Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 03.08.2021.

Robert Torre : Ludilo uzvraća udarac

Bilo slučajno ili namjerno, naslov knjige „Ludilo uzvraća udarac“ upućuje na opće mjesto pop-kulture, i to tako da se pozicijski u istu ravan polažu pojmovi ludila i imperija. Prigodna je to namjerna/slučajna referenca za govor o novoj knjizi psihijatra Roberta Torrea. Ludilo je imperij, ili je ludilo imperator čiji teritorij čine golema prostranstva ljudskoga svijeta. Ono što ludilo sadrži svakako je nezamisliva moć izbjegavanja redukcije u pojam. Ako zaobiđemo crno bijelu tipsku karakterizaciju Ratova zvijezda, u kojoj je imperij nositelj opresivnih autokratskih, imperijalističkih i negativnih konotacija, ludilo se ovom poredbom uspostavlja kao moćna sila sa sposobnošću ekspanzije, u najmanju ruku jednakog potencijala kao i njezin protupol kronične normalnosti. Iz očiju implicitnog Torrea proizlazi da je ludilo princip jednakovrijedan normalnosti koji je eto, povijesnom lutrijom, izvukao deblji kraj i ostao uvijek na margini društvenih konceptualizacija kao nešto što treba izdvojiti i tretirati.

Ludilo uzvraća udarac Torre Robert

U kojoj je mjeri povijest ludila povijest čovjeka?

Ono što možemo čitati je povijest ludila osuđenog na psihijatriju, ludila kao nemoćnog objekta kojim se slobodno manipulira u različite svrhe, a koje je pojmovno i generativno nadređeno psihijatriji, koje od psihijatrije duže postoji i koje svoj jezični izraz dobiva u samim počecima civilizacije. „U kojoj je mjeri povijest ludila povijest čovjeka?“ pita se Torre, a u kojoj „povijest psihijatrije“? Povijest psihijatrije je nerazdruživo povezana s povijesću ludila tek zadnja dva stoljeća, a sve ono prije bila je tek samorodna i posebna povijest ludila kao ambivalentnog, hibridnog koncepta u kojem se biološko i kulturno zatječu u nepojmljivo zamršenom zagrljaju.

Devetnaestostoljetna psihijatrija u „pelenama“ nastaje tek kao odgovor na prevladavajući spoznajni optimizam u ime kojeg se pod skute nastojalo potrpati sve što je neimenovano ostalo od fenomena izvanjskog svijeta, između ostalog i samorodno primitivno i nediskriminirajuće ludilo tj. trajnu i potpunu iracionalnost. Tako kroz povijest psihijatrije možemo bilježiti različite termine kojima se nastojalo ovladati viškom značenja pojma ludilo. Nazivalo ga se prvo duševnom bolešću, pa psihičkom bolešću, potom mentalnim poremećajem, a danas se, uslijed sveopće znanstvene samosvijesti, naziva psihijatrijskim poremećajem. Privremeni smiraj u sintagmi „psihijatrijski poremećaj“ svjedoči kako je psihijatrija učinila puni krug i postala svjesna činjenice da imenovanjem svoga predmeta u stvari njega temeljno reducira na nešto što po svojoj biti ne može pretendirati na objektivnost. Jer ludilo, u polju postojećih spoznajnih mogućnosti, jednostavno ne postoji kao čvrst i stalan objekt, pa stoga ne može biti predmet u onom smislu u kojem su predmeti uvjetno rečeno čvršćih granica i „čišćih“ nastojanja ostalih znanstvenih disciplina. Ludilo je svakako nešto što ima različite kulturne i povijesne konceptualizacije, jasno i zbog neodumice u predmetnom imenovanju, a to je nešto u što nas Torre svakako može uputiti.

Torre didaktički povijest psihijatrije dijeli na: azilsko razdoblje (19. i prva polovica 20. stoljeća), kliničko-medicinsko (od druge polovice 20. stoljeća do danas) i razdoblje socijalne psihijatrije u zajednici (od druge polovice 20. stoljeća do danas). Pritom je važno napomenuti kako se drži teze o genezi psihijatrije u okviru misli zapadne civilizacije, proizašle iz prosvjetiteljskih nakana. Makar diljem svijeta zasigurno postoje različite varijante organiziranih odgovora na ludilo, Torre se odlučuje, radi ekonomičnosti i vjerodostojnosti izlaganja, za onu varijantu u čijoj je „blizini“ cijeli svoj život i koju, možemo reći, živi iznutra i najbolje poznaje. Do službenog utemeljenja u 19. stoljeću ludilo je konceptualizirano kroz postojeće obrasce moralnog i doličnog ponašanja u kršćanskoj teologiji, pri čemu je najveći utjecaj imao njezin demonološki odvojak iz čije su perspektive teži oblici ludila bili promatrani kao izrazi opsjednutosti demonima. Luđaci su onda, uvjetno rečeno, bili ili slobodni u društvu, ili prisilno liječeni po načelima moralnog preodgoja i često agresivnog egzorcizma. Prema Torreu, ono što je zajedničko i jednom i drugom načinu loše je odnošenje, s fizičkim i psihičkim posljedicama po luđake i marginalizacija s obzirom da ih se gledalo kao ljude sa snažnijim animalnim no ljudskim principom u sebi. Skrbljenje o ludilu padalo je na špale obitelji koje su tu dužnost rijetko kada mogle obnašati bez većih posljedica po vlastitu dobrobit, uzevši u obzir da je većina bila egzistencijalno ugrožena.

Troglava psihijatrijska hidra

Kao i sve ostalo, i psihijatrija će svoje pospane, još slijepljene oči, otškrinuti u 19. stoljeću, u postelji svježih ideja prosvjetiteljstva koje onda tek dobivaju svoje obličje u svim aspektima društvene organizacije. Torre u uvodnim, povijesnim poglavljima, ističe kako ni nije mogla nastati nigdje drugdje nego u samom prosvjetiteljskom, naprednjačkom centru, Francuskoj, i to izašla iz glave Philippea Pinela, pune jednakosti, bratstva i slobode. Ključevi zbrinjavanja duševno bolesnih predani su u ruke protopsihijatara koji štićenike novonastalih ustanova (umobolnica) nisu više samo „čuvali“, nego i liječili, moralnim preodgojem. Otvaranje umobolnica označava početak azilskog razdoblja povijesti psihijatrije koje karakterizira izmještanje luđaka iz društva u relativno kontrolirane sredine. Time je luđacima vraćena ljudskost, pružena im je prilika izliječenja i prilagodbe, a na njih se počinje gledati kao na ljude sa slabijom rasudnom snagom, na nešto poput djece. Ali je ujedno otvorena i pandorina kutija iz koje su izašle bezbrojne varijacije termina i pojmova koje svjedoče o, kako navodi Torre, (pred)paradigmatskoj kvaliteti psihijatrije od njenih početaka pa sve do danas. Uz navedeni Pinelov model, kojim je označen idejni začetak socijalnog modela psihijatrije, paralelno se javlja i biološki psihijatrijski model čiji rodonačelnik Emil Kraepelin po prvi puta osmišlja sustavni priručnik s opisom psihijatrijskih sindroma, a ludila i sindrome naziva bolestima mozga, dakle fenomenima neurobiološke uzročnosti. Odonda iz prajuhe izlazi troglava psihijatrijska hidra s trima načelima koja u biti nose svoju teorijsku, dijagnostičku i terapijsku prtljagu.

Uz navedeni model socijalne i biologijske (biološke) psihijatrije Torre navodi i psihoterapijski model proizašao iz akademskog intelektualizma ondašnjih nositelja psihologije (Freud, Jung) i filozofije egzistencijalizma (Jaspers). Ta tri modela smjenjuju se gotovo u pravilnim vremenskim intervalima. Početni terapijski optimizam ranog socijalnog psihijatrijskog modela ovisnog o razgranatom sustavu velikih umobolnica koncem 19. stoljeća, sustavnijim sagledanjem uspješnosti terapije, doživljava svoj neslavni krah. Pretrpane umobolnice s nehumanim uvjetima boravka i birokratiziranim, dubioznim terapijskim metodama sve više odgovaraju onoj i danas nama poznatom jezivom zamišljaju umobolnica kao mjesta torture (Otok Shutter). Terapijskim nihilizmom koji je zavladao psihijatrijom koncem 19. i početkom 20. stoljeća otvorena su vrata razvoju psihofarmakologije kojom se pacijente nastojalo liječiti simptomatski, dok s druge strane u vihoru dva svjetska rata nastaje čudni amalgam psihijatrije i eugenike. Možemo pretpostaviti posljedice, mnošto steriliziranih i ubijenih u ime očuvanja biološkog zdravlja nacije. Mislim da nije potrebno posebno spominjati lobotomizacijske prakse po završetku Drugog svjetskog rata ili danas sveobuhvatnu psihijatrizaciju društva s koruptivnom spregom službene psihijatrije i farmaceutskih tvrtki.

Neuroznanstveno ovladavanje ludilom

Uz logičnu kratku revitalizaciju socijalnog modela po završetku šezdesetosmaške revolucije, od osamdesetih naovamo u klimavu stolicu psihijatrijske (pseudo)paradime čvrsto je zasjeo biološki model psihijatrije čiji dijagnostički temelj počiva gotovo isključivo na Dijagnostičko-statističkim priručnicima (DSM) Američke psihijatrijske udruge (APA) i Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD) Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Ti su spisi dvije „svete krave“ kojih se klinički psihijatri drže kao pijani plota, kao da je u najmanju ruku svaki psihijatrijski poremećaj čvrsta biološka činjenica, bolest, koja se može lako simptomatski potvrditi. Torre s punim pravom, u drugom dijelu knjige, koji se konceptualno odmiče od povijesnog nizanja, a približava nečemu što bi se provizorno moglo nazvati kritičkom epistemiologijom psihijatrije, otvara raspravu o psihijatrijskim poremećajima tj. ludilu kao o neurobiološkim datostima ili objektivnim pojavama čija je uzročnost sve nego dobro poznata.

Psihijatrijski poremećaji su u navedenim priručnicima, čiji se broj intenzivno povećava od prvog izdanja iz 1952. (108 poremećaja) do zadnjeg, petog, iz 2013. kada ih broji 312, označeni tek kao skupine bihevioralnih i mentalnih simptoma koji se uvelike preklapaju zbog čega se teško može govoriti o postojanju patognomičkog (jedinstvenog) markera za svaku od pojedinih „bolesti“. Ukoliko će psihijatrija nastaviti jahati na dvojbenim uspjesima neuroznanosti i genetike, vremenom će, prema Torreu, izgubiti svoje mjesto i unutar medicinske znanosti. To bi značio kraj psihijatrije i njezino podvlačenje pod tepih nadređene neurologije. S druge strane psihosocijalni model psihijatrije danas je gotovo u potpunosti deinstitucionaliziran, jednostavno prebačen u društvo i organiziran ili u manjim grupama samopomoći među anonimcima s iskustvom stigmatizacije, ili u okvirima službene ideologije mentalnog zdravlja čiju srž čine srećom obvezujuće ideje wellbeinga, midfullnessa, life-coachinga itd. 

Pesimističan sam glede snage odjeka ovakvih studija ili rasprava, koje nezasluženo slabo odjekuju u doba svedenosti humanistike na područja etike znanstvenih istraživanja, tehnološke primjene i ispraznog, samorazumljivog diskursa o jednakosti. Kritička moć humanistike opala je na povijesno niske grane, a to je slabost koja se očituje tek kad se upusti uopće u išta osim u puko komentiranje osvajačkih pohoda matematike na čelu s prirodnim znanostima. Torre ispravno navodi kako slabo definirana psihijatrija drži monopol nad ludilom (očito je teorijski pobratimljen s Foucaultom), u prijevodu, ludilo je od 19. stoljeća u čvrstom stisku civilizacijskog projekta razuma pod okriljem državno službenog zbrinjavanja. S druge strane, bez odgovora antiparadigmatske obezglavljene i obezvrijeđene humanistike, ovisne o brbljavom jezičnom razglabanju, bez nade u činjeničnu potvrdu ičega, vidljiva je opasnost od apsolutnog povjerenja u neuroznanstveno ovladavanje ludilom. Neurobiološka datost svakog psihijatrijskog poremećaja i danas je samo puka iluzija. Jer čega su simptomi smanjen interes ili užitak u aktivnostima, umor ili gubitak energije, osjećaji bezvrijednosti ili krivnje, manjak koncentracije ili stalna misao o smrti i samoubojstvu? Depresije? Radi se mahom o bihevioralnim varijablama koje nemaju jasnu neurobiokemijsku pozadinu i različito se konceptualiziraju, pojavljuju i vrednuju u različitim društvima i kulturama.

Problematičan društveni kontekst ili neurobiokemijska neravnoteža?

Pojednostavljeno rečeno, psihijatrijski poremećaji ne mogu biti samo „bolesti mozga“ ako se još uvijek dijagnosticiraju tek samoprijavljenim odstupanjima od konsenzualnog „normalnog“ ponašanja. Tko ga je odredio i zašto je baš to normalno? Navedeni simptomi depresije uobičajeni su u kontinuumu ljudskog ponašanja, ali se igrom povijesnih konceptualizacija radi o stanjima i aspiracijama konfliktnim prema društvenom redu, tvrdi Thomas Szasz, dodavši kako psihijatrija liječi prije pretpostavljenu devijantnu društvenu ulogu, nego stvarnu duševnu bolest. Što je uzrok možebitnog odstupanja, problematičan društveni kontekst ili neurobiokemijska neravnoteža? Je li neurobiokemijska neravnoteža tek epifenomen problematičnog konteksta (prijekog pogleda društvenog reda) ili je zaista izvor psihijatrijskog poremećaja? Ludilo ima mnogo lica, mnogo više nego naša fizikalistička filozofija.

Torre, napominjem, nije od onih radikala koji priželjkuju rasap psihijatrije (ipak je to grana na kojoj stoji) i puštanje ludila da se slobodno društveno artikulira, s obzirom na to da ipak zadržava ideju o nekakvom esencijalnom ljudskom iskustvu, kojem usuprot stoji ludilo kao iskustvo inherentno negativno i zazorno (otuđenje, priviđanja, sumanutost, mahnitost, strahovanje...). Pa ipak, na ludilo i dan danas možemo gledati samo kao na metaforu bolesti, jer ne postoji neka sveobuhvatna teorija o neurobiološkoj uzročnosti psihijatrijskih poremećaja, nema patogena, nema jedinstvenog fizičkog defekta. Prema Torreu lud nije mozak, jer mi nismo samo svoj mozak, luda je svijest, koja je uvijek u svijetu, u društvenom kontekstu, i unutar njega se oblikuje i preoblikuje. Ovdje se Torre smjelo šulja oko paklenih vrata filozofije uma kako bi ukazao na slabosti fizikalističke redukcije ludila. „Čega su prijavljeni simptomi znakovi?“, pita se. Ako ćemo ljude promatrati kao bioračunala, prijavljeni su simptomi psihijatrijskih poremećaja tek znakovi neurobiokemijskog disbalansa tj. slabo „baždarenog“ mozga. Liječiti ih samo farmakološki znači sediranjem i ublažavanjem odgovarati na nedovoljno određenu bihevioralnu simptomatologiju psihijatrijskih poremećaja (bolesti mozga). To je otprilike jednako učinkovito kao da dijabetes liječimo pojačanom konzumacijom vode ili spavanjem. 

Vratimo se na sam početak, na pitanje koje si Torre postavlja: u kojoj je mjeri povijest ludila ujedno i povijest čovjeka? Da bi izbjegli simptomatološka preklapanja možda je uputno o ludilu razmišljati kao o unitarnom, jedinstvenom fenomenu, dakle ne cjepkati ga na gomile psihijatrijskih poremećaja, da ne bi psihijatrizacijom i medikalizacijom rezultiralo svako suočavanje s negativnim iskustvom u životu. Rješenje nije samo u sedaciji i farmakološkoj reakciji na nepoželjne bihevioralne simptome, posebice ako uzmemo u obzir da se pomalo mističan koncept „izliječenja“ u psihijatriji ugleda mnogo češće u okvirima socijalne terapije. Iskustvo i svijest oduvijek su bili u rukama ljudi, zato nalaže Torre, pažljivo treba odvagati različite terapijske metode i usvojiti eklektički biopsihosocijalni model psihijatrije bez držanja fige u džepu, da se ne bi iznenadno zatekli u situaciji komičnog fašizma ideologije mentalnog zdravlja i „dopaminske“ sreće. Ludilo može bez psihijatrije, ali ne mora, naglasak svakako treba prebaciti s dijagnostike na društvenu, razgovornu terapiju, pa bila ona i neinstitucionalna, makar izgubili dio trenutačno umišljene dijagnostičke točnosti psihijatrije u krilu neuroznanosti.

Robert Torre

Ludilo uzvraća udarac

  • Media bar 04/2021.
  • 292 str., meki uvez
  • ISBN 9789538357053
  • Cijena 129.00 kn

Psihijatar Robert Torre u svojoj novoj knjizi 'Ludilo uzvraća udarac' izlaže preko dva stoljeća dugu priču o monopolu psihijatrije nad ludilom. Priča o povijesti psihijatrije ispričana je kroz njezine najprogresivnije dionike, tvorce kapitalnih psihijatrijskih konceptualizacija ludila i njihovoj daljnjoj sudbini unutar golema tijela suvremene psihijatrije.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –