Rade Jarak : Moje pisanje se oslanja na pročitano

Rade Jarak  jedan je od najplodnijih domaćih pisaca. Od 2000. do danas objavio je dvije zbirke pjesama, pet romana i jednu zbirku kratkih proza, a ove bi mu godine trebale izaći čak dvije nove knjige. Izniman trud i vrijeme uloženo u pokretanje i uređivanje elektroničkog časopisa za književnost ''Knjigomat'' potvrda su neizmjernog Jarkovog entuzijazma te ga čine pravim posvećenikom književnosti.

No, Jarak nije samo pisac, on se bavi i slikarstvom, a odnedavno je dijapazon svojih aktivnosti proširio i na uređivanje knjiga, koje objavljuje u ''Knjigomatovoj'' novopokrenutoj ediciji. O svemu smo tome s Jarkom popričali u razgovoru kojega donosimo u nastavku.

Božidar Alajbegović : Na internetskim stranicama Ministarstva kulture RH objavljeni popis potpora izdavanju knjiga u 2009. otkriva da bi se vaša bibliografija ove godine trebala podebljati dvjema novim naslovima. Krenimo od knjige ''Crna svila'' – ta je knjiga drugi dio vaše ''Enciklopedije očaja'', a budući da se u slučaju prvoga dijela radilo o knjizi kratkih romana kojima ste na neki način odali počast pojedinim vama dragim autorima, je li tako i s novom knjigom? Ako jest, o kojim se autorima radi i što proze u toj knjizi sakupljene tematiziraju?

Rade Jarak : U ''Crnoj svili'' radi se o pet pripovijesti, kratkih novela, između deset i četrdeset stranica, obuhvaćaju period od 1927. godine prošlog stoljeća do 1947., dakle dvadeset godina, koje obuhvaćaju Drugi svjetski rat (npr. Bitku za Staljingrad u kojoj su sudjelovali i Hrvati), predratno i poslijeratno stanje. Za mene nevjerojatno interesantna stanja u novijoj europskoj povijesti. Pisao sam je sigurno deset godina, možda i više, bez nekog jasnog koncepta, onako po intuiciji, i onda sam, kad sam napisao zadnju (''Lyolya'' – a koja je prva po kronologiji djela), shvatio da su konceptualno jako ujednačene, kao da sam želio pisati tako. Naravno, da sam želio ne bih uspio.

One na neki način čine cjelinu, vrstu romana, vrstu pripovijednog povezanog niza (da ne spominjem sad ''Grobnicu za B.D.''  – da ne bi ispalo da se namjerno povezujem s tom knjigom, ali to je sličan koncept, zato ga spominjem, ali opet, kažem – spontan). Također sam nakon toga shvatio da se ''Crna svila'' uklapa u ''Enciklopediju očaja'', kamo bi se sigurno mogla svrstati i ''Duša od krumpira'' (drugi moj roman, o Dubrovniku 1949. godine), te sam onda nakon toga shvatio da je sve to jedan veliki, čak konceptualni ciklus – malo podsjeća na ''Ljudsku komediju''.

Dakle jedna knjiga o europskoj povijesti koja se priča kroz niz «epizoda» koje mogu biti duge kao romani, o europskoj povijesti i povijesti Zapada, te sam već entuzijastički krenuo u treći dio, koji će sadržavati i kratke priče (do četiri kartice), ali i duže novelete, zavisno kako se bude razvijao tijekom pisanja, možda čak i kratke romane – počinje od stare grčke, s pričom o Tezeju, ''Labirint'', i ide dalje kroz povijest, srednji vijek, itd. Do današnjih dana, dakle jedan makrociklus – ''Enciklopedija očaja''. Autori u ''Crnoj svili'' :  Pavese (dvaput), u drugim stvarima sam prilično originalan – čudno za mene, šalim se. Jedna pjesma od jednog šansonjera, uvijek mu zaboravim ime, o vodički u Rusiji (''Nathalie''), Mandeljštam, još neke sitnice.

Pesimizam i turobnost značajke su prvog dijela ''Enciklopedije očaja'' – da li i ''Crnu svilu'' odlikuje deficitarnost vedrine, što naslov na neki način daje naslutiti?

Da, ''Crna svila'' je odala moj podsvjesni, to jest nesvjesni, mentalni rukopis, ona je kao moj otisak prsta u nekoj policijskoj kartoteci, jer su sve priče jednim dijelom i o nesretnoj ljubavi, dakle, sve su to ljubavne priče s nesretnim završetkom. Kad sam vidio cjelinu nisam mogao vjerovati, toliko različitih detalja, različitih podneblja i vremena, a nekakav osnovni siže je isti, kao da sam imao koncept, a nisam, pisao sam potpuno nesvjesno, susreo sam se sa svojim demonima, zapravo tek sam se počeo susretati, tek sam osvjestio taj problem, što je dosta značajno u procesu individuacije, to je početak tog procesa, vrsta alkemije, koja se izrazila kroz književnost, kroz priče iz povijesti, kroz dugotrajni ciklus.

Što vas privlači kod Orwella, Austera i Buzzatija, autora koji su vas nadahnuli pri pisanju kratkih romana okupljenih u prvom dijelu ''Enciklopedije očaja''?

Priče. Njihove nevjerojatne priče, koje me nadahnjuju, možda baš zato jer nisu savršene. Ali ja to nisam mislio popravljati, ne, ja sam samo dobio inspiraciju, pisac sam koji se prvenstveno referira na tekst. Kao i oni pisci koji se referiraju na jezik, vrlo rijedak slučaj, čak i rjeđi to se danas vidi. Armanini mi je jednom rekao da su svi veći tekstovi nastali na osnovu drugih tekstova, npr. Cervantesov ''Don Quijote'', a Armanini je bio vrlo kritičan prema tim stvarima, kad su bile u modi, to je poznato. Ali sad sigurno nisu u modi. Dakle, to nema veze s modom, to je tip osobe, tip pisca.

''Tuđe je moje. A moje je napisao neki potpuni stranac.''.  Pojasnite čitateljstvu taj vaš citat.

Pa to je možda bio onaj početak individuacije, jer sam priznao sebi da sam potpuni stranac. Trebalo je kasnije ući u labirint, susresti se s Minotaurom – koji je opet svakome drukčiji i uvijek, kao divlji duh donosi iznenađenja. To je priča u kojoj svi gube, svatko ostaje sam, a što je to nego priča o sazrijevanju osobne psihe.

Dubrovački ambijenti osjetno su prisutni u vašim tekstovima – kolik je utjecaj rodnoga kraja u smislu otponca stvaranja i izvora nadahnuća, osobito s obzirom da ste nastanjeni u Zagrebu?

Pa jest, Dubrovnik je u dvama romanima ''Duši od krumpira'', već spomenutoj i ''Pustinjama''  - fikcionalnoj autobiografiji, koja ima taj esejistički moment, fikcionalizirana dokumentarnost, iskrivljena stvarnost, kao kod Schulza, a opet je tako doživljena, inače, odakle mi? S druge strane, ni Dubrovnik, a Zagreb još manje, nisu moje teme, budući da idem iz pročitanog ja sam na neki način univerzalni pisac, kao što sam već rekao zanima me univerzum, cjelina, psihologija pojedinca, ich forma, ili treće lice s naglaskom na jedan lik (kao kod Kafke, to sam skidao u ''Johnnyu K.'' , taj tip naracije) veliki ciklus priča, velika orkestracija.

U vašem romanu ''Pustinje'' vrlo dojmljivima smatram naturalizmom, groteskom i erotikom nabijene dionice smještene na prostor plaže, koje kao da su transponirane s kino platna na kojima se vrti neki Zafranovićev ili Pasolinijev film. Koliki je utjecaj drugih umjetnosti na vaše prozno stvaralaštvo, konkretno filma (na ''Knjigomatu'' ste objavili eseje o pojedinim celuloidnim uratcima) ali i slikarstva (potonje ste i diplomirali)?

Utjecaj filma, jest. Čudan, obrnuti put. Ali kad se malo bolje pogleda, ja u Kafkinom pisanju vidim veliki utjecaj nijemog filma, prema fizičkim gestama likova, prema pokretima, grimasama, itd.

Dok čita vaše proze, recipijent jasno osjeća da ju je napisao pisac koji je jako puno pročitao, što se za velik broj naših pisaca nažalost ne može reći. Što je za vas pisanje, a što čitanje?

Već sam odgovorio, moje pisanje se oslanja na pročitano, u pročitanim stvarima otkrivam neke «tajne» poruke, tajne kodove, koje kao čitatelj usvajam i dalje me pokreću na stvaranje novog.

"U slavu uličarki'' je naslov vaše esejističke knjige koja bi u izdanju V.B.Z.-a trebala izaći do kraja godine. Predstavite ukratko tu knjigu.

Uf, to mi je jako teško. Bit će prilično iznenađenje. Prava borba s Minotaurom, ulazak u labirint, dubok i mračan, u podzemne tunele nesvjesnog, jedva sam dočekao izaći vani, na svjetlo. Vrsta fikcionaliziranog eseja u kojemu su likovi Jack Trbosjek i marqis de Sade, između ostalog. S puno fotografija (poput Bretonovih ili Barthesovih djela, kao što je Benjamin napisao »poput romana za sobarice») i čak s nekoliko odličnih crteža Damira Karakaša, izvrsnog crtača između ostalog.

Planiram s izdavačem promociju te knjige u autobusu javnog gradskog prijevoza u Rijeci, zaboravio sam broj linije. Četvorka ili dvojka.

Velik broj eseja i kritika objavili ste u internetskom časopisu ''Knjigomat'' kojega ste inače i jedan od urednika; je li u planu okupljanje tih tekstova između korica samostalne knjige?

Nije. Tko bi sve to stigao. Imam još dva neobjavljena romana, jedan sf (prema jednoj Calvinovoj varijanti), koji mislim, ako bude sreće sljedeće godine objaviti u Knjigomatovoj ediciji i jedan nadrealistički rukopis.

Sedam je godina prošlo otkako ste objavili svoju drugu zbirku pjesama i otad ste ukoričavali isključivo prozne tekstove. No, nedavno ste na ''Knjigomatu'' i u nekim časopisima objavili i svoje nove pjesme – znači li to da uskoro možemo očekivati i novu pjesničku zbirku? Ako je odgovor potvrdan, napravite kratku usporedbu novih pjesama s onima iz dviju prijašnjih zbirki.

Čak sam napisao još jednu zbirku, ali ju je zabranila «ljubavna cenzura», a sad pišem nove stvari, jako me opuštaju, otvaraju mi se novi prostori. Pjesme su neusporedive s onima iz prethodnih zbirki, ja sam alternativan tip.

Prije dvije godine počelo je iskoračivanje ''Knjigomata'' iz virtualnog u stvarni prostor - ''Knjigomat'' je naime u zadnje dvije godine doživio već tri papirnata, tiskana broja u kojima je sakupljen dio tekstova prethodno objavljenih u internetskoj inačici tog časopisa. Kao jedan od pokretača ''Knjigomata'' sigurno ste emotivno vezani uz taj časopis, pa nam recite je li vam on draži u papirnatom ili virtualnom obliku.

Četiri broja, a sad radimo i peti tiskani broj. Drag mi je u jednom i drugom obliku, svaki nosi svoje, svaki oblik ima svoje prednosti i mane.

Jeste li zadovoljni  mjerom u kojoj je ''Knjigomat'' ostvario svoju misiju naznačenu u uvodniku –''popunjavanje praznine u recepciji i usmjerenju naše nove književnosti i progovaranje o nekim prešućenim temama te objavljivanje djela mlađih autora''?

Jesam. Zadovoljan sam. To je proces koji traje već petu godinu, on varira, mijenja se. Ali ja sam zadovoljan. I ja sam se promijenio. Kad je on pokrenut, npr. nije bilo blogova. A sad ih ima, internetski prostor se također mijenja, postaje sve značajniji, premda sam malo umoran od kompjutera, otuda i poezija, kao nešto realnije.

Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskoj književnoj periodici?

Vrlo dobro. Šteta što nisu malo veći honorari, zbog nas pisaca, mogli bi više zaraditi, osjećali bi se ozbiljnije. Ali jako cijenim hrvatske književne časopise, čak i one u kojima nisam objavljivao, uvijek u njima ima nešto dobro za pročitati. Ja sam, prije svega, konzument, potencijalni kupac takvih štiva.

Što mislite o hrvatskim književnim nagradama, a što o tzv. ''brendiranju'' pisaca?

Bog te pita. Nemam pojma. Naša je književna scena velika laž. Laž i što sad? Kako je promijeniti? Pa baš me briga. Moguće je samo ono što se događa – rekao je Kafka. Ako je sve to laž, a i dalje se kotrlja, neka se kotrlja, možda treba tako. Imam dovoljno svojih problema, baš me briga. Neka ljudi rade što hoće.

Prošle godine ''Knjigomat'' je pokrenuo ediciju tiskanih proznih knjiga – koji su naslovi već objavljeni a koji će izaći tijekom 2009. godine?

Objavili smo četiri knjige, Crnkovićeve odlične ''Čarapanke sa Zvezdare'', Rajkijevo ''Stubištarenje'', Vianovu ''Jesen u Pekingu'', ''Pisanje po vodi'' od Gojkova i Matuč Mahulje. U 2009. godini ide Cortazar ''Završnica igre'', Neva Lukić ''Ljudi bez parka'' (zbirka priča), ako bude sredstava i ''Marginalana stvar'' Biljane Ćućko, te još jedna Rajkijeva knjiga. 2010. godine ide roman od Topora po kojemu je Polanski snimio film ''Stanar'', o Parizu sedamdesetih, ''Plavetnilo neba'' od Battaillea, moj sf roman, još neki mladi splitski autori, možda poezija mlade autorice iz Beograda Natalije Živković, itd. Knjiga k'o u priči.

Osobno me je jako razveselilo Knjigomatovo izdanje Vianove “Jeseni u Pekigu” – obrazložite takav svoj izbor, što vas kod Viana privlači? Hoćete li još neko od Vianovih djela objaviti? Je li “Jesen u Pekingu” bio vaš prvi izbor ili biste radije bili objavili neko od ostalih njegovih djela, da drugi domaći izdavači nisu bili brži u tome?  

Ne bih. To mu je najbolje djelo. Imali smo sreće.

Vezano uz Borisa Viana, što mislite kakva je današnja recepcija pojedinih autora koji su svojevremeno predstavljali kultna imena? Jesu li novi prijevodi Viana zakasnili i padaju li danas na “plodno tlo”? “Quorum” je npr. davno “otkrivao” Viana ali se na prijevode cjelovitih njegovih knjiga čekalo prilično dugo. Što mislite, da smo ranije dobili npr. prijevode Viana, da li bi oni ostavili traga u domaćoj književnosti (u smislu eventualnog utjecaja)?  

Pojma nemam. Vian je bio preveden, jako puno i u Hrvatskoj (''Pjena dana'') i u Srbiji (''Jesen u Pekingu'', ''Vadisrce'', ''Pljuvat ću na vaše grobove''). A pošto je to bila ista država, isto tržište, bio je prevođen. Postoje sva njegova krucijalna djela već odavno. Je li ostavio traga? Baš me briga, nije žvaka za seljaka.

Diplomirali ste slikarstvo – da li, osim za ''perom'', posežete i za kistom, te ako je odgovor potvrdan, recite nam nešto o svome slikarstvu (tehnike, motivi, teme, itd.)?

Radim seriju portreta pisaca (akril, ulje). A sad s Karakašem pripremam izložbu crteža poznatih pisaca koja će biti vrlo brzo prezentirana u javnosti.

Koje su razlike između slikanja i pisanja, u smislu samog stvaralačkog procesa i njegovih etapa, te izvora nadahnuća i procesa realizacije djela? Koje vas stvaranje više ''ispunjava''? Je li u planu kakva izložba?

Ispunjava me pisanje, više. Zato i više pišem. U planu je nekoliko izložbi, ali to sve ide polako kod mene. Osim toga sad se grebem za stipendiju za Japan (slikarsku). Ako upali, odoh u Japan, napisat ću novu knjigu ''Japan'' i naslikati nekoliko novih slika. Ako ne upali, ja i ti Božo, onda moramo visiti po kafanama.

Neću imat cajta, morat ću mijenjat pelene i obilazit supermarkete u potrazi za ''Frutekom'' :-) . Nego, Barney mi je prišapnuo da ste strastveni pušač – što mislite o aktualnoj ''hajki'' na pušače i kako ćete ''preživjeti'' zabrane?

Pa ja nisam pušio deset godina, a sad nadoknađujem. Četiri kutije, kao Eduard Sam, ''Simfonije''. I kao i uvijek, ja sam u krivo na vrijeme na krivom mjestu, kao i u našoj književnosti, svuda. Navodno, kad zabrane pušenja ljudi izlaze vani zapaliti i onda upoznajete nove komade (šalim se).

U seriji intervjua koje ste na ''Knjigomatu'' vodili s akterima književne scene, gotovo redovito ste inzistirali na propitivanju pojma ''stvarnosti'' pa bi bilo zgodno ovaj razgovor zaključiti upravo time – dakle, što je za vas stvarnost? Osobno mi se čini da odgovor na to pitanje ustvari pokušavate dokučiti u svakoj svojoj novoj knjizi.

Pojma nemam, zapravo. Da, to je u stvari jedan proces, proces samospoznaje, vrsta alkemijskog procesa.