Rođo na ljevici

Živjeti u Splitu privilegij je koji nosi puno pogodnosti, a među njima je i ta što naviknete živjeti u gradu koji je - grad slučaj. Naime, ja imam više od četrdeset godina, a najveći dio tog middle-aged "staža" proveo sam u gradu koji je iz ovih ili onih razloga neprestance bio "slučaj". Kad sam bio gimnazijalac, Split je bio na lošu glasu zbog akulturacije, krize identiteta, prekomjernog rasta i useljeništva. U vrijeme kad sam bio student, Split je bio ekološka crna točka agresivne industrije, sivih dimnjaka i crvenkastog, muljevitog mora. Kad sam se kao mladi novinar vratio sa studija, Split je bio "slučaj" zbog smeđeg praha, igle i dopa.

Postao je potom "slučaj" zbog Lore, deložacija i "sporednih linija radnje" što ih je rat donio u pitoresknu pozadinu. Početkom ovog desetljeća Split je bio "slučaj" kao desničarsko leglo, mjesto ekstremističkih mitinga gdje masovno obitava Thompsonova baza. Ukratko, razlozi zašto je Split "slučaj" mijenjali su se: more je od prljavog postajalo čisto, grad od crvenog crn, mijenjale su se ekonomije, mijenjali opijati. Samo je jedno više-manje trajno bilo isto: a to je "slučajevski" status.

Upravo zato, jako dobro znam kako se sad osjećaju ljudi u Zagrebu. Znam, jer ono kroz što prolazi Zagreb nije neki premijerni igrokaz: to je tek tričava repriza nečeg što se već događalo - s malim preinakama - prije i drugdje.

Zagreb je, ergo, postao "slučaj". Dogodilo se to korak po korak, kao neka puzeća evolucija, postupni proces koji traje dugo i koji je svoj bombastični klimaks doživio proteklih tjedana. Podrhtavanja uoči "big banga" trajala su tjednima. Prvo su na ulici propucali jednog novinskog nakladnika. Potom su prebili novinara. Gradske su službe, klijentistički premrežene, pokušale nevinu ženu strpati u ludnicu. Bejzbol palicama je pretučen čovjek koji je upozorio na malverzacije u gradskom cestovnom poduzeću.

Onda se kao simbolički "touchdown" te crne kronike ukazao dan crnih košulja: Thompsonov koncert na Jelačić placu. U Zagrebu, na glavnom trgu, lijevi je gradonačelnik kao atrakciju doveo muzičara kojeg obrazovana manjina obično drži personifikacijom nečeg dinarskog, balkanskog, rustikalnog i opasno prijetećeg. I taman se sablazan elite slegla, stigla je posljednja, ironijom prebogata vijest: da Željko Kerum kupuje hotel Esplanade.

Splitski poduzetnik osebujnog osobnog stila tijekom posljednjih godina postao je po mnogo čemu simbol ranog, prijesnog, ne-zamaskiranog kapitalizma. Činjenica da on kupuje secesijsku divotu u Lenucijevoj potkovi odjednom više nije bila tek obična vijest da tek obični poduzetnik ima novu akviziciju. Postala je kulturalni simbol: austrijska udavača, ponos vremena "kad smo bili Europa", dopala je u ruke čovjeka koji ustrajno odbija biti europeiziran.
 
Vijest iz ekonomske rubrike tako je u pučkom imaginariju zadobila mitske proporcije, utisnula sliku nalik onoj iz spota Severinine "Štikle". Sjećate se spota: Let 3 odjeveni u gunjeve i opanke gaze donjegradske nebodere, poput gorostasa nadvisuju sve te Vitiće i Viktore Kovačiće, a secesija i modernizam nisu ništa doli majušni legići pod nogama ruralnih divova. Estrada je, kao uvijek u Hrvatskoj, nosila proročanstvo: a proročanstvo su ispunili Marko Perković i Bandić.

U vrijeme kad je Split postajao "grad slučaj" - a bilo je to sedamdesetih - prvi koji su na to reagirali bili su intelektualci, a reakcija se sastojala u čudnoj smjesi pasatizma, ksenofobije i  regionalno neosjetljivih stereotipa. Kao u nekom neobičnom deja-vu, promatram danas kako "bolji Zagreb", dakle oni kojima nije drago što su kola u blatu, ponavlja isti repertoar formula. Nekoliko dana uoči Thompsonova koncerta dobio sam na mail peticiju u kojoj se prosvjeduje protiv Perkovićeva nastupa "na glavnom trgu", pri čemu bezazleni autori prosvjeda nisu ni pomišljali da u Hrvatskoj postoji možda još pokoji "glavni trg", niti im je na um pala implicitna premisa vlastite peticije.

To da Perković nastupa u Vodicama, Makarskoj ili na Poljudu, to je normalno, to je nešto što tom svijetu "pripada", ali uvesti Marka u simboličko srce metropole, to je najednom transgresija. Da je Kerum kupio neki od četvorokutnih, modernih hotela iz šezdesetih, ta vijest se ne bi probila do naslovnica i karikaturisti vjerojatno ne bi crtali bana Jelačića na tovaru. Da je Bandić gradonačelnik Gračaca, Šibenika ili Virovitice, nitko se nad njim ne bi sablažnjavao, ljudi bi na njega gledali kao na još jednog od tih čudnovatih velmoža iz politički pasivnih krajeva.

Da je Bandić hadezeovac, i tada bi problem bio manji: on bi bio tek još jedan "rođo" i "zemo" iz ("zna se") hercegovačke stranke kojoj su lopovluk i malverzacije "imanentni". Ali, problem je u tome što je Bandić načelnik Zagreba i što je esdepeovac, koliko se god SDP vječito pravio da nije tako. Buba je ušla u srce mašine, svijet koji za sebe vjeruje da je drukčiji od "tih divljaka" mora priznati da ima uljeza u središtu: u svom gradu, na svom trgu, na svojoj strani ideološkog spektra. Zagreb je posljednjih mjeseci otkrio tu kiselu istinu i vjerujem da se u tome sastoji njegov "slučaj".

Osobno mislim da Bandić jest hrvatski problem, i to veliki problem. Zaista je problem što na čelu najvećeg grada i na ključiću najveće kasice-prasice u zemlji sjedi čovjek koji uzgaja afere, koji "rukom ruku mije", koji ne posjeduje vidljiv sustav vrijednosti, ne respektira struku i ne trpi diobu moći. Ali, kad bi Bandić bio jedini zagrebački problem, taj bi problem bio krajnje jednostavno rješiv. Ne bi tada trebale peticije, ni apeli javnosti, ni urotnički kružoci. Jedino što bi trebalo napraviti jest dogodine izići na izbore i na žutom papiriću zaokružiti nekog drugog - ili, budimo izravni - bilo koga drugog.

Ono što je problem je to što Bandić ima svoju publiku, onako kao što svoju publiku u Zagrebu ima Thompson, kao što je ima i Kerum koji u Splitu časti ljude Mišom Kovačom i ribom pa ih nahrupe tisuće. To je činjenica koju treba osvijestiti da bi se išlo dalje. U Splitu se to dogodilo: dogodilo se više silom nego milom, jer nakon epidemije horsa i mitinga Norcu nije više imalo smisla brijati na Roka i Cicibelu i tiramole među skale.
 
Kad je Split tresnuo, to je jako boljelo, ali iz toga što je boljelo izišli su i TBF i MedILS, i ekoprojekti i ekspanzija sveučilišta. Ispilio se iz toga neki čudni anything goes u kojem ravnopravno postoji i kul alternativa i Grdović na fešti s ćevapima. Kulturalni "mi" i "oni" više nisu bili dva nožem odsječena svijeta, morali smo priznati da organizam ima dva plućna krila.

"Drugo plućno krilo" u Zagrebu je danas nevidljivo onako kako je bilo nevidljivo u Splitu do devedesetih. Fantomskih "Bandićevih glasača" nema u književnosti, nema ih u TV serijama, nema ih u centru grada, ni na viđenim točkama špice koju zauzima upper middle class. Oni postanu "vidljivi" tek kao eksces: na izborima, koncertima i u aferama.

I dok god bude tako, šutljiva će nas većina "iznenađivati" svojim "skandalima". Naime - u životu je uvijek najgori onaj problem za koji mislite da ga nemate.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )