Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 01.02.2009.

Rudan je i prije vrijeđala. Zašto nitko nije reagirao?
Održava se
01.01.1901.

Bilo je to jedne subote sredinom 2007. Otvorio sam tog jutra uz subotnju kavu lokalni splitski dnevnik i u tjednom prilogu naišao na intervju što ga je Milorad Bibić vodio s književnicom i budućom nesuđenom TV satiričarkom Vedranom Rudan. Intervju je bio razbacan na dvije strane i bombastično naslovljen “Dalmatinci mrze žene”. No - ovaj put tabloidna je oprema doista i odgovarala sadržaju. Jer - buduća komentatorica Nove TV i “žrtva” “židovskog lobija” među ostalim je te subote u diktafon novinara rekla i sljedeće:

“Dalmatinci su prosti, primitivni i ženomrsci; Ponašaju se prema ženama uglavnom kao prema smeću i kurvama; Ne doživljavaju ženu kao žensko biće nego kao - pičku; Ja govorim istinu o 99,99 posto muškaraca, a tu spadaju i Dalmatinci; Mislim da bi vi Dalmatinci mnogo više vrijedili kad bi se manje bavili kurcem, a malo više radili!”

Te subote zaklopio sam novine koje redovito čitam obogaćen za novu, uznemirujuću spoznaju. Te sam subote, naime, točno saznao kako su se morali osjećati hrvatski Srbi tamo ‘90, ‘91 ili ‘92 kad su u medijskom prostoru države u kojoj žive dnevno bili izloženi publicističkim umotvorinama Zvonimira Šekulina, Dubravka Horvatića i Slobodnog tjednika, kad su ih u fanzinima manjeg ili većeg dosega od Vinkovaca do Zadra nazivali srboštakorima, srbočetnicima, opančarima i “ciganima”.

Te subote naučio sam kako je moralo biti Bosancima kad ih je Joško Marušić nazivao “lijenčinama” “što seru i čibuče na tim brdima”. Tog dana, točno te subote, naučio sam na svojoj koži što znači biti objekt kolektivne omraze, govora mržnje koji se ne tiče tvoje singularne osobe i konkretnog djela, nego zajapureno mlati po tvom identitetu.

To davno otkrivenje uz kavu i kroasan vjerojatno bih zaboravio da mi ga u sjećanje nije vratio ovotjedni incident koji je u središtu nanovo imao upravo Vedranu Rudan. Riječka autorica knjiga, naime, dobila je ovog tjedna otkaz na Novoj TV, a za njom je otkaz dobila i cijela hijerarhija koja ju je postavila. Otkaz je dobila zbog komentara o masakru u Gazi u kojem je Židove pozvala da “prestanu biti Židovi i postanu ljudi”.

Procijenivši taj ispad kao antisemitski, Nova TV riječku satiričarku skinula je s programa, uručila uredniku magazina ostavku, a Vedrana Rudan je na sve to, bezazleno poput ovčice, prozborila: “Nikad u životu nisam govorila jezikom mržnje. Ja pričam samo na jeziku ljubavi, s čime ću nastaviti i dalje. U svom komentaru za Novu TV iskazala sam ljubav”. Pročitao sam tu Rudaničinu izjavu, i pomislio - sačuvaj me Bože ikad biti predmetom te i takve “ljubavi”.

Reći, naime, da je Vedrana Rudan progovorila jezikom mržnje čisti je pleonazam. Jer, ako mene pitate, cijeli novinski korpus riječke spisateljice i nije ništa drugo nego jedan veliki, produženi “hate crime”. Od Ferala do Nacionala i od Nacionala do In Magazina Vedrana Rudan već godinama sa superiorne visine prosipa svoje kolumnističke misli u kojima su iz tjedna u tjedan predmet vrijeđanja zavičaji i regije, spol i klasa, gradovi i županije. Vedrana Rudan već lijepo desetljeće ljude vrijeđa po podrijetlu, spolu i klasi, vrijeđa Ličane, Kninjane i Dalmatince, vrijeđa Hercegovce, “dinarce” i “brđane”, vrijeđa važne i nevažne kolege spominjući među ostalim kao njihove “krimene” i lombrozovske fizičke detalje poput velike glave i kratkih prstiju.

Poput pravog, iskrenog fašista Vedrana Rudan neistomišljenicima vrijeđa tijela, vrijeđa im intelekt, kulturu i zavičaj, uvijek postavljena na pijedestal kulturalne i ideološke superiornosti nad bijednom, šovinističkom i mužjačkom marvom. Radila je to Vedrana Rudan iz tjedna u tjedan, vrijeđala ove i one, uvrijedila mnogo puta i moj zavičaj i grad, sve dok jednom nije - rječnikom blažim nego što smo navikli - uvrijedila Židove. I tu se ponor otvorio. Otvorio se, jer živimo u kulturi u kojoj se točno zna koga se smije, a koga ne smije mrziti, a posao razborita urednika - ispada - sastoji se u tome da tu nevidljivu nit prepozna.

Pročitajte, molio bih vas, još jednom popis rečenica koji sam naveo na početku teksta, a koje je riječka “aktivistica” te davne subote prosula po novinskom papiru. Pokušajte zatim te iste rečenice izgovoriti, ali tako da umjesto “Dalmatinac” u njih umetnete riječ “Srbin” ili “Bosanac”. Ono što biste dobili, bili bi iskazi čistog šovinizma. Da je te rečenice ispisala ili izgovorila, Vedrana Rudan bila bi smještena na istu onu policu na kojoj su danas opskurne figure hrvatske ultradesnice, a hrvatski bi medijski prostor od nje opravdano zazirao kao od okužene protagonistice duhovnog zagađenja.

Vedrana Rudan, međutim, isti je rječnik nesnošljivosti i prijezira uperila protiv onih o kojima se u hrvatskom urbano-liberalnom diskursu smije tako govoriti: protiv gluhe hrvatske provincije, gorštačkih primitivaca, svega onog istočno od Sesveta i južno od Remetinca što naša nova kolonijalna srednja klasa drži nazadnim, balkanskim i sramotnim. Posve isti žargon, repertoar epiteta i posve istovjetna konstrukcija zbilje koju bismo inače smatrali zazornim šovinizmom, najednom je postala poželjna medijska roba. Jer, autorica je “naša”. Ona je “feministica”, “progresivna”, “protiv nacionalizma”, a svojim vulgarizmima ona zasipa NJIH, tu gluhu balkaniju koja nas ionako koči, kalja i bruka.

U svom novinarstvu Rudan je perfektno mimikrirala rječnik šovinizma. Preuzela je do kraja njegov manihejski govor mržnje u kojem uvijek postoje Dostojne Žrtve Mi i Odvratni Napasnici Oni. Sliku Nacije Matere na koju nasrće Pogani Silovatelj preuzela je u cijelosti i od nacionalističke predodžbe pretvorila u kvazifeminističku i kulturalno-rasističku.

Repertoar pridjeva tako nam vraški poznat iz svih Hrvatskih tjednika, Hrvatskih slova i Regionala Vedrana samo je preokrenula u protusmjeru i u svom novinarskom radu konstruirala zrcalno preokrenuti, ali zapravo istovjetan svijet onom koji desetljećima konstruira hrvatska ultradesnica. I u svijetu Vedrane Rudan, kao i u svijetu DHK-ovskih alkoholnih poeta ili uvodničara zadarskih tabloida, postoje Mi i Oni.

MI smo manjina, civilizirani i žrtve. ONI su brdski balkanski divljaci koji su došli s cokulom i narodnjacima. Samo što za Šekuline, Horvatiće i Matiće ONI su Srbi, a MI Hrvati, a za Vedranu Rudan Oni su hrvatska većina, a Mi nedefinirana urbana manjina. Svijet predodžbi hrvatskog nacionalizma i svijet predodžbi Vedrana Rudan zapravo su tako dirljivo slični: to je svijet u kojem bi mi napredni i uljuđeni prosperirali, da nas ne koči taj odurni, primitivni Istok.

S takvim repertoarom pridjeva i predodžbi Vedrana bi Rudan i dalje bila tajna naslada liberalne javnosti i društvena heroina da jednu sasvim blagu varijaciju svog standardno nesuptilna rječnika nije uperila - ne na Tzipi Livni, ne na Izrael, nego Židove kao takve. A za hrvatske licemjere bio je to “big no, no”. Jer, zna se - sa Židovima mi moramo u fino zbog Jasenovca, Židovi nisu neki balkanski đikloši, oni su ipak Srednja Europa. Oni nisu dinarci, nego “echte” građani s kinderštubeom.

I tako je “progresivna” princeza pala, odbačena poput bivšeg kumira. Što se mene tiče - srećom. Ali - i iz krivih razloga.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –