Rozeta B.

Nedavno se, negdje polovicom jutra, jedan policijski automobil zaustavio na rivi neuglednog priobalnog mjesta Petrčani u blizini Zadra. Iz automobila su izišla dvojica policajaca i zaputila se prema jednoj od mjesnih kuća. U kući su zatekli Rozetu B., majku četverogodišnjeg djeteta i honorarnu suradnicu jednog onako malo žućeg zagrebačkog dnevnog lista. Pred očima djece, turista i njene vlastite majke policija je Rozetu B. privela, i potom autom odvezla u Zadar.

Što je učinila Rozeta B.? Dilala drogu? Tajkunizirala tvornicu? Počinila ratni zločin? Organizirala crni čarter? Ništa slično. Rozeta B. nije se odazvala na sudski poziv koji – tvrdi – nije dobila. A na sud je morala zato što ju je zbog napisanog teksta tužio Mate M., ravnatelj zadarske osnovne škole «Šime Batinić». Spomenuti Mate M., naime, kao ravnatelj škole uveo je u vlastiti obrazovni feud rigorozna pravila po kojima je zadarskim osmoškolcima i po ovim suptropskim vrućinama bilo zabranjeno nositi kratke hlače, minice, majice na špaline, te – pazi sad! – dugu kosu. Gospođa Rozeta B. doznala je za tu mudžahedinsku uredbu, intervjuirala zainteresirane školarce i objavila njihova mišljenja. Mate M. našao se osobito duševno bolnim zbog spomenuta teksta, jer je isti «mogao utjecati na njegov reizbor». Stoga je tužio Rozetu B. sudu, a kad se ona drugi put nije pojavila na ročištu (ili – nije za ročište znala?), sudac je po nju poslao ništa manje doli crnu maricu.

Da smo mi Kanada ili Norveška, slučaj petrčanskog plažnog hapšenja mogao bi se shvatiti i kao dosljedna demonstracija ozbiljnosti pravne države u kojoj nikom, pa ni sedmoj sili, nema pišiću-kakiću kad je u pitanju poštovanje suda. Ali, da mi nismo ni Norveška ni Kanada i da stvari s poštovanjem sudstva baš i ne idu tako, dokazuje jedna druga vijest koju su novine objavile tek koji dan prije petrčanskog privođenja, vijest koja na cijeli slučaj baca sasvim drugo svjetlo. Svega koji dan prije zadarskog ročišta zagrebačka je policija uputila ophodnju na adresu jednog stana u Štoosovoj ulici. Čovjek koji stanuje na toj adresi nije se, naime, odazvao, ali ne na ročište nego na odsluženje zatvorske kazne. Čovjek koji živi u Štoosovoj ipak nije učinio ništa tako zazorno i strašno kao što je recimo intervjuiranje tinejdžera i zadiranje u reizbor osnovnoškolskih ravnatelja. O, ne, njegov krimen kudikamo je manji.

On je osuđen na sedam godina zatvora samo zato što je tajkunizirao i upropastio najveće nacionalno autoprevozničko poduzeće. Spomenuti čovjek – a ime mu je Leon S. – nije poput užasne zadarske novinarke uznemirio djetinja srdašca i javno ćudoređe. On je kriv za mnogo blaže stvari: zbog njega su radnici Croatiabusa mjesecima štrajkali, zbog njega su desetine ljudi ostale bez posla, on je silom probijao kordone bijesnih vozača koji su tijelima blokirali garažu, uništio je najvećeg domaćeg prevozničkog giganta, a o njegovim marifetlucima s tvrtkinim zemljištem pisale su sve domaće novine. Kad ga je sud konačno nepravomoćno osudio na sedam godina prežuna Leon S., međutim, nije časio časa. Prije izricanja presude spakirao je nužne stvari i učinio ono što Rozeta B. nije: promijenio adresu. Sada ga policija traži, printa liste putnika na Plesu i kontrolira granične prijelaze. Još je jedan od heroja domaće «gospodarske» scene odlepršao u nepoznato, zaslugom onih koji su ga pustili da se brani sa slobode. Sreća je ipak nije sve tako crno- kad je već Leon S. otprhnuo, dolijala je makar Rozeta B.. Prije nego što je stigla spakirati putovnicu i hidroplanom pobjeći u Italiju, drska prestupnica koja otvoreno podupire majice na špaline i piercing na pupku pala u šake čvrstoj, ali pravičnoj ruci pravne države.

Ove dvije dogodovštine koje su naše crne kronike objavile u razmaku od svega nekoliko dana bolje nego išta svjedoče o grotesknoj nesvrhovitosti ove sklepotine koju mi građani zabunom i pogrešno zovemo hrvatskom državom. Jer, dok je ta država spremna povampirenom efikasnošću servisirati duševne boli jednog nadrealnog školskog ajatolaha, ona istodobno nije sposobna detektirati i privesti sudu čak ni osuđene, a kamo li one optužene za najjezovitija zlodjela. Dok upravo u ovom trenutku zagrebačka policija lista aerodromski check in, nadzire Sulićeve klijeti i vikendice i povlači za ruku Interpol, možda se vrijedi sjetiti i nekih drugih druškana koje je policija propustila privesti ili su ih sudovi pustili da se brane sa slobode, da bi na koncu nestali zavazda. Sjetit ćemo se tako Hrvoja Petrača. Sjetit ćemo se osumnjičenih u slučaju Lora, koje je sud također pustio da se brane sa slobode, pa ih je svaki put bilo sve manje dok nisu ostali samo oni jadnici koji nisu imali gdje pobjeći. Takvih tipova koji kad je zagustilo naprosto nisu odgovarali na kućno zvonce ima još na desetine, ali ništa zato – domogli smo se barem Rozete B., tako da se zna da u Hrvatskoj nema mrdanja.

Kad čovjek gleda primjere groteskne neučinkovosti poput ovog u slučaju tajkuna iz Croatiabusa, onda zapravo zaključi da je Carla del Ponte u krivu, a hrvatske vlasti u pravu. Gotovina zaista nije u dosegu hrvatske pravne države. Naravno da nije, jer u dosegu hrvatske pravne države nije nitko, osim možda Rozeta B. i njoj slična komična pješadija. Ukoliko imaš malu ljupku mafiju, ili si potkupio pola države, ili si pronevjerio milijune, ili tajkunizirao poduzeće, ili ukoliko si u ime premile domovine spalio i pobio, tako, pedeset-šezdeset ljudi – ne boj se, čvrsta te hrvatska ruka nikad neće naći. Dosta ti je prespavati u vikendici, otići kod rođaka (ukratko, ne biti na svojoj adresi), i - ćao đaci: od tada nadalje, ti više nisi sudski ni policijski problem, nego domena kojom će se narednih godina baviti dosadni gnjavatori, vidioci i tabloidno novinstvo.

Kratko ćete se vrijeme ljudi sjećati, a onda ćeš pasti u zaborav sviju osim vlastitih ekonomskih i doslovnih žrtava. Te ćete žrtve spominjati sve dok ne postanu dosadne i bogu i okolini, dok ih ljudi ne počnu izbjegavati, a možda i ismijavati. Tako se, kad su veliki u pitanju, završava hrvatski luk pravde. Ali srećom, tu je barem Rozeta B., da ne ispadne da ova država baš ničem ne služi.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )