbog netransparentnih koridora odlučivanja koje je iskopao oko najvećeg hrvatskog budžeta. Tako ni Kerum nije (ili: neće biti) problem zbog "verzot-frizure", lančića i onog ružnog auta koji vozi. On je problem jedino i samo zato što je kao biznismen toliko prisutan u svakom zakutku da bi ga bilo koji udio u izvršnom odlučivanju dovodio u dnevni, neprestani sukob interesa. On bi ili morao zamrznuti svoje sveprisutne biznise - na štetu tisuća - ili bi se od prvog dana našao u situaciji da javnim novcem zalijeva svoj privatni interes (što je sasvim moguće i njegov cilj).

Te nijanse, međutim, vučjački mali svijet ne opterećuju. U Bandiću, Kerumu, Jambi i Glavašu oni traže čvrstu očinsku ruku, izbavitelja koji dlakavom, teškom desnicom smiče birokratsku močvaru. A to samo svjedoči koliko je duboko i do srži institucionalna politika naše ljude razočarala.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )