Rat za asfalt

Održava se
01.01.1901.

Premijer Sanader otvorio je autocestu Zagreb - Rijeka, ali na priredbi nije bilo predsjednika Mesića jer njemu nitko nije poslao pozivnicu. Mene ne bi čudilo ni da su predsjednika prevarili. Lagali su mu možda iz Hrvatskih autocesta. Kad god bi se iz predsjednikovog ureda raspitivali o dinamici radova, kazali bi da je baš sad problem s nekim vijaduktom ili tunelom i da će otvaranje prometnice neočekivano kasniti.

Ništa prije idućeg proljeća, gospodine predsjedniče... A što ćete, takva je konfiguracija terena... Kako da ne, obavijestit ću vas čim bude ta stvar... Bože dragi, zar bi to moglo proći bez vas?” govorio je preko telefona Mesiću direktor Autocesta, mangupski namigujući Sanaderu, koji se baš zatekao u njegovoj kancelariji i dlanom pokrio usta da ne prasne u smijeh prisluškujući ovaj razgovor.

Dok je Mesić upisivao otvaranje autoceste Zagreb - Rijeka u raspored za travanj 2009, na drugoj strani Sanaderovi su najodaniji ljudi u strogoj tajnosti već naručivali catering, dogovarali se oko programa otvaranja i križali i dodavali imena na popisu uzvanika. Ova diskrecija je razumljiva ako se zna kako su političari pohlepni na svečana otvaranja kapitalnih investicija. Svi se tu otimaju za glavnu ulogu i smrtno se uvrijede ako im netko ukrade svečano otvaranje.

Ljubomora je među njima takva da ni premijer ni predsjednik ne žele pljeskati dok onaj drugi siječe vrpcu, a prometnice se opet ne rade dovoljno brzo da bi zadovoljili taštinu oba velika protagonista naše političke scene. Nema autocesta za sve, čak i danas tehnologija gradnje upravo neoprostivo zaostaje za tehnologijom svečanog otvaranja pa se između Sanadera i Mesića razvila grčevita borba za svaki centimetar svježeg asfalta.

Kako se mrze, čak je i mudro da se izbjegavaju na svečanim otvaranjima. Jer, zamislite samo kako je potencijalno opasna situacija da se njih dvojica svađaju tko će presjeći vrpcu i baš im tada, ništa ne sluteći, nevino priđe ona djevojka, nasmiješeno pružajući škare na jastučiću. Raspamećen od bijesa, Sanader iznenada zgrabi škare i zabije ih Mesiću u srce.

“Evo ti škare, jebale te škare, pa sad otvaraj, stoko jedna neodgojena”, kaže premijer, dok se predsjednik ruši na koljena i razrogačenih očiju krklja obilno krvareći iz prsišta.

“Zašto?... Zašto, Ivo?... Pa pustio bih te... da sam znao da... da ti... ahhh!” uzdahne on zadnji put i beživotno se skljoka na tlo.

Tu večer na televizijskom dnevniku reporter izvijesti da je autocesta Zagreb - Rijeka uzela svoju prvu žrtvu.

Ove neugodnosti možda bi se mogle izbjeći da premijer Sanader otvori autocestu Zagreb - Rijeka, a predsjednik Mesić da presiječe vrpcu na autocesti Rijeka - Zagreb, iz oba pravca, svaki na svojoj strani, svaki sa svojom svitom ulizica, no upitno je bi li se našlo ljudi za obje svečanosti, jer na ovakvim priredbama program detaljno propisuje tko sve mora biti.

Za početak, naravno, zaposleni na gradnji autoceste, trudbenici, heroji rada koji su marom i samoprijegorom, ne obazirući se na kišu, snijeg i kašnjenje plaća, u roku završili kapitalnu investiciju. Da ne bude zabune tko su oni, nisu im dopustili da presvuku radnu odjeću, otuširaju se i obriju. Oni bi inače već otišli kući u Derventu, nego su im obećali hranu koja pretekne od banketa. Stoje sa strane, požudno pilje u švedski stol i tiho psuju ako uoče da je nestalo ćevapa.    

Svečano otvaranje autoceste, kao i svako drugo svečano otvaranje, uostalom, ne može proći ni bez nekolicine njih u narodnim nošnjama. U svim kulturno-umjetničkim društvima znaju, ako hoće pare iz općinskog proračuna, da moraju statirati kao Indijanci na ovim priredbama. Oni simboliziraju Narod i njegove vjekovne čežnje, naše pradjedove koji su, još u sedmom stoljeću, žudjeli za šestotračnom prometnicom, žarko osvijetljenim benzinskim pumpama i suvremenim kemijskim nužnicima na odmorištima.

Njima jedino ne smiješ dati da piju jer, narod kao narod, loše podnosi alkohol i realna je mogućnost da nekakav bezobraznik, poslije četiri rakijice, političarima krene dobacivati neumjesne primjedbe.

“Ivo, imaš sat!?... Ivo! Ivo, koliko je sati!?” dovikivao je prije nekog vremena na nekom svečanom otvorenju jedan stariji predstavnik naroda u turopoljskoj tradicionalnoj nošnji, sve dok ga premijerovo osiguranje nije odvelo negdje otraga u žbunje i pedagoški mu odvalilo dvije šamarčine da se sabere.

Takvi su izgredi ipak rijetkost. Narod, po protokolu, spontano pjeva i sretan je da je autocesta došla u njegovo selo. Tamburaši u vezenim bluzama i debele snaše pohotno iju-iju-ijujuču u slavu veličanstvenog graditeljskog trijumfa. Snaše zveckaju niskama dukata na prsima. I da tkogod zapuca, one bi ostale na nogama i pjevale, jer bi dukati zaustavili metke pouzdanije od pancirnog prsluka američke policije.

Gdješto čak povedu i kolo nasred ceste. Topću po asfaltu i ne prekidaju veselje ni ako zakiši. Počne li kišiti, jedni druge veselo pitaju:

“Raskiseliše li ti se opanci?”

Ako počne kiša, u zaklon, da ne smoče instrumente, pobjegnu samo tamburaši. Najbrži je kotrabasist sa svojim golemim instrumentom jer je jedno istraživanje pokazalo, ako grom pogodi tamburaški orkestar, u osam od deset slučajeva udari baš u kontrabas.

Tako se novoj autocesti zabavljaju radnici, seljaci i poštena inteligencija, da ni ne primijete kako su se premijer ili predsjednik skupa s pratnjom odavno ukrcali u crne limuzine i otišli na neko drugo mjesto, gdje ih već sat i po, pogledavajući na sat i očajno kršeći prste, čeka neki drugi lokalni glavešina, s nekim drugim kulturno-umjetničkim društvom, da svečano otvore i njihov magistralni pravac, vodovod, pilanu, spalionicu otpada, poštu, vojarnu, zatvor, vrtić, stanicu za tehnički pregled vozila, centar za odvikavanje ovisnosti, plućni odjel, smotru kazališnih amatera ili sklonište za životinje. To je najugodnija obaveza političara, u njihovu svijetu rezanje vrpci na cijeni je gotovo kao djevojačka nevinost u patrijarhalnim društvima.

Makar neki od njih u tome poslu gdješto znaju i zastraniti. Vrate se navečer kući, na primjer, i živo se začude da nitko ne plješće dok oni svečano otvaraju konzervu kompota od krušaka.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )