Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marija Ott Franolić • 22.07.2014.

Rosa Montero : Luđakinja u nama

"Da bi se naučilo pisati, mora se mnogo čitati", tvrdi španjolska spisateljica Rosa Montero u knjizi autobiografskih eseja "Luđakinja u nama", podsjećajući time na mnoge autore koji su čitanje spominjali kao inspiraciju, ili otišli korak dalje kao Danilo Kiš, koji je izjavio da čita sve dok nema golemu grižnju savjesti, zbog koje ipak kreće pisati. Anketa što ju je sama autorica provela među prijateljima piscima, pitajući ih bi li radije prestali pisati ili čitati, pokazala je da bi većina radije prestala pisati. Unatoč tome, Montero navodi da se ništa ne može usporediti s pisanjem, jer "ne samo da nam ono dopušta proživjeti druge živote, nego nam i omogućuje da ih sami izmislimo". Priznaje da je za nju pisanje slično zaljubljivanju, ali još i bolje jer ne treba uključivati drugu osobu da bi bilo uspješno. Knjiga eseja "Luđakinja u nama", čiji je naslov posuđen od Tereze Avilske koja je maštu nazvala "kućnom luđakinjom", upravo je zato toliko magična: čitanje i pisanje su usamljeničke aktivnosti, koje obično ne uključuju zor drugih, a ovaj pomaknuti i ludički pristup stvaralaštvu i njegovim različitim čitanjima koji nudi Montero pravi je prozor u tu usamljenost, pogled s druge strane.

Rosa Montero, spisateljica iza koje su priče za djecu i nagrađivani romani za odrasle – u Hrvatskoj poznata samo po zbirci pripovjedaka Ljubavnici i neprijatelji: priče o parovima iz 2007. – o čitanju i pisanju postavlja niz pitanja, ne odgovarajući na sve, ali uvijek naznačujući svoje mišljenje. Tako primjerice, citira Vargasa Llosu koji je ustvrdio da "roman uređuje kaos života", pridajući tvoj tvrdnji ipak skeptični ton, znajući iz iskustva da ona i njezina sestra govore o dva različita djetinjstva, i da način o koji govore o svojoj mladosti uvelike ovisi o okolnostima i trenutku u kojem govore. Jer kaos života u tekstu se spaja u posve različite priče, iako u njima ponekad ostaju i krhotine života, njegovi stvarni djelići. Ali koliko onda pisac ili spisateljica imaju različitih života za opisati? Sama indirektno odgovara na to pitanje kada u tri poglavlja na tri drugačija načina opisuje istu anegdotu iz svoga života – izlazak s poznatim glumcem M. Ili se možda to nije ni dogodilo? Možda je tu priču izmislila, zamjenjujući svoj spisateljski i novinarski identitet identitetom hrabre, moderne i pomalo chic studentice koja izlazi s poznatim glumcem? Bio bi taj izmišljaj u skladu s njezinim priznanjem koliko je pogađaju čitatelji koji njezina djela drže isključivo autobiografskim.

Ovi eseji ne nude recepte za pisanje i čitanje, već anegdote iz života raznih pisaca i čitatelja, jer Montero piše iz svoje spisateljske perspektive, ali nije zaboravila ni sebe kao strastvenu čitateljicu. Autorica je ovu knjigu zamislila, kao što piše pri njezinu početku, kao niz eseja o pisanju kao zanimanju, no shvatila je da ne može pisati o pisanju bez da govori o životu, da ne može govoriti o životu bez da piše o mašti, imajući čitavo vrijeme na umu da je "upravo stvarnost prva od laži", baš kao Marquez koji je sa svojim čitateljima dijelio lažna sjećanja, satkana iz anegdota drugih, fotografija, ili naprosto čežnji za događajima koji se ustvari nikada nisu dogodili.Osim apstraktnih pitanja o pisanju kao obliku mišljenja koje se mora osloboditi sitničavosti i predrasuda da bi moglo biti otvoreno za istinu i slobodu, u ovim se esejima nalaze i konkretnije teme, o pisanju kao borbi protiv smrti, pisanju koje zbog opiranja smrti nalikuje ljubavi, jer je čovjek vječan dok voli, kao što je, dok piše, toliko obuzet imaginarnim svijetom da je smrtnost, barem na neko vrijeme, posve nestala. Autorica i čitanje povezuje s besmrtnošću jer čovjek ne može umrijeti a da nije dovršio započetu knjigu; osim toga i smrt je čitateljica – ako uz sebe imaš zanimljivu knjigu, sama će se smrt nagnuti nad tvoje rame, začitati se, i zaboraviti zašto te uopće posjetila!


Uz ovakve vizualno atraktivne, ludičke momente, Montero nadugo razglaba i o piscima kao žrtvama vlastitog narcizma, ljudima koji pohode knjižare u potrazi za vlastitom knjigom, da bi vidjeli nalazi li se na dovoljno istaknutom mjestu. Spominje Marqueza kojem ne služi na čast da je dopustio da mu Fidel Castro, "diktator u zemlji na rubu siromaštva", kupi raskošnu vilu, kao da mu je osjećaj vlastite važnosti pomutio osjećaj za moral i pravednost. Izražava svoju uvjerenost da većina pisaca ne može oprostiti onima koji njihova djela negativno ocjenjuju, jer ih shvaćaju previše osobno, pa se od kritičara osjećaju odbačenima i kao osobe. Za našu je malu i prilično incestuoznu kulturnu sredinu osobito zanimljivo da Montero poteže i pitanje iskrenosti među piscima i kritičarima. Prepričavajući kako se Voltaire suprotstavio sredini kako bi obranio obitelj kojoj je nanesena nepravda, primjećuje da je "iznimno nezgodno plivati protiv glavne struje. Možda se većina intelektualnih i moralnih nečasnosti počini baš zato što se nismo u stanju suprotstaviti svojim zaštitnicima, susjedima, prijateljima. Neovisno je mišljenje osamljeno mjesto, mjesto na vjetrometini."

Drugom odlikom pisaca Montero drži nesigurnost, jer nisu pisci samo narcisoidni, oni su i vječno u strahu od neuspjeha. Opisuje vlastito iskustvo kad treba početi pisati ali pisanje odgađa odgovarajući na e-mailove, sve u strahu da će odlična ideja, jednom pretvorena u tekst, postati banalna, loše ispisana, osakaćena, beživotna, i nepovratno uništena. Strah je to od mediokritetskog pisanja, etikete osrednjosti koju i sami pisci u čitateljskoj ulozi lako udjeljuju i vrlo dobro razumiju. Sama autorica piše iz uvjerenja da ne postoji objektivna stvarnost, da njezini brojni rukavci i mogućnosti samo čekaju da budu opisani, hrabro i beskompromisno izvađeni iz zaboravljenih i mediokritetskih ladica, iz građanske sigurnosti s jedne, i komercijalne neselektivnosti i gomilanja kiča s druge strane.

"Luđakinja u nama" mješavina je žanrova, tema, raznorodnih motiva, preplitanje Monterina osobnog glasa i faktografije, preispisivanje i raspisivanje stvarnosti i imaginacije, ali i katalog zanimljivih osoba i njihovih citata o čitanju, pisanju i životu. Preporučam je istančanim čitateljima i čitateljicama, onima koji i koje znaju cijeniti usamljena sjedenja na terasi, borbu s povjetarcem koji okreće stranice, nagla spašavanja knjiga od ljetnih pljuskova, zamrzavanje prstiju od zimskog čitanja na otvorenom, manična zapisivanja citata, sanjarenja o knjizi koja je dočitana ali doživljaj je još jak, borcima protiv jednoobraznosti ozbiljne, odgovorne, materijalne i sveprisutne stvarnosti koja svojom težinom guši maštu kojoj trebaju lakoća i sloboda. Jer, kao što Montero naznačuje u dijelu koji je hrvatski izdavač s pravom istaknuo na stražnjoj korici knjige: "Prestati pisati može biti ludost, kaos, patnja, ali prestati čitati donosi trenutačnu smrt. Svijet bez knjiga svijet je bez atmosfere, poput Marsa. Nezamislivo, nenastanjeno mjesto."

Rosa Montero: "Luđakinja u nama"
Disput, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –